Piše: Ivana Perković Rosan
Prvu baroknu haljinu modna dizajnerica Melita Kukec, vlasnica Kookabee designa, sašila je prije 15 godina iz čistog gušta nakon čega je uslijedila suradnja s autoricama projekta Gornjogradske coprnice za koje je nedavno napravila najnoviji povijesni kostim. Pune ruke posla je imala i uoči ovog Božića kada je sašila kaputić za Djeda Božićnjaka, svoga sugrađanina koji je nedavno dobio posebno priznanje. Ova varaždinska dizajnerica nedavno je i kao aktivna članica varaždinskog Udruženja obrtnika predstavljala obrtnička zanimanja učenicima 7. i 8. razreda. O svemu tome popričale smo s ovom zaljubljenicom u svoj posao.
Uoči Božića sašili ste kaputić Djedu Božićnjaku, kako je bilo raditi na tom projektu i koje ste mu želje šapnuli?
Naš Djed Mraz, Varaždinec Krunoslav Čolo je glavni gradski sve: gradski Notar, Sveti Martin, Sveti Nikola, Djed Mraz, a po potrebi i animator za razne druge fešte i događaje, uvijek nasmijan, zabavan, veliki kreativac, svakome ima neku zanimljivu dosjetku za reći i prava je sreća poznati takvog čovjeka. Evo upravo je dobio i nagradu za najboljeg hrvatskog Djeda Mraza. A i njegovi kostimi za sve te uloge su uvijek vrhunski, do najsitnijih detalja, Kruno se zajedno sa suprugom Nelom potrudi da sve to osmisle. Tako da sam ja u ovoj prilici bila samo krojačica i šnajderica, jer su mi sve pripremili unaprijed, od zlatoveza do tkanina i krzna, pa si ne mogu pripisati zasluge za dizajn. Iako mi je i to bio priličan izazov, bio mi je i veliki gušt, zadovoljstvo i čast izraditi novo odijelo za najboljeg Djeda Mraza i iskreno sam u tome uživala. A želju Vam ne smijem otkriti jer se onda možda neće ostvariti.
Foto: TZ Varaždin
Već dugo surađujete i sa zagrebačkim autoricama projekta Gornjogradske coprnice, nedavno ste izradili novi kostim za njihove izvedbe, možete li nam reći malo o toj suradnji i tim kostimima? Koliko Vas veseli rad izrađivanje povijesnih haljina?
Kroz svoj posao u posljednjih deset godina imala sam priliku upoznati i surađivati s mnogim vrlo zanimljivim ljudima i na mnogim projektima, a izrada povijesnih kostima me posebno veseli. Prve barokne haljine izradila sam još prije 15-ak godina za sebe iz čistog gušta, za moje španciranje i izlaganje na Špancirfestu. Tu su mnogi vidjeli te moje kostime, pa su tako krenule i prve narudžbe. Martina Findrik i Gornjogradske coprnice su zapravo bile prve koje su od mene naručile svoj prvi kostim, baroknu haljinu, 2015. godine i od tada do danas traje naša izuzetno ugodna suradnja. Martina uvijek ima viziju novog kostima, već prema pričama i ulogama koje kroz svoje vođene ture Zagrebom žele ispričati, ali mi također daje i slobodu da se s tim kostimima poigram i napravim kako mislim da je najbolje. A izazov je u tome što te kostime ne nosi samo jedna osoba, nego njih više, raznih građa tijela, tako da tu moram biti dosta kreativna u osmišljavanju sistema kako se ti kostimi mogu prilagoditi na više veličina. Njihovom zaslugom i preporukama počele su stizati i narudžbe za druge kostime. Tako sam imala priliku izraditi kostim carice Marije Terezije za grad Bakar prema originalnoj slici. Kasnije ponovo kostim carice za našu Marjetu Trkman Kravar, izradili smo u ateljeu kostime za grad Daruvar, a prošle godine je krenula suradnja s varaždinskim Damama u povijesnim haljinama. One oživljavaju neke važne žene iz varaždinske povijesti, koje su u ono vrijeme živjele u sjeni svojih muževa, ali su itekako doprinosile svojim društvenim i humanitarnim radom. Iako se o njima vrlo malo zna i vrlo je malo ostalo pisanih tragova, u suradnji s gradskim muzejom uspjeli smo dobiti neke informacije, tekstove i slike o njima, te smo pokušali što vjernije replicirati njihove građanske, dnevne haljine iz vremena u kojem su živjele. Svaka od naših Dama nosi svoju ulogu, ne samo kroz haljinu nego i kroz karakter i priču o ženi koju predstavlja.
Gornjogradske coprnice / Foto: privatni album MK
Nedavno ste sudjelovali u projektu “Budi IN odaberi obrtničko zanimanje”, predstavljali ste budućim srednjoškolcima zanimanje modnog dizajna. Kakve su bile reakcije, jesu li više bile zainteresirane djevojke ili dečki?
Budući da sam i aktivan član varaždinskog Udruženja obrtnika, rado se odazivam na projekte koje udruženje organizira. Tako i na taj projekt, gdje smo predstavljali obrtnička zanimanja učenicima 7. i 8. razreda. Obrtnici i mali poduzetnici su kotač društva, mi smo oni koji stvaramo i svojim uslugama i proizvodima doprinosimo svima. Onaj tko ima znanje i vještinu u rukama, ali i ljubav za svoje zanimanje, taj će uvijek imati posla i taj će svoj rad i trud moći i dobro naplatiti. Obrtnička zanimanja trenutno nisu baš popularna među mladima, ali nekako vjerujem da se taj trend polako mijenja. Ja sam predstavila svoje zanimanje, modnog dizajnera, s obzirom na to da sam taj smjer završila u srednjoj tekstilnoj školi, nakon čega sam i studirala modni dizajn u Zagrebu. Srednja tekstilna u Varaždinu više ne postoji kao zasebna škola, nego su neki smjerovi preseljeni na gospodarsku školu, pa tako i modni dizajn. Međutim, vrlo se malo djece upisuje u tekstilna zanimanja. U moje vrijeme nas je bilo preko 30 u razredu, danas ih bude manje od deset dizajnera. Na kraju nas je svega nekoliko nastavilo graditi karijeru u dizajnu, neki su odlučili studirati na drugim fakultetima i stekli nova zanimanja. Danas često učiteljice dovode djecu kod mene u Atelje, da s njima pričam i da na licu mjesta vide kako i što se sve radi i može u jednom takvom ateljeu. Zadnje su mi došli krojači, 2. i 3. razredi zajedno, bilo ih je ukupno devet djece. Prvi razred nije nitko upisao. A na pitanje zašto su odabrali to zanimanje, odgovor je bio ‘loše ocjene’. Tekstilna industrija i dalje postoji u Hrvatskoj, od manjih brendova i proizvođača, do većih tvrtki, tako da posla ima. A uz to, sve je veća potreba i za uslugama poput šivanja po mjeri. Žene i dalje žele za sebe nešto posebno, svoje i drugačije od onog što se nudi u masovnoj proizvodnji, a i sve je veća svijest od štetnosti masovne proizvodnje tekstila, pa se mnogi radije okreću slow fashion pokretu i biraju za sebe smislenije i promišljenije, kad se radi o kupovini odjeće. Također i muškarci, vrlo često dobivam upite za šivanje muških odijela, međutim to je jedna stvar s kojom se ne bavim, a za koju ne znam nikoga koga bih im mogla preporučiti.
Marija Terezija / Foto: privatni album MK
Kada ste Vi znali da želite biti modna dizajnerica?
Od malena sam se najradije igrala raznim krpicama i šila haljine svojim lutkama. Tako da je za mene to bio jedini logični izbor, iako sam koketirala i sa slikarstvom i likovnim radovima, pa sam u jednom momentu čak pokušala upisati i likovnu akademiju, a razmišljala sam i o grafičkom dizajnu i o arhitekturi. Međutim, srce me uvijek vodilo natrag tekstilu i igri tkaninama, oblicima i krojevima i sretna sam da sam na kraju to za sebe i odabrala.
Nekada su modnim dizajnom vladali muškarci, kakva je sada situacija?
Gledajući hrvatsku modnu scenu, ja bih rekla da je situacija nekako ujednačena, ravnopravno stoje i vrhunski dizajneri muškarci kao i žene. Kod muških hrvatskih dizajnera primjećujem veću posvećenost detaljima i perfekcionizam, dok kod ženskih moda djeluje više skulpturalno, primjećujem više asimetrije i minimalizam u pristupu dizajnu. No naravno, to nije nikakvo pravilo, već čisto moja osobna percepcija, barem kod onih dizajnera koje pratim.
U svom radu volite multifunkcionalnost, koji je odjevni predmet bio najzahtjevniji koji ste izradili?
Kod izrade i dizajniranja svojih kolekcija uvijek pazim na nekoliko stvari, prvo da tkanine i izrada budu vrhunski, a drugo da dizajn bude na neki način bezvremen, a ne podložan nekom trenutnom trendu, tako da se moji odjevni predmeti s jednakim guštom mogu nositi danas, kao i za deset godina, te da se lako mogu kombinirati za razne prilike. Taj princip rada pokušavam ostvariti i kod izrade svečane odjeće, jer nam je zapravo i primarna djelatnost u Ateljeu izrada vjenčanica i svečanih haljina po mjeri. A svečana odjeća, osim što je zahtjevna za izradu, često su to vrlo delikatne i skupe tkanine, a često treba i po nekoliko dana za izradu jedne večernje haljine, a za vjenčanicu i više. I prava je šteta da budu samo za jednokratnu upotrebu. Tako da kod dizajniranja i izrade vodim računa o tome, naravno ako je moguće zbog dizajna, da se model izradi u dijelovima, na primjer odvojeno gornji od donjega, koji kad se nose zajedno izgledaju kao haljina, a da se u nekim drugim prilikama mogu kombinirati i odvojeno. To mi je najdraži trik, no imam i druge trikove s pomoću kojih napravim da neki svečani komad ipak bude nosiv za više nego jednom, a da u svakoj prilici bude malo drugačiji. Najzahtjevniji predmet koji sam izradila, to nije bila odjeća nego tekstilna instalacija u zraku, velikih dimenzija u motivima leptira i vretenca. To je također jedan od mojih projekata koji sam uspjela realizirati u suradnji s varaždinskom Turističkom zajednicom za naš Špancirfest, prvi puta 2019. Najzahtjevniji u smislu izrade, jer su toliko ogromni da je jedno leptirovo krilo pokrilo cijeli pod mog ateljea kad bi ispraznila inventar. A drugo, jer sam morala misliti na mnogo detalja, od tkanine, da bude lagana i prozračna, a opet dovoljno čvrsta da ju vjetar ili ljetni pljusak ne ošteti, do toga da boja mora biti postojana da na suncu ne izblijedi. Osim toga, trebala sam smisliti kako ćemo ih postaviti u zraku i još mnogo drugih detalja. Kad su prvi put poletjeli, malo je reći da sam bila ponosna. Isto kao i kad sam gledala ljude kako uživaju u njima, slikaju se s njima i vesele im se. To je projekt koji bi do sad izdvojila kao meni najdraži.
Melita Kukec / Foto: privatni album
Koliko je izazovno biti obrtnica danas u Hrvatskoj?
Mnogo je izazova u obrtništvu, nije dovoljno samo imati strast i znati dobro raditi svoj posao. Treba prije svega biti dobar organizator svoj vremena, jer se moraš baviti mnogim stvarima, od papirologije do marketinga, znati dobro za koga radiš, tko su tvoji klijenti i na koji način komuniciraš. Bitno je stalno se educirati, usavršavati i napredovati u korak s vremenom i novitetima. Osim toga u Hrvatskoj je dodatno komplicirano s raznim zakonima koje također treba znati i pratiti, kako ne bi došlo do nekakvih prekršaja. Najteže je u početku sve to pohvatati i postaviti svoj posao na prave temelje. Jednom kad se to uhoda i krene svojim tokom, onda je užitak raditi i stvarati i vidjeti rezultate svog rada.
