Razgovarala: Josipa Bubaš
S Marijanom Ivanić Vugom, voditeljicom programa Udruge za beskućnike i druge socijalno marginalizirane skupine društva Dom nade razgovarala sam o sve većem problemu beskućništva, posebice kod žena, kao i o skrbi kao dominantno ženskoj domeni rada.
Kako ste došli na ideju osnivanja Udruge Dom nade?
Ideja o Domu nade proizašla je iz duboke želje za pomoći onima kojima je najpotrebnije, posebno beskućnicima i socijalno marginaliziranim osobama. Moj suprug Danijel i ja, kao teolozi i vjernici, željeli smo u svom životu primijeniti temeljne vrijednosti poput ljubavi prema bližnjemu, te vjerujemo da je ljubav prema Bogu i prema bližnjemu neodvojiva jedna od drugoga. Prije osnutka udruge osobno sam volontirala s djecom s Down sindromom, slijepim osobama, osobama sa tjelesnim i/ili mentalnim invaliditetom, a kao par smo volontirali (od vjenčanja) u dječjim domovima u Samoboru te mogu reći da smo oboje jako dobro znali osjećaj pomaganja drugom. Promišljajući o potrebama društva, shvatili smo da mnogi, osobito beskućnici, nemaju ni osnovne uvjete za život, te da se zapravo u to vrijeme 2012. g. malo udruga civilnog društva bavilo osobama u situaciji beskućništva. Udruga, kao i prvi i glavni projekt udruge “Poludnevni boravak za beskućnike” nastali su spontano kroz razgovor s osobama u situaciji beskućništva koji su izrazili potrebu za takvom uslugom koje u tom trenu u Zagrebu nije bilo. S tom spoznajom odlučili smo stvoriti sigurno utočište gdje bi im se omogućila osnovna pomoć i šansa za povratak dostojanstva. S tim ciljem je osnovan prvi Boravak za beskućnike na području grada Zagreba 2012. godine, te je gotovo cijelo desetljeće bio i jedini na zagrebačkom području. Ja sam osam godina od osnutka udruge radila pro bono, čak u jednom mandatu bila predsjednica udruge, no od 2020. godine sam odlučila u potpunosti posvetiti sve svoje vrijeme, talente i kapacitete radu Udruge i razvijanju programa i projekata s ciljem smanjenja siromaštva i beskućništva.
Danijel i Marijana Ivanić Vuga / Foto: privatni album
Kako Boravak za beskućnike funkcionira? Koje sve programe imate i na koje načine pomažete beskućnicima?
Dom nade nudi u Zagrebu temeljni program Poludnevnog boravka na adresi Harambašićeva 20 (u suterenu). Beskućnicima i osobama u riziku od beskućništva omogućuje radnim danima na četiri sata (pon i sri od 15 do 19 sati, te uto/čet/pet od 9 do 13 sati) osnovne usluge poput tuširanja, pranja rublja i jednostavnih obroka, raznih donacija, šišanja/brijanja, korištenja računala i interneta, zamjenu odjeće/donjeg rublja/obuće (sve ovisno o donacijama koje primamo od građana). Nadalje okosnicu našeg rada čini i socijalni rad kroz koji korisnici mogu ostvariti sva zakonom zajamčena prava – pomoć pri dobivanju osobnih dokumenata, ostvarivanju zdravstvene zaštite, razne novčane naknade i drugo. Ujedno kroz druge projekte (mada, najčešće volonterski) od samog osnutka Udruge provodimo i socijalno mentorstvo koje vodi korisnika ka promjeni načina i stila života, pružamo pomoć pri zapošljavanju te ujedno i podršku u zadržavanju posla, kao i razne aktivnosti koje vode cjelokupnoj resocijalizaciji. Također, kroz naš jedinstveni projekt u Hrvatskoj – “Kultura i kokice”, u gradu Zagrebu vodimo korisnike na razne kulturne aktivnosti kako bi korisnici ponovno osjetili čari društvenog života i vratili svoje dostojanstvo. Kroz taj program smo ostvarili predivnu suradnju s pojedinim akterima kulturne scene kao što su Centar Knap, HNK, Hrvatski centar ITI, Zagrebački plesni centar, Paint&Wine (vl. g. Došen), Kerekesh teatar, stand up Vlatka Štampara, itd. Projekt je osmišljen kako bi našim korisnicima pružili emocionalnu podršku, fizičku pomoć, ali i priliku da ponovno osjete radost i povezanost s društvom, što u konačnici vodi ka uspješnoj reintegraciji. Osmišljavamo i razne neformalne likovne radionice, obilježavamo sve važne datume, kao što je eto bilo i Valentinovo, jer u samom Boravku često imamo parove koji su u situaciji beskućništva, te im kroz naš stručni rad pružamo podršku i pomažemo u osamostaljivanju.
Korisnici Doma nade u kinu, projekt “Kultura i kokice” / Foto: Dom nade
Prema vašem iskustvu, koji je rodni omjer beskućništva, ima li više muškaraca ili žena i u kojim dobnim skupinama pripadaju?
Iako su muškarci i dalje dominantni u svijetu beskućništva, u posljednjih nekoliko godina svjedočimo značajnom porastu broja žena beskućnica. Žene čine otprilike 26% korisnika našeg Poludnevnog boravka. Značajno je napomenuti da smo u našem Boravku primjetili dramatičan porast u posljednje dvije godine rada te za taj period u evidenciji imamo skoro 80 žena. Rekla bih da ih je u svim dobnim skupinama podjednak broj, oko 20%, a 33% ih je u dobnoj skupini 65+. One se bore s posljedicama gubitka posla, siromaštva i nasilja. Svaka od njih nosi svoju priču, ali sve imaju zajedničku borbu za preživljavanje.
Koji su najčešći uzroci beskućništva žena? Čemu su izložene?
Najčešći uzroci beskućništva među ženama povezani su s gubitkom posla, niskim primanjima i, nažalost, partnerskim nasiljem. Mnoge žene završavaju na ulici bježeći od zlostavljača, ali ih ondje dočekuje novi krug nesigurnosti – financijske, socijalne i emocionalne. Bez stabilne podrške, teško pronalaze izlaz iz začaranog kruga siromaštva i nasilja.
Na ulici su izložene brojnim prijetnjama, a rizik od seksualnog nasilja i zdravstvenih problema dodatno otežava njihovu situaciju – uz to, društvena isključenost kod njih stvara osjećaj gubitka dostojanstva i nade. Kroz rad u Poludnevnom boravku Doma nade svjedočimo koliko je važno pružiti im sigurno utočište, gdje mogu pronaći podršku i korak po korak krenuti prema boljoj budućnosti.
Naša udruga pomaže ženama kroz savjetovanje, edukaciju i asistenciju pri zapošljavanju. Pružamo emocionalnu podršku, pomažemo im u ostvarivanju prava te ih povezujemo sa stručnjacima koji im mogu osigurati daljnju pomoć. Kroz aktivnosti koje ih osnažuju, nastojimo im vratiti osjećaj sigurnosti, dostojanstva i vjere u novi početak.
Izazovi u Domu nade – trudnice u situaciji beskućništva / Foto: Dom nade
Koji sustavi pomoći postoje? Koje inicijative? Je li sve prepušteno civilnom sektoru ili postoji i sustavna podrška na razini gradova i države? U kojoj su mjeri ljudi prepušteni sami sebi?
U Hrvatskoj postoje različiti sustavi pomoći i inicijative usmjereni na podršku beskućnicima, uključujući državne, lokalne i civilne organizacije. Prema Zakonu o socijalnoj skrbi, beskućnici mogu ostvariti prava u sustavu socijalne skrbi ako ispunjavaju propisane uvjete. Skrb o beskućnicima provode veliki gradovi i gradovi sjedišta županija, koji su dužni u svom proračunu osigurati sredstva za rad prihvatilišta, prenoćišta i pučkih kuhinja.
Međutim, iako država čini puno na mnogim razinama, kao što i udruge poput Doma nade imaju značajnu ulogu u pružanju podrške beskućnicima, mnogi beskućnici, osobito žene, i dalje ostaju nezbrinuti. Prema zadnjim podacima procjenjuje se da u Hrvatskoj postoji oko 2.000 beskućnika, preko 10.000 osoba živi u neadekvatnim i nesigurnim uvjetima stanovanja. Točan broj teško je utvrditi jer mnogi beskućnici ne zatraže pomoć u prihvatilištima, prenoćištima i zavodima za socijalni rad, često zbog srama i straha od stigmatizacije, što onda dodatno komplicira njihovu situaciju i upadaju u začarani krug. Boje se da će ih se doživjeti kao slabe, nesposobne, a često su i žrtve stereotipa koji ih najčešće prikazuju kao ovisnicima, psihički bolesnima i nesposobnima za rad te da su si sami krivi za svoju situaciju, što dodatno pojačava taj strah od osude i sprječava ih u traženju pomoći. Nažalost, u današnje nesigurno vrijeme i u stambenoj krizi s kojom se suočavamo, moramo biti svjesni da beskućništvo postaje realna prijetnja za sve veći broj ljudi.
Dom nade, socijalni rad i socijalno mentorstvo / Foto: Dom nade
Ono se može dogoditi bilo kome od nas, spletom nesretnih okolnosti, u bilo kojem trenutku. Gubitak posla, neočekivana bolest ili obiteljski problemi mogu vrlo brzo dovesti do gubitka doma.
Mnogi koji su izvan sistema socijalne skrbi, poput osoba s privremenim ugovorima o radu ili onih koji ne ispunjavaju administrativne uvjete za pomoć, mogu se brzo naći u ovoj situaciji. U takvom okruženju, beskućništvo postaje opasnost koja prijeti svima, a ne samo onima koji su povijesno povezani s tom kategorijom.
Beskućništvo danas nije više samo pitanje siromaštva, već i socijalnih i ekonomskih nejednakosti koje pogađaju i srednju klasu, a osobito mlade ljude, starije osobe, obitelji s djecom, osobe narušenog fizičkog i/ili mentalnog zdravstvenog stanja.
U tom kontekstu, postaje jasno da beskućništvo nije samo osobni problem, već društveni izazov koji traži sustavna rješenja i jaču podršku, ne samo civilnog sektora, već i države i lokalnih zajednica.
Naša udruga je svojim radom kroz Poludnevni boravak za beskućnike u gradu Zagrebu postavila pionirske temelje, ali je i dalje suočena s velikim izazovima financiranja i nedostatkom podrške sa šire razine kako bi usluga bila sveobuhvatnija. Bez kvalitetne sustavne pomoći, mnogi se ne uspijevaju izvući, stoga je važno da se poveća suradnja između civilnog sektora, lokalnih i državnih vlasti kako bi se osigurala sveobuhvatna i učinkovita podrška beskućnicima.
Na tragu ranije navedenoga, želim naglasiti da s godinama imamo sve više suradnji, te izuzetno pozitivna iskustva s mnogima kao što su: Gradski ured za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom Grada Zagreba; Hrvatski zavod za socijalni rad; Hrvatski zavod za zapošljavanje; Psihijatrijska bolnica Sveti Ivan; Volonterski centar Zagreb; Prihvatilište za beskućnike Crvenog križa u Velikoj Kosnici itd.
Poludnevni boravak Doma nade / Foto: Dom nade
Kako izgleda vaš radni dan? Kako financirate programe i s kim sve surađujete? Koje projekte vodite/ste vodili?
Moj radni dan je uvijek izuzetno dug (možda jer kao suosnivačica osjećam veliku odgovornost prema tome da sve funkcionira što bolje), te je svakako dinamičan i nepredvidiv – svaki dan donosi nove izazove i prilike za pomoć korisnicima, obuhvaća rad na njihovim socijalnim vještinama, pomoć pri zapošljavanju ali i motivaciju i savjetovanje u promjeni kvalitete života. Organiziram i aktivnosti koje im pomažu u povratku društvenog identiteta. Održavam sve društvene mreže, osmišljavam objave i kreiram sadržaje, pišem programe i projekte, koordiniram rad volontera i dajem njima i zainteresiranom građanstvu osnovne informacije o radu boravka i potrepštinama koje trebamo za bolje funkcioniranje. Često rad uključuje ‘fizikaliju’ kao što je čišćenje prostora, pospremanje prije i/ili nakon radnog vremena boravka, koordinacija i slaganje donacija, čišćenje i bojanje zidova (na žalost, konstantno smo izloženi plijesni i vlagi jer se nalazimo u suterenu), te razne javne funkcije koje uključuju promoviranje rada Udruge. Financiramo naše programe i projekte putem javnih natječaja Grada Zagreba, natječaja nadležnog Ministarstva, Europskih socijalnih fondova, donacijama, te sve unapređujemo volonterskim radom i suradnjom s različitim udrugama i institucijama.
Marijana Ivanić Vuga, šišanje korisnika / Foto: Dom nade
Projekt na koji sam najponosnija i koji predstavlja nešto inovativno u modelu pristupa beskućnicima je „Kultura i kokice“ – samo jedan od mnogih kojima nastojimo obogatiti živote korisnika, dajući im priliku da se ponovno uključe u društveni život. Za mnoge je korisnike ovaj projekt povratak u prostore koji su im nekad bili poznati, ali su ih s vremenom izgubili, dok drugima otvara vrata potpuno novih iskustava – prvi odlazak u kazalište, muzej, restoran ili na koncert, pružajući osjećaj pripadnosti i dio života za koji misle da im je nedostižan.
Ništa od svega navedenog ne bi bilo moguće voditi ili ostvariti bez mog tima – od supruga Danijela koji se sistematično brine o svakom segmentu rada udruge, hladnom pogonu i suradnjama koje unapređuju naš rad, te neopisivo vrijednih kolegica u timu – socijalne radnice Matee Ovčar koja svojom ekspertizom u pomaganju za ostvarivanjem socijalnih prava korisnika svakodnevno pridonosi kvaliteti rada, te kolegicom Kristinom Banovac koja vodi sam Boravak za beskućnike. Svi zapravo radimo sve, od čišćenja prostora, osmišljavanja objava na društvenim mrežama, pisanja i provođenja projekata i programa, vođenja statistike, brige o volonterima, fotografiranja i mnogih drugih stvari. Ono što nas često ‘koči’ u radu je neizvjestost u financiranju jer je sve to ipak projektno financirano, no podrška neopisivo srčanih volontera nam pomaže u tome da ustrajemo. Zahvalni smo na svakoj minuti koju posvete Boravku, našim korisnicima i u konačnici nama kao djelatnicima koji se trudimo unaprijediti sve što radimo iz dana u dan. Naš dopredsjednik Davor Pavrlišek koji uvijek uskoči kada mu to privatne obveze dozvoljavaju i veliki je oslonac cjelokupnom radu udruge, Magdalena i Anabela – moje kćerke – mali anđeli koji dođu na volontiranje kada god im školske obveze dozvoljavaju, naš svemogući Borna koji, i kada je jako daleko, uvijek pomaže online, Darko koji je multitalentiran i daje se na nekoliko nivoa – od fizičkog do intelektualnog rada pa i dijeljenja glazbenog talenta, Petra koja je maher za financije, Adela i Sara – buduće socijalne radnice koje svojim vedrim duhom uvijek dignu cijelu atmosferu što god da rade, Laura koja svojom umjetničkom crtom daje svježinu i radost, Zrinka koja je svojim dolaskom odmorila i moje ruke od friziranja nakon 12 godina šišanja, Dinko koji nas podsjeća da je sve moguće kada nešto želiš, Sanda koja je svestrana, pedantna i za svaki problem nađe neko rješenje, Danica koja zrači osjećajem majčinstva, a u boravku je prava domaćica, Iva koja je uvijek tu kada najviše trebamo pomoć, Danijela, Klara naša maherica za sve informatičke probleme, te svi drugi koji svojim trudom i talentima doprinose kvalitetnijem i boljem Boravku, a time i društvu!
Moja zahvala ide i svima koji su do sada bili, a zbog privatnih obveza više ne mogu sudjelovati kroz volontiranje – dali su toliko mnogo i hvala im na tome!
Dom nade, djelatnice, praktikanti i volonterka / Foto: Dom nade
Statistički, žene su brojčano dominantne u sektoru socijalne skrbi. Zašto je to tako, potvrđuje li to i vaše iskustvo?
Statistički podaci pokazuju da su žene brojčano dominantne u sektoru socijalne skrbi, a moje iskustvo kao osnivačice udruge, socijalne mentorice i voditeljice Poludnevnog boravka za beskućnike to u potpunosti potvrđuje. Od samih početaka stvarali smo prostor temeljen na empatiji, razumijevanju i emocionalnoj podršci, što je privuklo žene koje dijele iste vrijednosti.
Priroda ovog posla zahtijeva visoku razinu strpljenja, suosjećanja i emocionalne inteligencije – osobine koje su često izraženije kod žena. Žene imaju prirodnu sklonost brizi za druge, a u socijalnoj skrbi upravo ta osobna posvećenost čini ključnu razliku. Kroz rad s beskućnicima, osobito ženama koje su pretrpjele nasilje i društvenu isključenost, primjećujem kako se lakše povezujemo, razumijemo njihove strahove i traume te pružamo adekvatniju podršku.
No, uz ljepotu ovog posla dolaze i veliki izazovi, kako emocionalni, tako i fizički. Rad s osobama koje dolaze iz ekstremno teških životnih okolnosti, izravno s ulice, nosi i dozu neizvjesnosti i potencijalne opasnosti. Nemamo uvid u njihove zdravstvene ili kaznene kartone, ne znamo kakva su njihova prošla iskustva, psihička stanja ni kako će reagirati u određenim situacijama. Kao žene, u takvom okruženju često smo dodatno ranjive jer nemamo fizičku nadmoć koju bi možda imao muški kolega u potencijalno rizičnim situacijama.
Psihološki pritisak je konstantan – suočavanje s tuđom boli, traumama i nepravdom ostavlja trag. Svakodnevno balansiramo između profesionalne distanciranosti i potrebe da se istinski povežemo s ljudima kojima pomažemo. Nekad se osjećamo iscrpljeno, nekad obeshrabreno, ali onda se dogodi trenutak kada netko tko je godinama bio nevidljiv pronađe novi početak, a njegove riječi zahvale vrate svu snagu i smisao u ono što radimo.
Naša privatna iskustva dodatno oblikuju način na koji pristupamo ovom poslu. Svaka od nas nosi svoju priču – neke od nas su prošle vlastite životne borbe, gubitke ili nepravde, i upravo ta iskustva čine nas osjetljivijima na patnju drugih. S druge strane, moje iskustvo majčinstva, briga za vlastitu obitelj i osobne borbe s izazovima života naučile su me otpornosti, snazi i hrabrosti koje svakodnevno prenosim u svoj rad i u motivaciju kolegicama za kvalitetniji razvoj njihovog osobnog pristupa. Sva životna iskustva obogaćuju nas i omogućuju nam da s još više razumijevanja i topline prilazimo svakom pojedincu koji dođe po pomoć.
I unatoč svim izazovima, nismo odustale. Jer znamo da svaka pružena ruka, svaka riječ podrške i svaki trenutak razumijevanja mogu promijeniti nečiji život. A to je vrijedno svake borbe.
Volonteri / Foto: Dom nade
Kao osnivačica udruge, mogu reći da smo u početku stvarali prostor u kojem se emocionalna podrška i međusobno razumijevanje cijene, što je, čini se, privuklo većinom žene/kolegice koje dijele iste vrijednosti. S obzirom na prirodu posla, žene često osjećaju snažnu potrebu da pomognu i daju dio sebe, što je karakteristično za socijalnu skrb.
Žene su u sektoru socijalne skrbi dominantne jer imamo prirodnu sklonost za pružanje podrške, empatiju i nježnost prema onima kojima je najpotrebnije. Moje osobno iskustvo potvrđuje ovu činjenicu – kao žena, lakše se povezujem s drugim ženama koje se nalaze u teškim životnim okolnostima, osobito kada su suočene s nasiljem i društvenim isključenjem. Empatija koju nosimo omogućava nam da uistinu razumijemo izazove s kojima se susreću beskućnici, što je ključ za naš rad u udruzi.
Kao ženi, lakše mi je razumjeti specifične strahove i traume s kojima se žene na ulici suočavaju što omogućava da im se pruži adekvatnija podrška. Socijalna skrb zahtijeva visoku razinu empatije, strpljenja i emocionalne inteligencije, osobina koje su često kod žena. Zbog toga je ovaj sektor povijesno bio više orijentiran prema ženama.
Prema mom iskustvu, kao voditeljici Poludnevnog boravka za beskućnike, vrlo je jasno da žene donose specifične kvalitete koje su ključne za rad u ovom sektoru. Iako je posao često emocionalno i psihološki zahtjevan, žene u mom timu pokazuju izuzetnu sposobnost za razumijevanje i pružanje podrške onima koji su u teškoj situaciji. Naša udruga, kao i mnoge druge u sektoru socijalne skrbi, prepoznaje važnost empatije i osobne posvećenosti – vrijednosti koje su zaista odredile radnu atmosferu.
