Piše: Ivana Perković Rosan
Marina Vujčić svojim brojnim djelima osvojila je prvo književnu publiku, a ove godine moglo bi se reći da je krenula u ozbiljni pohod na kazališne daske. Dva mjeseca nakon sjajno primljenih Tvorničkih postavki u Kerempuhu došao je 9. prosinca red na premijeru njene drame Plodna voda i to u zagrebačkom HNK. Riječ je o drami koja je 2020. osvojila najvažniju hrvatsku nagradu za neobjavljeni dramski tekst, prvu Nagradu Marin Držić. Radnja drame Plodna voda smještena je u distopijsko društvo s rigidnom natalitetnom politikom u kojemu vlada izrazit i konstantan vjerski pritisak. O ovoj hvaljenoj knjizi, kao i njenim brojnim aktualnim projektima, razgovarali smo s autoricom Marinom Vujčić.
U Plodnoj vodi dotičete se teme prava na pobačaj, kao i nasilja nad ženama, koliko Vam je važno progovarati kroz svoja djela o ovim teškim temama?
Postaje mi sve važnije. Pisanje o tome mi pomaže da se ne osjećam bespomoćnom kad su u pitanju teme važne za naš spol. Iako neko moje djelo vjerojatno neće ništa promijeniti u široj slici stvari, barem se neću osjećati kao pasivna promatračica društvenih zbivanja koja me ljute i uznemiruju. Meni je književnost područje borbe, moj jedini način da progovorim u ime žena koje je sustav iznevjerio. Izađem i na ulicu kad god je potrebno, prosvjedujem za prava žena s drugima koji to čine, ali prevladava osjećaj da je sve što svi činimo jedna dugotrajna borba koja tek povremeno postiže tek male pomake i poboljšanja. Puno je tu još posla – i na ulici i u književnosti.
Distopija koju ste stvorili u Plodnoj vodi postaje sve bliža stvarnosti u SAD-u. Još jednom se dogodilo nešto što se prije smatralo nevjerojatnim?
Da, potpuno je nevjerojatno da u 21. stoljeću Vrhovni sud u Americi donosi presudu kojom se okončava pola stoljeća staro pravo na pobačaj i da dopuštanje ili ograničavanje prekida trudnoće u pojedinim državama – a to znači i pravo žena da odlučuju o svome tijelu i životu – sad ovisi o tome dominiraju li konzervativci ili liberali u zakonodavnim tijelima tih država. Doista sam pisala dramu kao distopiju, ali i kod nas su se u međuvremenu dogodile neke stvari zbog kojih se situacija iz drame više uopće ne čini toliko nemogućom. Prisjetimo se samo noćne more koju je proživjela Mirela Čavajda dok su joj četiri bolnice u Zagrebu odbijale napraviti zahvat koji bi joj prema Zakonu o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece trebao biti zajamčen u Hrvatskoj. Priziv savjesti postao je instrument perfidne zabrane koja je samo nazvana drugim imenom, ali ženama onemogućuje pravo koje im je zakonom zajamčeno. Zbog svega što se događa i u svijetu i kod nas, močvara iz „Plodne vode“ postaje mi zastrašujuće realistična.
“Plodna voda” prema tekstu Marine Vujčić i u režiji Nenni Delmestre u HNK u Zagrebu (proba) / Foto: Mara Bratoš
Za redateljski debi Ksenije Marinković Tvorničke postavke napisali ste tekst s Ivicom Ivaniševićem, koliko ste dugo radili na njemu? Ne tako davno bilo je jako malo ženskih uloga uopće i jako malo jakih ženskih uloga u kazalištu, a u zadnje vrijeme sve više glumica preuzima inicijativu i stvaraju svoje projekte. Jesmo li svjedoci jednog boljeg doba za žene u kazalištu?
Ivica i ja još od zajedničkog romana „Otpusno pismo“ planirali smo opet nešto napisati zajedno, a na „Tvorničkim postavkama“ ukazala nam se prilika za to jer je Ecija Ojdanić za Kazalište Moruzgva od nas naručila komediju. Oboje smo jako organizirani kad se prihvatimo posla pa zajedničko pisanje obično ne traje dugo. Doslovno nam treba nekoliko telefonskih razgovora – koje Ivica zove „roditeljski sastanci“ – da se dogovorimo oko zapleta i karaktera i onda svatko
piše svoj dio bez puno kompliciranja. Činjenica da će Ksenija Marinković režirati komad bila nam je velika motivacija da se prihvatimo ovog izazova. O tome koliko je to sjajno napravila najbolje govore reakcije publike na predstavu – gdje god se odigra ispraćaju je ovacijama. Mislim da doista jesmo svjedoci boljeg doba za žene u kazalištu. Prošle godine, kad je nas šest žena na anonimnom natječaju odnijelo Nagradu Marin Držić, na trenutak sam se zapitala bi li tako bilo i da natječaj nije bio anoniman. No kako bilo, to je bio baš jedan poseban trenutak – stajala sam tamo na dodjeli s Monikom Herceg, Doroteom Šušak, Marijom Dejanović, Anjom Pletikosom i Nikolinom Rafaj i mislila kako je divno da šest žena „drži Držića“ jer to potencijalno znači i više postavljenih drama autorica u kazalištu. I na vlastitom primjeru osjećam razliku – do prije par godina moje se drame nisu postavljale, a sad se samo u Zagrebu igraju četiri predstave s mojim potpisom. Dok sam bila ravnateljica Drame u HNK Split, uvrstila sam na repertoar dramu „55 kvadrata“ mlade dramatičarke Ivane Vuković i stvarno sam ponosna što je predstava rađena po toj drami sad dobila Nagradu hrvatskog glumišta za najbolju predstavu u cjelini. Imala sam još planova s domaćim redateljicama i dramatičarkama na repertoaru, ali nije dovoljno dugo potrajalo da ih ostvarim.
Vaš tekst Umri ženski zaživio je i prije dvije godine na pozornici Kerempuha, u toj predstavi je mnoštvo jakih ženskih glasova, ali to je ujedno i priča o mnogo kompromisa koje su žene prisiljene napraviti?
U mojoj drami žene su se odlučnije izvlačile iz tih kompromisa nego što to na kraju čine u predstavi jer je tekst prošao adaptaciju redatelja i dramaturginje. Redatelj Ranko Minković bio je puno više blagonaklon prema muškarcima u drami od mene, ali to su u kazališnom procesu uobičajene stvari – tekst se mijenja od prve čitaće probe do izvedbe. Meni su kao autorici uvijek zanimljive te različite interpretacije pa prepuštam redatelju i autorskom timu da iščitaju dramu na svoj način – zato se nikad ne miješam se u proces.
“Okretište” – Marina Vujčić s redateljem Dinom Mustafićem na probi u HNK Split / Foto: Nemi Bulat
Trenutno radite u splitskom HNK kao dramaturginja na predstavi Okretište prema Karakaševom romanu, radi se o predstavi koja progovara o životu nakon traumatičnog događaja. To je tematika s kojom se nažalost u današnje doba mnogi mogu poistovjetiti…
Karakašev roman blizak mi je ne samo zbog toga što je vrhunski napisan, nego i zato što je taj roman sam po sebi dokaz da je književnost način na koji pisci mogu pobjeđivati okrutnosti i nepravde vremena u kojem živimo. Jako mi je drago da se sad roman „prevodi“ i na kazališni jezik i da ja u tom procesu sudjelujem jer i u teatru moramo progovarati o zastrašujućoj činjenici da je moguće da nas netko dočeka u mraku i brutalno napadne zbog našeg stava, identiteta, rečenice koja se nekome nije svidjela – ili ni zbog čega.
Prosinac će za Vas bit će prepun događaja, prvo je premijera u splitskom HNK predstave Okretište, pa premijera Plodne vode u zagrebačkom HNK, a potom tjedan dana kasnije u Kerempuhu je premijera predstave Tko tu koga? Zona pansiona koja je nastala prema drami Vašeg sina Borne? Imate mnogo razloga za slavlje i ponos?
Da, ovo će biti jedan baš uzbudljiv prosinac. Toliko je dinamično da puno energije ulažem u organizaciju svakodnevnog života, u planiranje tipa „kako se na dan splitske premijere spakirati tako da sutradan rano ujutro mogu krenuti za Zagreb i stići na svoju premijeru a da mi tjedan dana kasnije ne pofali nešto što će mi trebati za koleginu premijeru u Kerempuhu“. Od tri premijere koje me čekaju u tih desetak dana ipak se najviše veselim Borninoj premijeri i sve mi je drugo samo uvod u taj događaj. Majka je ipak majka. Da smo ovo planirali, teško da bismo uspjeli tako približiti naše dvije premijere i oboma nam je to baš dirljivo.
Marina Vujčić / Foto: Valentino Bilić Prcić
Pripremate li uz sve trenutne obveze i neki novi projekt, stignete li pisati novu knjigu?
Pišem novi roman, ali to ide dosta sporo uza sve druge obaveze. To je priča o ženi koja služi zatvorsku kaznu jer je u samoobrani ubila nasilnog muža. Samo istraživanje za roman potrajalo je nekoliko godina jer sam morala ući u sve pore sustava koji zlostavljanu ženu dovede u tu situaciju da se na koncu mora sama braniti. Roman bi trebao izaći u jesen 2023. godine.
Iz Zagreba ste preselili na selo, koliko Vas ispunjava život u prirodi?
Velika je to promjena na bolje, pogotovo u ovako dinamičnom razdoblju života, jer seoski mir na dnevnoj bazi zaliječi svaki stres. Sviđa mi se ta jednostavnost života, dodir s prirodom, zemljom, maslinama, pogled na plavetnilo koje mi je u Zagrebu nedostajalo. Dalmacija je ipak moj zavičaj, prirodno stanište po okusima, mirisima, krajolicima, klimi, podneblju i mentalitetu. Sad mi jako odgovara živjeti na selu, ali računam i na nepredvidivost života – nije se jednom
dogodilo da dignem vlastitu malu revoluciju.
