Piše: Josipa Bubaš
U sklopu programa Dokukina KIC u petak, 31. siječnja održan je masterclass Kumjane Novakove, nagrađivane makedonske redateljice čiji je film Šutnja razuma bio povod da redateljica s publikom podijeli iskustvo i metodologiju istraživanja arhiva Međunarodnog suda za ratne zločine, konkretno, arhivom sudskih procesa u slučaju Foča.
Prema vlastitim riječima, Kumjana se educirala u društvenim fenomenima, i kvalitativnim i kvantitativnim istraživanjima koja oblikuju i njezin filmski rad i istraživačku metodologiju. Smatrajući da su nacionalni identiteti nametnuti, ističe kako se osjeća kod kuće na teritoriju bivše države i upravo iskustvo ovih prostora promatra kao širi kontekst rada, u kojem ju primarno interesira svijest o „tijelu nasilja kao nasljeđu koje izvire iz povijesti ovih prostora”. Ratna silovanja upravo su devedesetih godina prepoznata kao zločin protiv čovječnosti i to zahvaljujući Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu, gdje su se vodili procesi za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi. Upravo su masovna silovanja, koje su nad muslimanskim ženama počinili srpski vojnici 1992. u Foči inicirala percepciju silovanja kao zločina protiv čovječnosti, kako je i glasila presuda suda u slučaju Foča rape camp trial 2001. godine. Vijeće sigurnosti UN-a 2008. je godine donijelo Rezoluciju 1820 kojom je seksualno nasilje počinjeno tijekom ratnih konflikata proglasilo taktičkim ratnim oružjem, a ne nusprozvodom ratnog kaosa.
Zločini počinjeni nad ženama tijekom devedesetih upravo na ovim prostorima, toliko okrutni da su promijenili percepciju same naravi ovih zločina, obilježavaju širi kontekst rada i mijenjaju identitet suvremene žene na ovim područjima. Pitajući se što čini taj identitet, to tijelo obilježeno rodnim nasiljem koji svoju najokrutniju sistemsku manifestaciju nalazi uporavo u ratnim silovanjima, redateljica pristupa tijelima suvremenih žena s ovih prostora kao tijelima traume o kojoj je bitno progovoriti. Kao polaznu točku rada uzima upravo zločine u Foči koje je 1992. iznutra zauzela vojska RS, sustavno silujući bošnjačke žene. Zahvaljujući forenzičkom timu koji je netom nakon rata izašao na teren i dokumentirao sedam lokacija na kojima su žene sustavno silovane, i suđenju za ratne zločine u Haagu, zločine je moguće rekonstruirati i prenijeti u filmski jezik. Aspekti počinjenih zločina uključivali su: zarobljavanje, silovanje i trafficking od strane vojnika RH. Takvi su zločini izraz čistog nasilja koje obilježava tijela i identitet žena kao žrtava, onih koje posjeduje netko drugi, koje nemaju vlastito tijelo, niti glas. Suočavanjem s ovim tijelom traume, bezglasnim i vanjezičnim iskustvom, pruža se prilika nadilaženja nametnutog identiteta i mijenjanja načina na koji živimo u sadašnjosti. Istraživanjem arhiva, koji je sam po sebi iskaz strukture i pozicije moći, izmješten iz zemlje u kojoj su zločini počinjeni, na “neutralnom” terenu gdje se odvijao i sudski proces, osmišljen i sistematiziran na temelju pravne procedure, i putem svjedočanstva transkribirana na desetke tisuća stranica sačuvanih isključivo u engleskom i francuskom prijevodu, redateljica shvaća potrebu za dekolonijalizacijom ali i isključenjem glavnog protagonista – počinitelja, kako bi otvorila prostor preživjelima. Svesno zamjenjujući termin žrtva terminom preživjeli, redateljica naglašava važnost shvaćanja arhiva ne kao mjesta povijesti već živog organizama, kojem ne treba pristupati aktivnom potragom, već slušanjem i čekanjem. Kada je glas počinitelja izmaknut, što ostaje? Upravo u puknućima i tišinama, redateljica traži jezik traume, ističući jednu od priča Slavenke Drakulić o majci koja, govoreći o nestaloj kćerki, i sjedeći nasuprot zločincu, ne uspijeva progovoriti, pa čak ni zaplakati.
Tražeći puteve kroz multiplicitet arhiva, redateljica odlučuje iz narativa isključiti arhivsku praksu – počinitelja, i pažljivo osluškivati glas preživjelih, koji se tek treba uspostaviti. Pojašnjavajući procese potrebne da bi se razumjelo visoko formaliziran jezik sudskih procesa koji preživjelog desubjeltivizira mijenjajući im kvalitetu glasa, zamagljujući im lica i dajući im kodna imena a svjedočenja organizira po danima transkribiranim u desteke tisuća stranica, Novakova ističe kako je čak i filmskom timu izazov bio izbjeći atrakciju nasilja, budući da smo “u kulturi i javnom životu učeni da tražimo nasilni čin a ne preživjele”. Sam nasilni čin jednostavno definira narativ dok glas preživjelih treba tražiti, slušati, razumjeti izvan jednostrukosti sistemske hijerarhije. Upravo rigidna odluka da se oduzme glas nasilju i progovori nepoznatim jezikom (jer je naš jezik formiran jezikom nasilja) odredila je putanju filma.
Masterclass i projekcija filma “Šutnja razuma” Kumjane Novakove u Dokukinu KIC / Foto: Nina Đurđević
Korištenjem samo neizbalansirane arhivske građe – od kojih je velika većina upravo transkribirani tekst, a ostatak nekoliko kratkih videa i fotografija, te eha, praznog zvuka i slike, dakle iskaza koji pripadaju preživjelima koji traže svoj jezik izvan definicije žrtve i jezika nasilja stvoren je filmski jezik. Dokumenti arhiva, fotografije, video snimke, neke dobivene za potrebe suđenja od lokalnog stanovništva iz privatnih arhive, a neke snimljene namjenski, za vrijeme istrage forenzičkog tima, tekst transkripta koji komunicira u prijevodu na engleski, audio zapis izmijenog glasa i kodna imena uspostavljaju sistemsku distancu od monstruoznosti zločina, no paradoksalno još pojačavaju njihov intenzitet.. VHS snimke nastale prije rata, kao i jedan crtež preživjele element su direktnog, svjedočanstva, nečijeg neizmijenjenog rukopisa ili nesvrhovite prijeratne snimke nastale bez svijesti o budućem korištenju. Na samom kraju, autorica predstavlja svjedokinje dajući minimalne faktografske činjenice o njihovim životima, šireći mogućnost poimanja identiteta izvan traumatskog događaja.
Pokazujući klip u kojemu vidimo četiri spojene fotografije, prikaz nepoznatog uličnog ugla, s nekoliko automobila ali bez pješaka na ulici, i bez vidljivog uništenja, zumirajući fotografiju redateljica pronalazi ženski lik, svjedokinju, preživjelu, onu koja uzvraća pogled. Započevši proces rada na filmu tekstualnom porukom suradnici kako je “Na ovoj fotki smo mi na prozoru.” jer je ta žena netko tko svjedoči, tko se nikada ne može potpuno približiti situaciji, no ipak stoji nasuprot zločinu, ne uzmičući pogled. Taj je pogled ključan za ulazak u iskustvo žena koje su generacijama proživljavale nasilje i čija su tijela arhivi nasilja. Upravo to iskustvo svoj iskaz ne nalazi u jeziku koje jasno definira značenje nego u njegovim iskliznućima, prešućivanjima ili poetskim destabilizacijama koncenzusa stvarnosti. U skladu s tim, filmski jezik Kumjane Novakove realiziran je jezikom i elementima arhiva destabiliziranog iskliznućem iz njegove akse, ušutkavanjem glavog protagonista i slušanjem preživjelog.. Samim tim, takav čin predstavlja anuliranje pozicije moći, kako one počinitelja, tako i one sistemske, arhivske, koja se gradi izvan situacije, oko procedura i brojeva, distancirano. Treba ipak napomenuti da unatoč jasnom hijerarhijskom i kolonijalnom okviru, ovaj je proces, a posljedično i otvoreni i svima dostupni arhiv, u ovom slučaju donio promjenu konvencije i odmaknuo ratni narativ od normalizacije ratnog rodnog nasilja. Govoriti kroz ta dva jezika, jezika počinitelja i jezika arhiva te putem njih pronaći i približiti se preživjelima, nije samo umjetnički nego i duboko politički čin koji temelje nalazi u antikolonijalizmu, feminizmu i poeziji kao jedinom mogućem jeziku revolucije.
