Piše: Nika Šintić
Kulturni centar Korčula prošlog je tjedna okupio brojne europske teoretičare i aktiviste u trinaesto izdanje Korčulanske škole – Transformacija politike kroz rodnu perspektivu, pripremivši opsežan repertoar s fokusom na pitanja antirodnog diskursa iz desnih političkih tabora, demografskih strategija, seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu te integriranja rodne ravnopravnosti u programe socijaldemokratskih stranaka. Na Korčuli se od 2018. godine odvija i Korčula after Party – Forum za raspravu o nasljeđu i izazovima ljevice, rezultat višegodišnjih napora domaćih antifašista da stvore platformu koja bi uključila građane i goste u promišljanje egalitarnog, solidarnog i održivog društva. Debitantska godina projekta također je i polustoljetna obljetnica jednog drugog, zaboravljenog događanja, iz doba kada je, makar na tjedan-dva godišnje, ovaj turistima pretrpan otok bio lučonoša jugoslavenske filozofije, susretište najbriljantnijih marksističkih glava iz Europe i svijeta te središte žive revolucionarne misli s pogledom na dijalektičko prevladavanje postojećega. Kako bismo rasvijetlili ovaj prijeloman moment u kronikama modernog korčulanskog, ali i hrvatskog te jugoslavenskog progresivizma, a možda i propitali mogućnost kontinuiteta između nekadašnjeg otvorenog marksizma i suvremenog feminizma, navlačimo feminističko epistemološke naočale, uskačemo u vremeplov i postavljamo pitanje: što se dogodilo sa ženama i marksizmom?
Da nam, dakako, pitanje ne bi ostalo visjeti u zraku, započinjemo s nekoliko historiografskih crtica: godina je 1948. Zasićen konstantnim zadiranjem Sovjetskog saveza u jugoslavensku industriju i unutarnju, ali i vanjsku, politiku, Tito izriče svoje čuveno „ne“ Staljinu i time uzrokuje progon Jugoslavije iz Informbiroa. Promicanje idiličnog prijateljstva između dviju zemalja pretvara se u užurbanu desovjetizaciju školstva, kulture, umjetnosti, publicistike i filozofije. Staljinistički dogmatizam što je do jučer gospodario akademskim katedrama u regiji napokon ima priliku prepustiti pozornicu heterodoksnijim tumačenjima marksizma, čije klice među zagrebačkom inteligencijom vidimo već 1940-ih godina, napose kod studenata okupljenih oko filozofa Vladimira Filipovića. Vodeći se humanističkim nagnućima ranoga Marxa ovi će mladi mislioci, među koje spadaju Branko Bošnjak, Danko Grlić, Milan Kangrga, Danilo Pejović, Gajo Petrović, Vanja Sutlić, Predrag Vranicki te Rudi Supek i Ivan Kuvačić, u narednim desetljećima formirati jedan onto-antropologijski pristup oko Marxove 2. teze o Feuerbachu, koja čovjekovu spoznajnu i stvaralačku moć usidruje u ideji prakse. Čovjek je, ističu, aktivan dionik i su-stvaratelj svoga svijeta i svijeta kao takvog, a ne puko zrcalo materije, kako to nalaže Staljinova inačica dotadašnje teorije odraza. Godine 1964. pokreću tako glasovit časopis Praxis s namjerom filozofski podcrtanog, multidisciplinarnog istraživanja raznovrsnih tema, a Rudi Supek i Milan Kangrga osnivaju Korčulansku ljetnu školu kao svojevrstan (kronološki, doduše, stariji) produžetak ovih intencija. Vrijednost Časopisa i Škole filozofkinja Ankica Čakardić sumira na sljedeći način:
„Praksisovci prijevodima i svojim izvornim radovima stvaraju jezik filozofiranja, otvaraju teorijske granice, filozofijski svijet dolazi u Jugoslaviju, jugoslavenska filozofija odlazi u svijet. Jugoslavenska praxis filozofija provela je most između Istoka i Zapada, radilo se o vremenima u kojima je jedna nesvrstana zemlja sa svojim samoupravljačkim eksperimentom ‘bila viđena kao simbol nade u očima onih koji su u svijetu promišljali o mogućnosti trećeg puta u socijalizam’ (Bogdanić, 2015:25). U vrlo kratkom vremenu Praxis i Korčulanska ljetna škola postaju mjesto diskusije i filozofske konfrontacije, mjesto koje je omogućilo susret i razmjenu mišljenja u svijetu podijeljenom Hladnim ratom.“
Pitanje za milijun dinara: dok su se stvaralački marksisti borili za poimanje čovjeka kao bića prakse, što su radile jugoslavenske feministkinje?
Prevladavajuća liberalna periodizacija njihovo će djelovanje nastojati kronološki i sadržajno shematizirati po uzoru na trovalno gibanje angloameričke borbe za ženska prava. Pionirke feminističkog pokreta ovdje su sufražetkinje s početka 20. stoljeća, u balkanskom slučaju i međuratne aktivistkinje iz građanskog sloja ujedinjene u težnji da se probiju u akademski, obrazovni i poslovni svijet. Nakon višedesetljetne pritajenosti njihovu štafetu preuzimaju studentice, intelektualke i umjetnice iz 1970-ih godina, formirajući ono što intelektualna historičarka Zsófia Lóránd naziva ‘novim jugoslavenskim feminizmom’, da bi se treće poglavlje priče ispisalo feminističkim zalaganjem tijekom ratnih 90-ih.
Kada bismo na naše skupocjeno pitanje nastojali odgovoriti iz pozicije ocrtane (ili otrcane?) vremenske lente, jugoslavenske feministkinje u vrijeme Praxisa i Korčule bile bi svedene na umirovljene buržujke i perspektivnu omladinu čije vrijeme neće nastupiti još barem jedno cijelo desetljeće. Drugim riječima, ne bi ih bilo.
Je li, doduše, dug vremenski period od poratnih godina do 1980-ih doista obilježen zatišjem na polju feminističkog pregalaštva?
U vrijeme kada se sufražetkinje zalažu za svoje pravo glasa, jugoslavenske radnice okreću se komunističkim i socijaldemokratskim inicijativama kako bi na inkluzivnijoj osnovi izgradile svoju verziju feminizma. Povijest njihova organiziranja započinje već 1919. godine na Osnivačkom kongresu Socijaldemokratske partije Jugoslavije, no vrhunac nedvojbeno doživljava nakon 1942. godine kada nastaje Antifašistička fronta žena, široka koalicija prvoborkinja, revolucionarki i ostalih pripadnica oslobođenog teritorija države. Njihove zasluge u opismenjavanju stanovništva SFRJ, priskrbljivanju općeg prava glasa za žene, socijaliziranju kućanskog i reproduktivnog rada te ustavnom jamčenju ravnopravnosti spolova čine ono hotimično prešućivanje tim više začudnim. Opravdanje se često traži u kriteriju autonomne organizacije i vrijednosnom primatu borbe spolova kao temeljnih odrednica feminizma, slijedom čega bi ‘afežejke’, partizanke i radnice iz 40-ih i 50-ih bile diskvalificirane zbog svoga ideološkog pozicioniranja unutar komunističkih struja.
No, gorivo je danas svugdje, pa tako i u vremeplovima, skupo, pa se valja vratiti našoj izvornoj nakani: što je bilo s ženama i Praxisom, odnosno s feminizmom i marksizmom (ako mi privremeno dopustite takvu drsku redukciju)?
Da bismo uputili na mogućnost odgovora, istaknut ćemo udvojenost samoga pitanja i stoga se prvo na časak posvetiti udjelu žena u Praxis-krugu, a potom ući u procjenu ovih misaono-političkih rakursa i njihove podudarnosti.
Između dva velika rata u Hrvatskoj će filozofiju doktorirati tek četiri žene (Elza Kučera, Ivana Rossi, Marija Brida i Elly Ebenspanger), a do 1989. godine taj će broj porasti samo za trinaest duša. Ivana Skuhala Karasman i Luka Boršić sa zagrebačkog Instituta za filozofiju otkrivaju da je u deset godina djelovanja časopisa (1964.-1974.) tek osam posto objavljenih radova poteklo od ženskih autorica, dok je u jedanaest godina Korčulanske ljetne škole samo deset od 224 izlagača bilo ženskoga spola. Ankica Čakardić navodi pak da je od šačice ženske produkcije koja jeste ostvarivana u okviru časopisa većina tekstova otpadala na prikaze, prijevode, komentare i recenzije. Što se pak tiče feminističkih tema, jedan je usamljeni autorski članak (filozofkinje Erne Pajnić, Simone de Beauvoir) zajedno sa šest priloga bliskih feminističkoj teoriji našao svoje mjesto na stranicama Praxisa. Jedanaest doktorica filozofije koje u to doba djeluju na području Hrvatske itekako pišu i istražuju teme tangentne interesima praksisovaca, no objavljuju ih na drugim adresama.
O ovom neobičnom propustu pisane su poneke rasprave i članci; istraživačica Đurđica Degač, oslovljavajući temu iz sociološkog kuta, navodi, primjerice, tri moguća razloga: (1) rodno pitanje smatra se riješenim već samom uspostavom socijalizma, (2) usvojeni filozofski aparat škole podrazumijeva univerzalističko poimanje čovjeka koje će nehotice okrenuti pogled od partikularnih problema one iste društvene realnosti koju teži transformirati, te (3) izostanak pomnijih ekonomskih analiza doveo je do gubljenja iz vida rada u domaćinstvu, temeljnog pokazatelja nejednake rodne opterećenosti.
Sa sva tri razloga obračunat će se, koristeći filozofsku metodologiju, filozofkinja Blaženka Despot. Rođena 1930. godine u Zagrebu, Blaženka Despot završava studij filozofije 1954. godine i stječe doktorsku titulu u Ljubljani 1970. godine, što znači da se borbi protiv prežitaka staljinolikog dogmatizma u akademskom i političkom diskursu priključuje kao zrela intelektualka, u trenutku kada su se praksisovci već izborili za svoj heterodoksni, otvoreni pristup. Autentičnu viziju feminizma i socijalizma Despot gradi preko Hegelove filozofije slobode, ukazavši na uglavljenost žene u koloturu obiteljskog života unutar arhitektonike običajnosti, konstrukcije s važnim mjestom u sustavu kojim ovaj monumentalni mislilac otvara vrata Marxovoj kritici i historijskom materijalizmu. Njezina analiza otkrit će da emancipacija čovjeka, ma koliko stremila univerzalizmu, nikada ne može nastupiti ukoliko se ne pretresu sve partikularije kao posljednja pribježišta otuđenosti. Za žene je ta otuđenost, obespravljenost, obilježena prvenstveno reproduktivnim radom, pa tako u spisu Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje Despot piše:
„’Priroda žene’ kao biološkog bića, kao majke, ostaje konstanta onemogućavanja njezine samoaktualizacije. Kao radnik, u javnom životu, ona radi iste poslove kao muškarac, i tu je ne smeta ‘priroda žene’, ali u privatnom životu ona ostaje žena. Tako se krug zatvara: autoritarna proizvodnja traži autoritarnu porodicu, kao što autoritarna porodica socijalizira autoritarne ljude, koji u svojem ‘posebnom’ interesu bivaju asimilirani u ‘opći’ interes države i partije.“
Praksisovska ‘bespoštedna kritika zbilje’, možda, se, prema tome, i ne znajući spotaknula preko patrijarhalnih korova čije duboko, duboko korijenje nijedan režim ni prije ni poslije nije uspio iščupati, no to ne znači da od njihove vizije treba odustati. Štoviše, Blaženka Despot pokazuje kako su upravo feminističke naočale neophodne za nastavak i uspjeh te vizije, tako da ćemo mi svoje svakako ostaviti na nosu.
