Piše: Bojana Guberac
Prva hrvatska profesionalna novinarka, spisateljica i borkinja za ženska prava, velika Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkoj kuriji Negovec u blizini Vrbovca, kao kći Josipe rođ. Domin i Ivana Jurića. Umrla je na današnji dan 1957. i bespovratno nas zadužila.
Pisala je odmalena, pokretala učeničke novine, no njezini roditelji se ipak, umjesto školovanja, odlučuju maloljetnu ju udati i poslati u Mađarsku. U braku je doživjela živčani slom i tri godine kasnije ga poništila kada je pobjegla u Zagreb. Tada i započinje težak put za ženu u ono vrijeme – odlučuje se za novinarsku karijeru. Odbila je financijsku pomoć roditelja i odlučila se za emancipaciju i zarađivanje od pisanja. Neviđeno hrabra, cijeli život je trpjela šikaniranja od strane muškog svijeta. “Ako služite dobru, morate biti spremni da će se zlo buniti. To je život. Utakmica dobra i zla, poštenja s nepoštenjem”, citat je iz njezinog slavnog ciklusa romana Grička vještica koji s ovim odmakom djeluje autobiografski jer Zagorkin impresivan život bio prepun prepreka – uglavnom muških.
U redakciji Obzora kao prva hrvatska novinarka radila je od 1895. do 1910., ali do posla u tim novinama nije došla baš sasvim lako. Tadašnji glavni urednik Šime Mazzura smatrao je da je imati ženu u redakciji „kulturni i moralni škandal“. Zaposlena je intervencijom biskupa Josipa Jurja Strossmayera, koji je bio glavni financijer novina, a sjedila je u odvojenoj prostoriji da slučajno ne bi netko vidio „jednu suknju“.
Pa ipak, zbog vještog pisanja, uz Obzor, surađivala je s glavnim kulturnim časopisima Vijencu i Savremeniku te sarajevskoj Nadi. Kasnije je izvještavala i iz Sabora na sveopće zadovoljstvo javnosti.
Zagorka je pisala pod raznim pseudonimima, često muškim – Jurica Zagorski, Iglica, Petrica Kerempuh. Pseudonim Zagorka po kojemu je najpoznatija izabrala je zbog ljubavi prema hrvatskom puku. Od anonimke prometnula se do europski afirmirane političke novinarke koja izvještava o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Skoro joj je na koncu pošlo za rukom da postane glavna urednica Obzora na vrhuncu moći Khuena Hedervaryja. Naime, dio uredništva završio je u zatvoru, a dio je pobjegao u inozemstvo pa je novine vodila praktički sama. Državni odvjetnik spriječio je njezino imenovanje kazavši da je „ženama mjesto kod kuće, a ne u politici“.
Nedugo zatim, Kada je ispred Banskih dvora kao protivnica mađarizacije i germanizacije organizirala velike ženske demonstracije, završila je iza rešetaka i napisala pučku dramu u pet činova „Evicu Gupčevu“ koja je u Zagrebu cenzurirana pa se izvodi u Splitu, Dubrovniku i drugim mjestima u Dalmaciji.
Zagorka 1925. pokreće i uređuje časopis Ženski list, koji će izlaziti do 1939. godine kada pokreće Hrvaticu i uređuje je sve do 1941. godine. Dolaskom na vlast, ustaše su ju pokušali pridobiti da piše za njih što je rezolutno odbila pa je ostala bez lista i bez novaca sa 68. godina. Tada je se pokušala ubiti. Na sreću, to joj nije pošlo za rukom. Preživljava uz pomoć vjernih čitatelja.
Odlukom Sabora 1954. dobiva mirovinu koju će ona sama ironično opisati kao „službena mirovina u kategoriji nekvalificirano osoblje“. Umrla je u dobi od 84 godine 30. studenoga 1957. godine.
Najpoznatija je po povijesnim romanima, ali kritika joj nije bila naklonjena. Proglašavaju njezino stvaralaštvo šundom. Krleži je bila mrska, nazivao ju je „vražjom babom“. Također piše romane sa suvremenom tematikom (Roblje, 1899., Vladko Šaretić, 1903.), piše za amaterske kazališne družine, pripovijetke i humoreske te polemičke tekstove u kojima se zalaže za ravnopravnost spolova (polemika s A. G. Matošem, 1909.) i za ženska prava (pravo na obrazovanje, na profesiju, na imovinu i žensko pravo glasa).
Bila je jedna od suosnivača Hrvatskog novinarskog društva. Kako se navodi na stranicama HND-a, bila je zadužena za pisanje proglasa kojim bi se kolege iz cijele zemlje pozvalo na pristupanje, a razne institucije na davanje financijske podrške. „Bila je i kandidat za Upravni odbor, ali su na Prvoj, osnivačkoj skupštini, održanoj 18. prosinca 1910., više glasova dobili neki manje poznati i sigurno manje aktivni članovi, ali – muški. Bolje je prošla nakon što je prvom Odboru istekao mandat: na četvrtoj redovnoj skupštini 5. travnja 1914. izabrana je u Upravni odbor“, piše Vladimir Matek za HND.
Do kraja života se, mada je bila strašno talentirana spisateljica čije je kazališne komade narod obožavao, izjašnjavala samo kao – novinarka.
