Razgovarala: Josipa Bubaš
Povodom nedavno otvorene izložbe u zagrebačkoj Galeriji Trotoar razgovarala sam s Marinom Mesar – OKO, umjetnicom impresivne energije i karijere o motivima njezinih radova, umjetničkoj znatiželji i kreativnim procesima.
Josipa: Nedavno otvorenom izložbom “Dear Diary… Layers of Dreams” se vraćaš djetinjstvu. Što je dovelo do toga?
OKO: Nekako mi se uvijek čini da svi očekuju od mene da radim svoje prepoznatljive likove, a već duže vrijeme se zapravo bavim potpuno drugom estetikom i sad se činilo kao pravo vrijeme da se to pokaže. Opcija je bila da izložim neke od svojih slika koje su nastale ranije, ali činilo mi se to kao easy way out. Iako volim svoje slike i svaka ima neku svoju priču, zapravo je jednostavno bilo vrijeme za nešto novo. Nisam nikad objašnjavala od kuda dolaze svi ti crteži i zašto sam se odlučila baviti tom tematikom, pa je uz novu estetiku došlo vrijeme da napokon i o tome progovorim. Čitava izložba je poprilično emotivna zato i jesu sve slike od spužve prevučene printom na satenu, da djeluju nekako organske i mekane, mogu se grliti i stiskati. Izvedene su tako da nam mogu pružiti i taktilnu utjehu. Bilo mi je bitno da ne budu hladne i distancirane.
Josipa: Na printevima je tvoja fotografija iz djetinjstva, koja na svakom printu ima različite motive – zvjezdice, cvijeće, na zidovima su krpene lutke izrađene od svile. Što ti znače ti motivi?
OKO: Na toj slici imam desetak godina, znači negdje 1991.-1992. Svuda oko nas je u to vrijeme bila poprilično čudna politička situacija i koliko god mi djeca toga naočigled nismo bili svjesni, zapravo ti itekako osjetiš da je nešto i da je strašno. Iako sam rođena u Zagrebu, vikende i praznike sam provodila s bakom na selu. To je bilo predivno što se odrastanja tiče, zato što si imao nepregledne šume i livade i prirodu za igranje. Baka me tada učila izrađivati krpene lutke kakve je i ona sama imala kad je bila mala. Sad mi je iz perspektive odrasle osobe jasno da je i ona odrasla kroz jedno grozno stanje svijeta, naime Drugi svjetski rat nikome nije priuštio lagan i bezbrižan život. Kako su se oni tada snalazili, naravno da mi je prenijela dio znanja koja su i njoj promijenila život. Printevi na svilama od kojih su lutke izvedene su za razliku od onih njenih, koje su šivane od ostataka materijala, rađene od satena na kojem su printane sve one igračke koje je većina nas vjerojatno tih ranih 90-ih željela imati, a nismo mogli. Niti su bile dostupne, a niti su bile jeftine. Zato ih i jesam postavila na zidove galerije, kao male talismane. Fascinira me moć uma, činjenica da možeš držati u ruci krpenu lutku, a zamišljati da držiš najnoviju igračku koju si ikad vidio. I danas, kada sam odrasla osoba, ne vidim zašto bi i meni i drugima bilo nemoguće funkcionirati isto tako, koristeći tu moć dječje mašte, kad ne poznajemo granice i kad nam se čini da možemo izdržati sve.
Izložba “Dear Diary… Layers of Dreams”, Galetija Trotoar / Foto: Bosnić/Dorotić
Josipa: Na izložbi su prikazana dva tvoja, minuciozno, gotovo ritualno izrađena karakteristična lika. Što ti oni znače?
OKO: Moji likovi oduvijek imaju neku ulogu zaštitnika. Kada sam ih sad crtala za sebe, kao neke suputnike koji me prate kroz život, željela sam ih prikazati kao da crtam prijatelje. Zato što ih upravo time i smatram. Za svaku osobu kada joj želim napraviti crtež, razmišljam kako se ta osoba osjeća. Čini li se slabo i što trebam napraviti da joj dam snagu. Svaki lik ima svoj cijeli paket simbola i dodataka koji mu emitira snagu, cvijet, drveni štap, što god je potrebno. Tako stvaram određeni lik koji ima jasnu funkciju i zadatak koji treba ispuniti, da se osoba osjeća sigurnije uz njega. Neke od svojih zaštitnika imam istetovirane po sebi tako da ih mogu uvijek nositi sa sobom. A zapravo ih imaju i gomila ljudi po svijetu. Mislim da je to toliko predivno, zato što mi se čini da i drugim ljudima djeluju na sličan način i da im daju snagu koje možda sami ponekad nismo svjesni.
Josipa: Dok si studirala, te se likove moglo vidjeti na gradskim ulicama.
OKO: Da, na zgradama, raskršćima, napravila sam ih puno, od velikih do malih, stajali su na različitim mjestima, od ulica, galerija do zidova Europske središnje banke u Frankfurtu i Katedrale u Berlinu u sklopu Festivala svjetla, i sve imaju istu funkciju zaštite. Ljudi me često pitaju koja je razlika između street arta i galerijskih izložbi, iako likovi imaju isti zadatak, razlika je u pripremi posla i prezentaciji. Koliko god stvari djelovale slične ipak nisu. Na ulici je rad izložen direktnom komentaru gledatelja, može ga se uništiti, ali je baš zato i zapravo više djelotvoran. Vidi ga veća količina ljudi i ponekad oni ljudi koji možda nikad niti ne bi ušli u prostor nekog muzeja ili galerije. Tu mislim da je strahovito bitno širiti umjetnost na veće prostore i publiku. Galerijski su uglavnom jako definirati prostori i kako se izložbe izmjenjuju. U zadanom trenutku na tebi je da napraviš određenu vrstu ukupnog ambijenta oko svog rada. Baš zato što su toliko neutralni prostori imaju svoje zakonitosti ali i mogućnost da se na jako koncentriran način unutar nekog prostora kaže jako puno.
Izložba “Dear Diary… Layers of Dreams”, Galetija Trotoar / Foto: Bosnić/Dorotić
Josipa: Kako izgleda tvoj radin dan?
OKO: Probudim se i obično dobijem hrpu informacija kroz društvene mreže, kao i svi mi vjerojatno. Gomile svjetske negativnosti i drame, tako da nije niti čudno da vlada opća pandemija anksioznosti. Kada stignem u atelje, pustim da ta buka prođe, povučem se od nje i pustim mozgu da se smiri. To je čovječanstvo, realno stanje stvari, iako te ponekad dovede u osjećaj nemoći i besmisla, zapravo se uvijek upitam na koji način mogu ljudima donijeti barem na trenutak neki osjećaj zaštite i sigurnosti. Kada postanem svjesna svih tih informacija, razmišljam o ljudima koji se trenutno boje poplave koja im prijeti, kao što sam se ja bojala nakon potresa. Pitam se što im treba, što su izgubili i kako da im to nekako vratim. Tada želim napraviti određeni lik, koji ima specifične osobine koje bi mogle pomoći u određenoj situaciji. Tako stvaram likove, i takav pristup nije težak kada se usmjeriš na specifične stvari. Pristup istraživanja kako i na koji način prikazati lika uključuje razne izvore. Obožavam priče i ikonologiju zapadnog kršćanstva, koristim i leksikone simbola, mitologiju, usmenu predaju, kao i priče koje mi je baka prepričavala. Nije potrebno vjerovati u određene stvari, no one su negdje unutar društva, bilo koje vrste društva, bilo gdje na svijetu. Neki su simboli univerzalni, no uvijek postoje lokalne verzije. Gdje god dođem, proučim vjerovanja okoline u kojoj se nalazim to mi se čini kao najbolji oblik poštovanja prostora u kojem se nalaziš. Pri tome ne pričam o religiji, iako je i religija bitan faktor jer je aktivan čimbenik društva i određuje čega se ljudi boje, što cijene. Upravo zbog toga, moji su likovi univerzalno prepoznatljivi svugdje.
Josipa: Frendovi ti djeluju vrlo organski, intuitivno.
OKO: Zato što puno pažnje posvetim građenju likova. Mislim da su kompleksni kao i svi mi, iako se to na prvu možda ne čini tako. Često pričam s njima dok ih crtam i zapravo doslovno stvaraš. Stvaraš neko novo biće, koliko god ono bilo ezoterično i dvodimenzionalno. Kad čitamo knjige i zamišljamo likove i radnje u našoj mašti sve postaje stvarnost, a čini mi se da je i ovo isti takav slučaj. Koliko gdo nešto djelovalo plošno ili samo kao linija na papiru, kroz poteze rukom, oživljava jedno potpuno novo biće.
Josipa: Koji su im korijeni?
OKO: Vjerojatno u djetinjstvu. Otkad znam za sebe, obožavala sam basne, a u basnama su uvijek životinjski likovi. Priče koje mi je pričala baka uvijek su imale moralnu poantu, a neke od uloga su imale i najobičnije male životinje kao što je pčela. Tu od malena naučiš koliko je svatko bitan koliko god djelovao da je mali i zamjenjiv. To nisu bile univerzalne priče, nikada ih nisam čula nigdje drugdje ali im je poanta bila naučiti kako biti bolji čovjek.
Izložba “Dear Diary… Layers of Dreams”, Galetija Trotoar / Foto: Bosnić/Dorotić
Josipa: Životinje doživljavamo jednoobrazno, dok su za nas ljudi kompleksnija bića, iako to možda nije potpuno točno.
OKO: Osobno nemam negativno iskustvo sa životinjama iako su i one: tvrdoglave, ljubomorne, tužne, sretne i žele pažnju. Kada sam bila mala, kod bake sam bila okružena krdom krava. Krava ima 400 kg ali nikada nisam imala osjećaj da bi mi napravila nešto loše, iako sam imala 10 godina i petnaestak kilograma. Svejedno sam ju mogla gladiti, pričati s njom, osjetila sam da me to biće doživljava iako je puno moćnije od mene i moglo me zgaziti, ali sa životinjama nema gaženja radi gaženja i nema presuđujućeg pogleda. Upravo zato crtam životinjske likove. Iako ponekad posjeduju nemjerljivo veću snagu od nas, osjete nas kao bića i nemaju nam potrebu nanijeti nažao.
Josipa: Koristiš razne tehnologije, kako prilagođavaš radove logici različitih medija?
OKO: Oduvijek sam voljela tehnologiju, i zapravo ju koristim u životu otkad znam za sebe. Jedino sam uvijek držala distancu u umjetnosti. Voljela sam crtati tušem i onim najtanjim perom po papiru. Kad se doslovno čuje kako pero grebe po papiru, ima nešto toliko meditativno u tome. Tek od nedavno koristim tablet za crtanje, i trebalo mi je neko vrijeme da uopće krenem tim putem. Otkad sam ga odložila na stol nisam ga mogla koristiti neko vrijeme, mislim da je vjerojatno postojao određen otpor prema istome. Sad je već sve OK. Crtam u svim oblicima i tehnikama i zapravo je zanimljivo vidjeti razliku između digitalnog i organskog. Nakon crtanja na tabletu moram šivati ili raditi rukama jer mi nakon svih tih monitora nedostaje organski rad. Imam mali blok u kojem farbam, nanosim vodenim bojicama linije ili apstraktne oblike, radim samo mrlje jer mi nedostaje ta prirodnost forme. Volim i pisati rukom, pa sam si kupila nalivpera i obožavam pisati s njima i zapravo to predlažem svima. Poseban je osjećaj kad izvadiš nalivpero i kreneš pisati. Pogotovo u ovom današnjem ubrzanom svijetu.
Josipa: U sklopu Festivala svjetla postavljen je tvoj rad na Berlinskoj katedrali. Kakvo je bilo iskustvo rada na takvom projektu?
OKO: To je opet drugačiji način rada jer razvedena arhitektura ne podnosi previše projekcijskih detalja. Naučila sam pripremiti rad za digitalno mapiranje na zgradama jer sam već ranije izvela crteže i u Zagrebu na Trgu hrvatskih velikana na prošlom Festivalu svjetla. Tu su opet drugačija pravila i pristup zato što ima više faktora o kojima se treba razmišljati. Sam crtež ima manje detalja, prilagođen je prijelomima zgrade i prozorima, posebice se to odnosi na rad u Berlinu jer je arhitektura Katedrale poprilično razvedena.
Izložba “Dear Diary… Layers of Dreams”, Galetija Trotoar / Foto: Bosnić/Dorotić
Josipa: Za tvoje radove karakteristična je repetitivnost, minuciozno ispunjavanje ploha.
OKO: Je crteži mi definitivno imaju nekoliko slojeva. Obično prvo radim osnovne konture likova, onda im krenem grafički popunjavati unutrašnjost. Tek nakon toga krene ona fluidnost linija koje su debele i tanje zato što ostavljaju dojam gibanja i finalni dio je kad samo nekim potezima naglasiš sjene i svjetlost što ostavlja dojam trodimenzionalnosti likova. Crtam ih poprilično meditativno ali vjerojatno zato što sam kroz tolike godine i milijune linija koje sam iscrtala stekla kontrolu nad koordinacijom oka, uma i ruke. Izgubim osjećaj vremena i prostora, doslovno se spojim sa svemirom, to je poput najdubljeg oblika meditacije kroz koji dolaze one bitne spoznaje o životu. To me naučio profesor na akademiji. Rekao mi je: “Mala, ti imaš toliko misli da moraš svaku prevesti na drugi grafički oblik”. Zaklamao mi je dvometarski papir i zadao da ga popunim različitim grafičkim oblikom. Kada stojiš pred tolikim papirom, a u ruci držiš najmanje i najtanje pero i crni tus imaš dojam da će ti trebati 10-ak godina. Ali nije, kad jednom kreneš misli se transformiraju na papir puno brže nego što se čini. Za svaki idući potez sam mislila da će mi ponestati grafičkih motiva. Sada i ja preporučujem tu vježbu svima jer te mentalno ojača i razvije ti fokus. Dok crtaš, javlja se bezbroj pitanja i sumnji, no tjeraš se do kraja. Nakon korone i potresa koji mi je uništio atelje, izgubila sam taj fokus, nisam mogla crtati duže od pola sata. Trebalo je dosta dugo da se oporavim i smirim mozak od svih tih trauma. Sada se tome smijem jer sam opet u fazi kad mogu crtati pet sati bez da trepnem. Još uvijek nisam na svom najboljem nivou, ali doći ću do toga.
Izložba “Dear Diary… Layers of Dreams”, Galetija Trotoar / Foto: Bosnić/Dorotić
Josipa: Zauzimaš jaku poziciju na likovnoj sceni iako funkcioniraš izvan klanovske logike, a tvoj je rad prepoznat i internacionalno. Kako gledaš na domaće uvjete, u usporedbi s međunarodnim iskustvom?
OKO: Hrvatska je ipak mala umjetnička scena, svi se većinom poznajemo ili barem znamo jedni za druge. Vani je drugačije, veća je distanca i moram puno učiti i izlagati se, što mi je super. Kada sam nedavno izlagala u Japanu, sve mi je bilo čudno, tamo je potpuno drugačija estetika koju treba prihvatiti i pokušati razumjeti. S druge strane, Japanci su potpuno shvatili moje životinjske likove, nisu pitali što znače jer gotovo svaka njihova kuća ima zaštitnike. Svaka nova kultura nosi nešto svoje i sigurna sam da nas nepovratno promjeni. Vjerojatno zato i volim toliko putovati i posjećivati muzeje. Svaki put izađes kao neka malo nadogradnja osoba. Što se tiče odnosa prema domaćoj sceni, mislim da hrabrost dolazi iz nepripadanja. Kada sam bila junior, to mi je predstavljalo osjećaj frustracije i straha, mislila sam da ću propasti ako nisam dio neke grupacije, čisti zakon brojeva. Zato jednostavno radim, zagovaram veliku količinu rada. Volim raditi jer mi rad pruža meditativni pristup životu i mislima kroz koji mi dolaze neke nove spoznaje života kojeg živimo. Zapravo kroz vrijeme shvatiš da i tvoji kolege žive slične živote, na kraju smo u ateljeu svi sami. Čak i ako ga dijeliš s nekime, ipak su tvoje misli u tvojoj glavi i tu ih kroz vlastiti spektar prevedeš u stvarni fizički svijet.
Josipa: Koja je razlika između pretjeranog rada i samoizrabljivanja i kvalitetnog, oplemenjujućeg rada?
OKO: Mislim da je najbitnija podjela u tome što radiš. Kad radiš nešto što te zanima i veseli tu mislim da nema tog momenta izgaranja. Ja uvijek radim za sebe, pa čak i kad radim komercijalne projekte i kad su rokovi strahovito kratki. Zato i nemam problema sama sa sobom. Prihvaćam poslove koji me zanimaju i samim time me veseli crtati. Kad radim za sebe je zapravo puno kompleksnije, jer se onda često prebacujem da crtam na papiru, pa krenem slikati na platnu pa se opet vratim na crtež na papiru. Najbolje funkcioniram kad radim više stvari paralelno, vjerojatno zato što nikad ne dođe do zamora materijom. Kad radim obično ionako slušam audio knjige i zapravo na dnevnoj razini naučiš toliko puno da mi se čini da mi obrazovanje i nadogradnja nikad i nije prestala, a niti da ikad bude.
