Piše: Ivana Perković Rosan
Magistrica ekonomije i nutricionistica, HT-ova menadžerica Anita Mraović Kordić iznimna je žena koja je svoju inspirativnu snagu, upornost i vjeru u sebe pokazala nakon što je prije devet godina doživjela prometnu nesreću na putovanju u Maroku. Iako su doktori zbog težine njenih ozljeda mislili da će ostati nepokretna i cijeli život na kateteru, ona je uspjela postići da se oporavi toliko da može voziti automatik, raditi svoj posao, razvoziti djecu na treninge te voditi jedan lijep, smislen život sa svojom obitelji i uživati u njemu. Ovo je njena priča.
Uoči odlaska na službeno putovanje u Maroko, koje je zaslužila kao jedna od najboljih zaposlenika te godine, Anita je imala loš predosjećaj, no nije htjela odustati jer voli putovati. Već drugi dan putovanja pri povratku u resort doživjeli su prometnu nesreću koju je izazvao njihov neiskusan i umoran vozač. Prilikom pretjecanja, kako bi izbjegao frontalni sudar, vozač je naglo skrenuo, pri čemu je izgubio kontrolu nad vozilom te se automobil počeo nekontrolirano prevrtati po cesti. Najviše je stradala desna strana vozila na kojoj su bili Anita i njen kolega Tomislav, koji nažalost nije preživio sudar.
‘Pročitali smo u policijskom zapisniku kasnije kako je naš vozač večer prije spavao svega dva, tri sata. Njemu je bilo dosta svega i bio je nervozan, želio je što prije stići u resort, no ja tamo nikad nisam stigla. Nakon što se automobil nekoliko puta prevrnuo, zaustavio se na kotačima. Slomila sam vratnu kralježnicu, ostala potpuno nepokretna od prsa do stopala, nesvjesna što mi se zapravo dogodilo te što me sve čeka na putu mog oporavka. Moj suprug Mladen koji je također bio u autu, izašao je kroz gepek i došao do mene. Naslonio je ruku na moja bedra i rekao: ‘Ljubavi jesi li dobro?’, a ja sam mu odgovorila: ‘Ne osjećam tvoju ruku’. Nisam mogla pomaknuti ni ruke ni noge. Bila sam ‘zakovana’ za sjedalo automobila. To je bio trenutak spoznaje za sve nas. Sreća u nesreći da su s nama na putu bili tadašnja članica uprave HT-a Nataša Rapaić i tadašnji predsjednik uprave HT-a Davor Tomašković i da su mogli reagirati na najbolji mogući način. Kontaktirali su našeg veleposlanika u to vrijeme Zvonimira Frku Petešića’, prisjetila se Anita po koju su na mjesto nesreće prvo došle dvije hitne pomoći bez opreme za imobilizaciju i bez doktora. No na kraju je nakon intervencije veleposlanika doletio vojni helikopter i odveo je u vojnu bolnicu u Rabatu.
‘U cijeloj toj priči je sreća što smo imali veliku podršku u Maroku i što sam relativno brzo došla u bolnicu, prošlo je nekih dva sata. Imala sam sreću da sam završila u vojnoj bolnici Rabat i došla u jako dobre ruke. I na svu sreću u mom slučaju nije bilo potrebe za dodatnim intervencijama i operacijama nakon povratka iz Maroka’, ispričala je.
Uslijedio je prvo povratak medicinskim avionom u Hrvatsku pa odlazak na rehabilitaciju u Heidelberg.
‘HT je organizirao moj odlazak u Heidelberg, u Centar za ozljede leđne moždine u Sveučilišnoj bolnici Heidelberg i tamo sam provela šest mjeseci rehabilitacije. Došla sam u Heidelberg potpuno nepokretna u lošem stanju, imala sam MRSU i otvorenu ranu na glavi na kojoj je bio vidljiv početak nekroze tkiva. U toj klinici su me dobro njegovali, no vikendom nije bilo terapija pa bih tada sjela u invalidska kolica i vozila se uzbrdo i nizbrdo kao da se pripremam za Olimpijadu’, prisjetila se Anita koja je već tada učinila sve što je mogla kako bi bila što samostalnija.
‘Imam sreću što sam u to vrijeme imala veliku podršku mnogih iz firme, a i imam i njihovu nesebičnu podršku i danas. Prijatelji, šogorica, šogor, sestra, svi su odmah priskočili u pomoć jer se trebalo pobrinuti za dva dječaka vrtićke dobi dok sam ja bila na liječenju u Njemačkoj uz pratnju supruga.
Anita Mraović Kordić / Foto: privatni album
A u boljem oporavku pomoglo joj je, kako je objasnila, i to što je prije nesreće bila u odličnoj formi.
‘Redovno sam trčala. Sat vremena dok bi moja djeca bila na treningu juda ja bih trčala po nasipu, 7- 10 kilometara, a išla sam i triput tjedno u teretanu da osnažim tijelo. Bavim se sportom cijeli život i mislim da mi je moje fizički snažno tijelo pomoglo da se oporavim do stupnja do kojeg sam došla. Uz to, bavim se i jogom i tehnikama disanja 25 godina što mi je uvelike pomoglo da razvijem mentalnu snagu za težak povratak u život. Moj fizioterapeut Milan Todorović, kod kojeg odlazim na terapije nakon povratka u Hrvatsku, naglašava kako su mi moji fleksibilni kukovi i moje fleksibilno tijelo pomogli da funkcioniram kako danas funkcioniram’, rekla je objasnivši kako joj je obitelj bila najveća motivacija tijekom rehabilitacije.
‘Najveću snagu mi daje obitelj, djeca i muž. Naravno i ta moja glava. Cijeli život razmišljam kako ne želim biti ovisna ni o kome ni o čemu. To me je tata naučio. Rekao je: ‘Kćeri, završi srednju, završi fakultet, budi vrijedna, samopouzdana i neovisna’. U srednjim dvadesetim godinama, kad sam završila fakultet i zaposlila se, kupila sam auto i nekoliko godina poslije kupila stan na kredit da mogu biti samostalna i sad s takvom filozofijom dođete u situaciju da ste potpuno nepokretni, potpuno ovisni o drugima. To je možda bio jedan od važnijih faktora u mojoj upornosti tijekom rehabilitacije. Rekla sam samoj sebi: ‘Anita sad je takvo stanje i ne možeš iz kreveta, a ti ćeš sada dati sto posto da to promijeniš’.
Tijekom oporavka dokazivala je sebi i drugima da se treba boriti i nikad ne odustati, ne posumnjati u ono što osjećaš i u što vjeruješ, slušati svoje tijelo i um kako bi prevladao prepreke i odredio cilj koji želiš dostići.
Anita Mraović Kordić aktivna je od 2016. u Udruzi osoba s invaliditetom Sinergija Samobor – okupljanje prije radionice kuhanja koju je vodila / Foto: privatni album
Nakon šest mjeseci rehabilitacije u Heidelbergu odlučila je otići iz Njemačke jer je htjela nastaviti oporavak u Hrvatskoj gdje je mogla češće viđati djecu, 7 i pol godišnjeg Jana i šestogodišnjeg Davida.
‘U Selcu u Poliklinici Terme pod nadzorom dr. Vlaste Brozičević bilo mi je psihički lakše jer sam mogla vikendima doma, a nekad bi suprug i klinci došli meni u posjet, tako da smo se viđali svaki vikend. Cijela ekipa u poliklinici bila je podržavajuća, brinula je za moje zdravlje i rehabilitaciju. No nakon šest mjeseci boravka u Selcu bilo je vrijeme za povratak kući mojoj obitelji’, prisjetila se.
‘Povratak kući je velika sreća i zadovoljstvo jer sam sa svojom obitelji. No zapravo dok ste na rehabilitaciji vi ste u jednom velikom balonu, bez doticaja sa stvarnim životom. O vama skrbe 24/7, serviraju vam doručak, ručak, večeru, a kad vam nešto zatreba ili vas nešto zaboli, dobijete odmah skrb. Bila sam presretna kad sam se vratila doma, no s druge strane osjećala sam se izgubljeno i bespomoćno. Mama koja je brinula o kući i djeci sad to više ne može, nego se netko drugi mora brinuti o njoj. Bilo je nužno reprogramiranje i reorganizacije na svim poljima’, ispričala nam je Anita, koja se i na tom planu snašla.
‘Nekoliko mjeseci prije nego što sam se vratila, našla sam pomoćnicu koja će suprugu pomoći oko kućanskih poslova, a ubrzo sam preko Udruge osoba s invaliditetom iz Samobora dobila asistenturu, i odonda smo moja asistentica Goga i ja suputnice na tom putu. Ona je moje ruke i noge. Rukama ne mogu raditi finu motoriku, od guljenja, sjeckanja, rezanja do odlaska u nabavke hrane i svega drugog potrebnog. Goga mi puno pomaže da moj život bude što jednostavniji i lakši, da ne ovisim o suprugu i djeci’, istaknula je dodavši i kako joj neopisivo puno znači to što ima priliku dio posla u Hrvatskom telekomu obavljati od doma. Jer, kako između ostalog objašnjava, samo oblačenje i svlačenje joj je veliki napor i trošenje ionako već ograničenih resursa.
Kao diplomirana nutricionistkinja Anita Mraović Kordić u Udruzi je držala predavanja i radionice na temu prehrane – sjeckanje povrća i priprema za kuhanje / Foto: privatni album
Iako je Anita prezadovoljna zbog toga što ima dobru podršku kod kuće i na poslu kao i u okruženju, nije sretna inkluzijom osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
‘Možemo krenuti od infrastrukture koja nije prilagođena, rinzoli koji nisu spušteni na adekvatan način ili nisu uopće. Problem su i prilazi važnim institucijama. Bilo bi korisno da osobe s invaliditetom ne moraju za svaku sitnicu ići u ustanove, već da to mogu napraviti od kuće. Postoji jako puno problema o kojima se godinama priča, a radi se premalo. Naknade za invalidska pomagala su izuzetno male i nedovoljne za nabavu kvalitetnih invalidskih kolica, proteza i sl. A što je s ljudima koji žive sami? Njima treba pomoć i skrb 24/7, ali nažalost ne dobiju adekvatnu pomoć i podršku koju svako ljudsko biće zaslužuje. Zašto majke koje su njegovateljice i imaju djecu s posebnim potrebama koja trebaju njegu i pomoć 24/7 nemaju pravo na pauzu, na odmor? Ako je majka s djetetom 24 sata, zašto tijekom dana ne bi imala pravo na četiri, šest ili osam sati asistenture kako bi mogla otići doktoru, u dućan ili obaviti bilo koju drugu privatnu stvar’, samo su neki od problema koje je istaknula zaključivši kako je još uvijek jako puno izazova za nadvladati.
I za kraj današnjeg susreta, kaže nam Anita: ‘Povratak u ‘novi, drugačiji’ život nije bio lagan jer stvari koje si mogao više ne možeš ili možeš ograničeno. Moraš prihvatiti nove izazove, činjenice da nikada više ne možeš osvajati vrhove planina ili plesati kako si to činila do svoje 39. godine i uživala svim svojim bićem. U svega par sekundi život se preokrene naglavačke, a nisi birao taj novi život. Ali si mogao odabrati želiš li se boriti i izboriti za što bolji nastavak ili pasti u depresiju i žaliti svoju sudbinu. Moje dvije, danas vrlo drage prijateljice, psihologinje Jasminka Jelčić i Jasminka Sabol Mužinić, koje su mi bile velika podrška tijekom oporavka i povratka u ‘novi’ život, znale su govoriti: ‘Anita, kod tebe ne postoji druga opcija, nego boriti se za nastavak jer ti si ionako statistička greška, kod tebe su pravila drugačija’. Uz ljubav i podršku svih, a prije svega mog supruga koji je svaki centimetar moje borbe proživljavao sa mnom, nemoguće postaje moguće. Želim mu reći: Hvala ljubavi što postojiš, što si dio mog bića, što si imao hrabrosti i snage svih ovih godina biti i ostati uz mene. A našoj djeci, danas velikim i odgovornim bićima, hvala na hrabrosti i odvažnosti da zajedno s nama koračaju kroz nešto što se zove ŽIVOT.’
Anita Mraović Kordić posebno ističe važnost zdrave prehrane, pogotovo za nepokretne ili teško pokretne osobe jer su problemi s probavom kod njih učestali / Foto: privatni album
Nakon što se priključila Udruzi UOSI Sinergija u Samoboru, Anita je kao nutricionistica držala i radionice kuhanja, a napisala je sa svojom prijateljicom, nutricionisticom Irenom Švendom knjižicu recepata ‘Činimo si dobro jedimo zdravo’.
‘Učlanila sam se u Udrugu 2016. i pomalo se uključivala u njihove aktivnosti. S obzirom da sam diplomirala na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu, smjer nutricionizam, za početak sam predložila predavanje o zdravoj prehrani i namirnicama koje nam pomažu da nam probava bude bolja i redovna, pogotovo za osobe koje su nepokretne ili teško pokretne jer su problemi s probavom uobičajena pojava. Napravili smo nekoliko predavanja i rodila se ideja da napravimo i radionice kuhanja na tu temu. Neki ljudi možda nikad nisu jeli zobene kaše, kvinoju ili proso ili nisu znali kako ih pripremiti, a da bude ukusno. A onda smo kao rezultat tih radionica tiskali brošurice s receptima ‘Činimo si dobro jedimo zdravo’, rekla nam je. A nismo propustili upitati ni kakvu prehranu preporučuje.
‘Izuzetno je važna hidracija, iznenadili biste se koliko ljudi ne pije dovoljno tekućine. Za samu probavu jako je važno unositi dovoljno tekućine i pritom ne mislim na gazirana pića i slatke sokove, nego na vodu i eventualno nezaslađene biljne čajeve. Osim toga, osobno koristim u svakodnevnoj prehrani i uvijek savjetujem lanene i chia sjemenke uz dovoljno tekućine, to su dvije ključne stvari. Ako to nekome ne pomaže ili ne odgovara, može kombinirati sa psilijumom. No tu treba paziti jer ukoliko se pri tome ne pije dovoljno tekućine, psilijum može izazvati upravo suprotan efekt. Važno je, naravno, i jesti voće, povrće, namirnice bogate vlaknima, cjelovite žitarice, pokušati smanjiti količinu unosa mesa i povećati unos ribe te jesti umjereno i svjesno’, zaključila je.
