Piše: Nika Šintić
U jednom dokumentarnom filmu čula sam za priču o nekoj dami koju su izbacili iz ugledne galerije jer je njezina reakcija na promatranu sliku bila suviše… Neprimjerena. Tjelesna. Počela se, navodno, nekontrolirano tresti, a možda i glasno naricati, time posve narušavajući ideju pristojne, tihe i ravnodušne galerijske publike. Ne sjećam se točno koja je slika bila posrijedi, no što da je predstavljala kakvu vulgarnu karikaturu? Ili nešto drugo što bi ovaj zanos učinilo posve nepojmljivim? Bi li suma značenja djela tada morala uvažiti toliko začudno tumačenje, ili bi se ono moglo odbaciti kao nešto posve pogrešno?
Klasični modaliteti likovne umjetnosti vjerojatno će presuditi u korist izvorne nakane autora, no, ako biste mi dopustili jednu grubu, laičku podjelu, umjetničke geste s ciljem eksplicitnog društvenog angažmana možda će, s druge strane, biti ponešto otvorenije prema značenjskom bujanju vlastite tvorevine. Samo, kako da sama umjetnica to dozna? Kako da, u oba slučaja, zabilježi predodžbu nečijeg ganuća i ukomponira je u svoju potragu za neuralgičnim točkama današnjice?
Mila Panić primjer je kompleksnosti odnosa između umjetnika i publike. Mlada autorica razmjerno je poznato lice na suvremenoj umjetničkoj sceni: njezina biografija obuhvaća niz samostalnih i grupnih izložbi u Milanu, Hamburgu, Prizrenu, Berlinu, Skopju, Beogradu, Sarajevu i drugdje, kao i nagradu ZVONO YVVA Bosne i Hercegovine te prestižne inozemne stipendije i rezidencije, poput Residency Unlimited u New Yorku te Koganecho Baazar A-I-R Manager Internship in Residence u Japanu.
Izložba Hurts So Good / Foto: Iva Kunac
Međutim, Mila Panić je i stand-up komičarka. Prilikom razgleda njezine najnovije izložbe Hurts So Good u zagrebačkoj Galeriji Miroslav Kraljević, kustos Petar Vranjković kazuje mi kako Milin (javni) identitet vječito fluktuira između tih dvaju poziva, tako da ćemo na njih rijetko naići u istoj rečenici. U opisu na web-stranici galerije piše da se materijali iz oba registra napokon nastoje objediniti u jedinstven, homogen opus, no ta homogenizacija, čini se, djeluje kao vrlo vješt ali površan premaz. Nije to nikakav previd kustosa, nego odraz kompleksnosti ovoga odnosa; Galerija Miroslav Kraljević i funkcionira kao mjesto propitivanja različitih društvenih silnica i načina njihova prenošenja u umjetnost, pa i sukobljavanja s njome.
Izložba Hurts So Good / Foto: Luka Pešun
Nekoliko manjih autoportreta okružuje središnji dio izložbe, sastavljen od instalacije posvećene autoričinom komičarskom prosedeu te velikog autoportreta s tekstualnom intervencijom što mu visi sučelice. Ova dva rada, rekla bih, valja čitati kao cjelinu. Zajedno tvore svojevrsnu kroniku jednoga sraza čije odjeke promatramo u gotovo historiografskoj maniri. Svojevrstan je to muzej umjetničina samorazvoja, ugniježđen u široj društvenoj kritici. Na osam starih televizijskih ekrana vrte se isječci iz Milinih stand-up nastupa, a mi kao posjetioci stidljivo ih pratimo s dvostrukim odmakom: vremenskim, jer ih ne gledamo uživo, te situacijskim, jer su prikazani u umjetničkoj galeriji. Sa slušalicama na ušima na trenutak, doduše, zaboravljamo oba odmaka i dopuštamo doživljenom da izvrši svoj utjecaj na nas. Slijede reakcije koje rijetko dosežu razinu somatske treskavice, ali svejedno pomalo neočekivano figuriraju u galerijskom kontekstu. Riječ je, dakako, o smijehu.
Izložba Hurts So Good / Luka Pešun
Na suprotnom pak zidu umjetničino lice promatra nas s najvećeg izloženog autoportreta, prošaranog riječima „If I stop smiling they will see how angry I am.“ Nije li upravo takav sentiment svojstven komičarima koji, poput Mile Panić, progovaraju o teškim temama poput rata, mizoginije i obiteljskog nasilja? Ne prolazimo li često i mi sami, na kolektivnoj i na osobnoj razini, sličnu putanju? Histerija je u ovom slučaju odavno odrađena; mjesto joj ustupa tiho prihvaćanje kroz smijeh, dok ljutnja i dalje tinja s druge strane prostorije. Jesu li zajedno našli pomirenost u humoru, na ruševinama vlastite moći da društvo promijene, ovisi o samoj publici.
Kustosi: Antonela Solenički i Petar Vranjković
Producentica: Tea Matanović
Voditeljica GMK: Maja Pavlinić
Autor portreta: Nikola Kekerović
Fotografija: Luka Pešun
Produkcija: Generator multidisciplinarnih koprodukcija (GMK)
