Josipa Bubaš
Razgovarala sam s Marinom Chrystoph, direktoricom Austrijskog kulturnog foruma Zagreb, o njezinom bogatom iskustvu u političkoj i kulturnoj diplomaciji, položaju žena u politici i kulturi, nevidljivosti kulture te ženskom radu općenito.
Josipa: Godinama radite u političkoj i kulturnoj diplomaciji, radili ste u brojnim zemljama Europe, Etiopiji i Americi. Postoje li razlike u rodnoj ravnopravnosti u tim zemljama?
Marina: Prvo sam radila u Addis Abebi, u Etiopiji, zatim u Bonnu, koji je tada bio glavni grad Njemačke, a zatim tri godine u New Yorku – sve su to bili poslovi u političkoj diplomaciji. Nakon toga sam radila u Beču, zatim kao opunomoćena ministrica/zamjenica veleposlanika u Austrijskom veleposlanstvu u Varšavi, pa kao savjetnica veleposlanstva za vanjsku i sigurnosnu politiku u veleposlanstvu u Parizu, zatim ponovno u Beču. Potom sam postala direktorica Austrijskog kulturnog foruma u Bruxellesu, a zatim direktorica Austrijskog kulturnog foruma u Parizu, a od kraja 2023. g. sam u Zagrebu. Zadnjih desetak godina radim u kulturi.
Što se tiče društvenog i pravnog položaja žena, Francuska i Amerika su najprogresivnije od svih zemalja u kojima sam radila. Naše se zemlje tek razvijaju u tom smjeru. Hrvatska i Austrija su u pogledu odnosa između muškarca i žena jako konzervativne – opstao je tradicionalni pogled na žene. U Hrvatskoj čak i više nego u Austriji. To je vidljivo u svim aspektima života. Veleposlanici su u većem broju muškarci, a voditeljice kulturne diplomacije su u većem broju žene. Tako je i u Austriji. U Kulturnim forumima također rade uglavnom žene, a u politici ima više muškaraca. U Austriji u višem financijskom sektoru dominiraju muškarci. Ponekad na poziciju imenuju ženu kako bi ostavili dojam ravnopravnosti. Prije negoli sam nakon teškog prijemnog ispita dobila posao u Ministarstvu vanjskih poslova, bila sam se prijavila za karijeru u Gospodarskoj komori za mjesto savjetnice za trgovinske poslove. Tada su zapošljavali samo jednu ženu godišnje, tzv. ženu-alibi. Sada se to ipak postepeno mijenja. U financijskom sektoru sada se zapošljavaju i žene. Isto je i u politici. Kada sam bila mlada, samo je jedna žena bila veleposlanica Austrije, dok je na toj poziciji bilo više od stotinu muškaraca. Sada se to ipak mijenja.
Josipa: Kakvo je bilo Vaše iskustvo u politici, jesu li se prema Vama drugačije ponašali nego prema muškim kolegama?
Marina: Najravnopravnije sam se osjećala u Francuskoj jer tamo sve žene rade. Uobičajeno je da se žena tri mjeseca nakon poroda vrati na posao i ostavi djecu u jaslicama. Žene u Francuskoj imaju iste poslovne mogućnosti, pri čemu im muškarci pomažu u kućnim poslovima. U Austriji je neobično da se žena nakon poroda brzo vrati na posao. Prevladava stav da treba nekoliko godina ostati kod kuće i brinuti se o djetetu. Pri zapošljavanju žena često se u obzir uzima njihova dob, kao i to imaju li ili žele li imati djecu jer se navodno uz djecu ne mogu toliko posvetiti poslu. Zato se na zahtjevnije i bolje plaćene pozicije često biraju muškarci. Ovdje je, prema mom dojmu, isto.
Kako bi se postigla veća ravnopravnost, u natječajima za otvorena radna mjesta u austrijskoj javnoj službi u današnje vrijeme stoji napomena da će se u slučaju istih kvalifikacija prednost dati ženi.
Budući da sam u razdoblju od 1980. do 1985 g. studirala ekonomiju, kada je bilo 20 posto žena, navikla sam biti među muškarcima. Sa mnom su uvijek razgovarali, no sretala sam puno i trofejnih, prekrasnih žena, koje se brinu jedino o ljepoti. Mnogi su kolege imali žene koje nisu imale profesiju. To viđam i danas. Neki muškarci traže žene nižeg obrazovanja i kompetencija. No danas je teže naći takvu ženu jer su žene mahom obrazovanije, više rade od muškaraca i često su marljivije u poslu. U mnogim kompanijama muškarci su šefovi, ali žene oko njih obavljaju sav posao. Čini mi se da je drugačije jedino u Americi i Francuskoj.
Ipak, tradicionalne rodne uloge imaju i neke prednosti: primjerice, muškarci u Hrvatskoj su galantniji, otvaraju vrata ženama, pridržavaju kapute, plaćaju večere. U Francuskoj se to više ne događa. To su lijepe geste, ali s druge strane, praktična strana života u tradicionalnom društvu je ograničavajuća za žene jer nemaju pristup dobro plaćenim poslovima, a u slučaju da rade dvostruko su opterećene – domaćinstvom i poslom. U Hrvatskoj je obitelj bitna, a o njoj se uglavnom brinu žene. Kada sam bila mlada, tako je bilo i u Austriji, no sada se ipak situacija polako mijenja. Muškarci mlađe generacije postepeno se mijenjaju. Čini mi se da su u Hrvatskoj promjene sporije, mladi su prilično konzervativni. S druge strane, i u Austriji jača konzervativizam, no muškarci unatoč tome više pomažu ženama u domaćinstvu i nitko ne kleči na trgovima i ne moli za dominantnost muškaraca u obitelji.
Josipa: Je li ravnopravnost po Vašem mišljenu i klasno pitanje i pitanje obrazovanja?
Marina: Svakako, često su manje obrazovani ljudi konzervativniji, no to ovisi i o sustavu vrijednosti nekog društva. Primjerice, radila sam u Poljskoj u vrijeme postkomunizama, i tamo su žene bile ravnopravnije muškarcima nego u Austriji u to vrijeme. Kada sam u Poljsku došla s jednogodišnjom kćeri, nitko nije propitivao zašto sam se vratila na posao s tako malim djetetom, svi su to prihvatili, to je bilo uobičajeno. Ipak mi se činilo da su tamo žene, uz profesionalni život, preuzimale i sav kućni posao u kojemu muškarci nisu toliko pomagali. Ipak, bile su u boljoj poziciji nego u suvremenoj Austriji.
Josipa: Često ženama skrb o obitelji oduzima vrijeme i fokus potreban za ostvarenje karijere. Na ženama je u svim aspektima života više odgovornosti i stresa.
Marina: Istina. Često je brak ženi dodatna obaveza koja, uz sve, podrazumijeva i brigu o mužu. Tako je s tipičnim Austrijancima. Neki moji muški kolege imaju žene koje rade sve u kućanstvu. Oni samo odlaze na posao, i to im je jedina obaveza, međutim, niti jedna moja kolegica nema muža koji radi sve kućne poslove dok se ona potpuno posvećuje poslu. U Hrvatskoj je isto dok Francuzi i Amerikanci ravnopravno dijele brigu u kućanstvu sa ženama. Sada vidim da postoji trend povratka tradicionalnim ulogama, što je veliki povratak unazad. Za ravnopravnost je bitna i društvena potpora. U Njemačkoj djeca mogu u jaslice smo do podne, što znači da žena ne može raditi puno radno vrijeme. U Austriji je bilo isto dugo vremena, no žene su mogle nakon poroda ostati kod kuće tri godine bez da izgube posao. Time se ne potiče radna ravnopravnost nego tradicionalne uloge. Kada sam rodila prije 24 godine, u Austriji je žena koja se nakon poroda htjela vratiti na posao smatrana lošom majkom, očekivalo se da ostane kod kuće brinuti o djetetu. Bila sam samohrana majka pa se moj brzi povratak na posao smatrao opravdanim jer sam morala skrbiti za dijete, no da sam bila udana, povratak na posao smatrao bi se zanemarivanjem djeteta. Također, bilo je problematično pronaći jaslice koje bi primile dijete na više od nekoliko sati.
S druge strane kada sam živjela u Americi od 1992. do 1995. g. nije bilo takve stigme, Amerikanci su u to vrijeme bili puno napredniji od Europljana. Treba ipak naglasiti da sam tamo bila okružena najbolje obrazovanim ljudima sa Harvarda, MIT-a i drugih prestižnih sveučilišta. Uglavnom su to bili austrijski Židovi koji su bili prisiljeni napustiti zemlju 1938. Manje obrazovani ljudi, primjerice u New Jerseyu, koji sam posjetila, bili su puno konzervativniji. Puno naravno ovisi o kojim se ljudima radi. Često sam sretala i jako bogate obrazovane, konzervativne biznismene koje su oženili prekrasne plavuše u dobi njihovih kćeri. Naravno, takve obitelji plaćaju čistačice pa žene ne moraju raditi ništa. Također, primjećujem da su mlade žene konzervativnije nego mi, to je i trend. Poljska je primjer takvog vraćanja unazad, posebice po pitanju abortusa, za koji su se naše generacije borile, a sad je to pravo postalo upitno.
Marina Chrystoph – Filmšnite je zajednički projekt Austrijskog kulturnog foruma, Goethe-Instituta Kroatien i Veleposlanstva Švicarske Konfederacije u Hrvatskoj posvećen predstavljanju suvremenog filma iz Austrije, Njemačke i Švicarske / Foto: Samir Cerić Kovačević
Josipa: Koja je razlika rada u politici i kulturi, koji sektor po Vašem mišljenju ima veći utjecaj na društvo?
Marina: Mislim da radom u kulturi možete doprijeti do više ljudi. Dobar film o nekoj temi djeluje emotivnije nego išta što kaže političar. Ljudi u kulturi mogu biti predvodnici, poslati poruku. Također, djelatnici u kulturi u pravilu su manje konzervativni i puno kreativniji.
Josipa: No s druge strane, politika donosi i provodi odluke i tu se stvara trenje.
Marina: Istina, mnogi ljudi u politici ne cijene dovoljno kulturu i sve manje je financijski podupiru. Također, žele podupirati kulturu koja ne kritizira, koja promovira njihov rad, i time otežavaju rad umjetnika koji su kritični prema sustavu. Oni koji su bliski sustavu i promoviraju ga, u pravilu dobivaju više novaca. Umjetnici ovise o dotacijama države, kultura nikada nije neovisna, pa je jasno da, ako je grupa umjetnika protiv vlasti, dobiva manje novaca i manje prilika.
Josipa: Često se kultura ne smatra poslom i ljudi ne shvaćaju što rad u kulturi sve podrazumijeva.
Marina: Čak i mnogi kolege koji su u političkom poslu to tako vide. Nisam ni ja toga bila svjesna dok sam radila u veleposlanstvima izvan kulturnog područja. Vlada stav da djelatnici u kulturi prije svega posjećuju izložbe i lijepe evente, a ne vidi se sav rad koji stoji iza toga. Kada je 2018. Austrija predsjedavala Vijećem Europske unije bila sam savjetnica za kulturu Austrijskog veleposlanstva u Bruxellesu. Osmislila sam kulturni program za austrijsko predsjedanje Vijećem Europske unije, organizirala izložbe, događanja i koncerte. Radila sam s dvoje zaposlenika i tri pripravnika. Neki kolege su mi govorili da oni rade ozbiljne poslove koji su relevantni za politiku, pišu izvješće, a da ja samo organiziram lijepa događanja. U kulturi radim puno više nego što sam radila na drugim poslovima, ali sam zadovoljnija jer vidim konkretne rezultate i zadovoljne ljude, koje naša kulturna događanja često usrećuju odnosno intelektualno obogaćuju.
Josipa: Koji su Vaši planovi i vizija rada u Zagrebu?
Marina: Želim pridonijeti važnosti kulture, ostvariti bolju kulturnu razmjenu između dvije zemlje, upoznati hrvatsku kulturnu scenu. Želim promovirati Austriju kao inovativnu zemlju sa zanimljivom kulturom, predstaviti Hrvatskoj naše umjetnike, glazbenike i znanstvenike. Puno je interakcije između austrijske i hrvatske kulturne scene. Mnogi su umjetnici živjeli i studirali u Austriji, posebno u Grazu, mnogi s hrvatske jazz scene, ali i plesači, likovnjaci itd. Mnogi Austrijanci dolaze u Hrvatsku. Također, na svim radnim mjestima u svim zemljama, važno mi je uvijek bilo promovirati žene u umjetnosti, kulturi i znanosti, kao i interkulturni i međureligijski dijalog.
Projekcija filma u okviru projekta Filmschnite / Foto: Samir Cerić Kovačević
Josipa: Koje projekte planirate ostvariti ili trenutno ostvarujete?
Marina: S Ingeborg Fülepp, prvom ženom iz Hrvatske koja je studirala na Harvardu, 15. veljače u Rijeci radimo na projektu o etici i estetici u postdigitalnoj umjetnosti. Isti dan u Zagrebu zajedno s udrugom BRID organiziramo raspravu o videoigrama u službi radničkog organiziranja – bečka iskustva. U tri grada – Zadru, Zagrebu i Rijeci organiziramo filmski program Filmschnite u sklopu kojeg prikazujemo filmove o Ingeborg Bachmann, Elfriede Jelinek, te filmove Sisi i ja i Teorija svega. Taj projekt organiziramo u suradnji s kolegama iz Njemačke i Švicarske. Od četiri filma, tri su o ženama.
Moj je prethodnik radio projekt o gaming industriji koji želimo nastaviti. U toj je industriji također više muškaraca. Nastavit ćemo taj projekt, no ovaj put na temu grada budućnosti, i to kroz usporedbu socijalnog stanovanja u Hrvatskoj i Austriji. Primjerice, u Beču je 60 posto socijalnih stanova i želimo taj model podijeliti s Hrvatskom, posebice s obzirom na trenutne visoke cijene stanova. Radimo i na projektu Calliope kojim predstavljamo doprinose austrijskih žena u znanosti, kulturi i društvu u vremenu od Habsburške monarhije do danas, poput Margarete Schütte-Lihotzky koja je rođena 1897. godine. Ona je napravila prvu ugradbenu kuhinju u socijalnim stanovima u kojima si žene nisu mogle priuštiti kuhinje. Zatim Lise Meitner, fizičarka koja je tri puta bila nominirana za Nobela, ali su ga dobili njezini muški kolege, zatim Alma Mahler, Valie Export, Anna Freud itd. Izdali smo publikaciju, a napravit ćemo i izložbu na tu temu. Imamo i glazbeni program New Austrian Sound of Music kojim promoviramo mlade glazbenike.
Programima koje organiziramo ravnopravno podupremo žene i muškarce. Pazimo na ravnotežu. Primjerice, u 2023. godini na svim izložbama žene su bile ravnopravno zastupljene (54 muškaraca i 54 žena), na glazbenim događajima je bilo nešto manje žena (36:34), na književnim događajima dvostruko više žena (6:12), u kazalištu i plesu su dominirale žene (3:10), dok je na filmskim događanjima sudjelovalo nešto više muškaraca (16:13). Posebno sam ponosna što je na znanstvenim događanjima bilo 27 žena i 17 muškaraca, čini mi se da je to dobro. Sudjelovali smo na Vox Femiminae festivalu, surađivali na projektu Undress fast fashion s Goethe institutom, u Zadru smo radili FrauenStadtSpaziergang, šetnju s pričama o zadarskim ženama, sudjelovali smo na Europavox festivalu u Zagrebu, Smoqua festivalu, organizirali smo znanstveni piknik s mladim austrijskim kemičarkama u Donjoj Stubici. U Šibeniku ćemo na Međunarodnom dječjom festivalu sudjelovati s umjetnicom koja s djecom oslikava zidove i klupe, zatim surađujemo s Udrugom plesnih umjetnika Hrvatske na Međunarodnom danu plesa.
Josipa: Spominjali ste žene u gaming industriji i podzastupljenost žena. Tehnologija donosi brojne promjene u načinu rada. Koliko su se, po vama, promijenili radni uvjeti tijekom vaše karijere?
Marina: Kada sam 1987. g. počela raditi u Ministarstvu vanjskih poslova imali smo tajnice koje su pisale na pisaćem stroju dok smo mi diktirali. Sporije se radilo i više smo cijenili kolektiv. Taj mi se način rada više sviđa, možda jer sam tako navikla, čini mi se da je bilo humanije. Uživali smo u radu, zajedno smo pili kavu i razgovarali, nismo imali Internet pa smo informacije dobivali razgovorom. Danas moj tim u Kulturnom forumu primi i pošalje 300 mailova dnevno. Prije sam dobivala 4 pisma tjedno pa sam se mogla više koncentrirati i dublje pristupiti radu. Tehnologija je promijenila svijet i nabolje i nagore. Gore je jer ljudi ne komuniciraju nego pišu mailove, no s druge strane, neki mogu raditi od doma. Pri tome je dobro što se ne gubi vrijeme na putovanje, no ljudi koji rade od kuće često su usamljeniji, ljudska interakcija je jako važna. Također, ženski se poslovi zamjenjuju tehnologijom, primjerice u supermarketima često nema više blagajnica nego su postavljeni uređaji za skeniranje. Administrativne poslove koje rade uglavnom žene zamjenjuje AI, kao i prevoditelje, među kojima je 80 posto žena. Istovremeno, sada svi moramo raditi daleko više administrativnih poslova, pisanja projekta, evaluacija. Također, današnje generacije moraju volontirati prije zaposlenja, odnosi u kolektivu su se promijenili, ljudi manje razgovaraju, manje dijelimo životne situacije.
