Razgovarala: Josipa Bubaš
S dr.sc. Mirtom Galešić, psihologinjom i znanstvenicom, dobitnicom Advanced Granta koju dodjeljuje European Research Council i voditeljicom Cowan katedre za društvenu dinamiku čovjeka na Institutu Santa Fe razgovarala sam o njezinom istraživanju društvene adaptacije i mogućoj primjeni i važnosti ovoga područja za razumijevanje funkcioniranja društva.
Josipa: U travnju su hrvatski mediji prenijeli da ste dobitnica „znanstvenog Oskara“. O kakvoj se nagradi radi i što ona podrazumijeva?
Mirta: European Research Council, koji podupire znanstvena istraživanja u EU, mi je dodijelio tzv. Advanced Grant od oko 3 milijuna eura, koja će mi omogućiti da s kolegama s Complexity Science Huba u Beču istražujem pitanja vezana uz društvenu prilagodbu.
Josipa: Možete li reći nešto o vašem području istraživanja? Što je društvena adaptacija i zašto ju je važno istraživati, posebice u vrijeme intenzivnih klimatskih i društvenih promjena?
Mirta: Naše grupe i društva se neprestano prilagođavaju različitim izazovima. Više smo od svih drugih vrsta fleksibilni u načinima na koje se povezujemo, komuniciramo, učimo jedni od drugih, i zajedno donosimo odluke. Svaki dan mijenjamo društvena okruženja više puta, od obiteljskog doručka do poslovnih sastanaka, od druženja s prijateljima do koordinacije s drugim sudionicima prometa. Tijekom vremena se mijenjaju i naše organizacije, politička uređenja, međunarodne organizacije. Ta društvena adaptacija različtim postojećim i novim problemima uglavnom funkcionira dosta dobro. Naša visoko razvijena društvenost omogućila nam je nebrojena kulturna, tehnološka, i znanstvena dostignuća, te relativno komforan život koji imamo danas. Međutim, svi smo doživjeli da ponekad naše grupe – od obitelji do organizacija i država – naprosto ne funkcioniraju dobro. Ne možemo ostvariti ciljeve iako se većina slaže s njima. Na primjer, takvi problemi s kojima se danas loše nosimo su očuvanje okoliša, politička radikalizacija, rastuća nejednakost i zarazne bolesti. Zato je važno razviti znanstvene teorije i modele koji će nam pomoći da bolje razumijemo kad kao grupe i društva funkcioniramo bolje, a kada ne, i zašto.
Josipa: Voditeljica ste Cowan katedri za društvenu dinamiku čovjeka na Institutu Santa Fe i radite kao članica fakulteta u Complexity Science Hub u Beču, bavite se istraživanjem kolektivne inteligencije i adaptacijom zajednica na uvijek promjenjive društvene okolnosti. Krajnje pojednostavljeno, kako adaptacija funkcionira? Koje su prednosti, i iz čega proizlaze eventualni nedostaci kolektivnog funkcioniranja? Kako nadići nekonstruktivne društvene prakse?
Mirta: Kad se susretnemo s novim problemom, često se brzo organiziramo s drugima od kojih možemo naučiti kako se s problemom nositi, ili zajedno to istražiti. Na primjer, kad se preselimo u novo naselje ili grad, brzo naučimo koga pitati gdje su dućani, restorani, doktori, vrtići. Kad se suočimo s nekim teškim izazovom na poslu, često nađemo kolege koji nam u tome mogu pomoći, ili se organiziramo u grupe koje zajednički rade na tom problemu. U privatnom životu rješavamo različite probleme u različitim grupama – neke probleme rješavamo s partnerom, neke s cijelom obitelji, neke s prijateljima. U našim društvima, iako sporije, mijenjamo strukture i vođe koji za nas odlučuju, kao i procedure donošenja odluka.
Svaka grupa i društvo tako razvija neku svoju kolektivnu inteligenciju – nema jednog optimalnog rješenja koje je za sve dobro. Različite obitelji, organizacije i društva rješavaju probleme na različite načine. U nekim društvima odlučuju pojedinci, a u nekima komiteti. U nekima su pripadnici jednog spola, rase, ili oni koji su najbogatiji puno utjecajniji od drugih, dok je u drugima utjecaj više izjednačen. Društva se uglavnom organiziraju tako da su uspješna u rješavanju problema koji smatraju najvažnijima – u nekima je to ekonomski razvoj, u drugima tehnološke inovacije, u nekima pak borba s neprijateljskim grupama. Problemi koje smo rješavali u prošlosti oblikuju društvo sadašnjice i to nam može pomoći ili odmoći u rješavanju novih problema s kojima se suočavamo. Na primjer, neka društva su razvila sisteme komuniciranja i odlučivanja koja ih čine fleksibilnijima u nošenju s pandemijama, klimatskim promjenama, ili s demagoškim pokretima, dok su druga toliko prilagodbena prijašnjim problemima da im se teško restrukturirati za nešto novo.
Kad živimo u jednom društvu dugo vremena, teško nam je vidjeti kako bi stvari mogle biti i drugačije. Razumijevanje kako smo došli do toga gdje smo sada, te kako su se druga društva suočavala sa sličnim problemima, može nam pomoći uočiti sto nas blokira u prilagodbi. U našim istraživanjima, proučavamo kako se struktura društvenih mreža, te načini kako u njima učimo i odlučujemo, mijenja s novim problemima, i kako prijašnja rješenja mogu pomoći ili odmoći toj prilagodbi.
Josipa: Koja je primjena vaših istraživanja?
Mirta: Ako bolje razumijemo kako funkcioniramo kao grupe i društva i zašto nam se ponekad čini da smo blokirani u ostvarivanju zajedničkih ciljeva, moći ćemo naći bolja rješenja za brojne probleme s kojima se suočavamo. Na primjer, ako smo navikli slijediti utjecajne vođe bez puno razmišljanja, to nam neće pomoći kad su problemi toliko novi da vođe ne znaju odgovor i moraju prepustiti autoritet prije manje važnim stručnjacima. S druge strane, kad smo suočeni s napadom druge grupe, društvena kohezija je korisna i obično se može lakše postići kad postoji snažan vođa koji nam pomaže da se brzo organiziramo, nego kroz opsežnu diskusiju različitih mogućih reakcija. Važno je prepoznati koji su stvarni problemi s kojima se moramo suočiti i koje su za njih povoljne društvene konstelacije i procedure odlučivanja.
Josipa: Radite u interdisciplinarnom, međunarodnom okruženju. Mijenja li društvena raznolikost i činjenica da ljudi dolaze iz različitog konteksta način funkcioniranja zajednice? Koje su karakteristike homogenih zajednica i koliko su one fleksibilne i sposobne za prilagodnu novim okolnostima?
Mirta: Za znanost je raznolikost izuzetno važna. Bitno je razmotriti različita mišljenja i rigorozno istražiti koji su dokazi za njih. Znanost se razvija kroz nesigurnost i korekciju, a za to treba uključiti ljude s različitim iskustvima kako bi se dosadašnje spoznaje mogle neprestano preispitivati. U homogenijim zajednicama je to teško, iako u njima može biti ugodnije jer se svi slažu. Homogene zajednice su stabilnije i često uspješnije u situacijama kad nema nesigurnosti i problemi su jednostavni ili dobro poznati. Kad to više nije slučaj, što imamo danas u gotovo svakom pogledu, onda trebamo raznolikost.
Josipa: Postoje li načini da zajednica uči, i koje us pretpostavke za uspješan razvoj zajednice?
Mirta: Svakako, svi mi neprestano na neki način učimo. Vjerojatno smo najviše naučili promatrajući i slušajući druge ljude oko nas. Za uspješno učenje u zajednicama je bitna transparentnost – ako se važne informacije skrivaju ili su društvene norme takve da se o nekim bitnim stvarima ne govori – onda nema niti zajedničkog učenja. Važno je i sačuvati ono sto smo naučili i prenijeti to novim generacijama, u obliku priča, knjiga, filmova, i to uglavnom uspješno radimo. S druge strane, važno je biti otvoren za promjene, jer ono sto smo naučili u prošlosti može biti potpuno neprilagođeno sadašnjosti. Društva koja su previše fokusirana na održavanje nekih starih narativa mogu imati problema u prilagodbi novim izazovima.
Josipa: Jesu li prošla iskustva dovoljno dobra za rješavanje novih situacija, poput covid krize ili klimatskih promjena?
Mirta: Ponekad možemo koristiti prijašnja iskustva, a ponekad ne – to ovisi o specifičnim iskustvima i strukturama svakog društva. Na primjer, istraživanje jedne moje kolegice sa Santa Fe Instituta je pokazalo da su građani Njemačke koji su odrasli u njenom istočnom dijelu bili spremniji slijediti vladine upute o suočavanju s covidom, dok su oni sa zapada bili skeptičniji (Schmelz, 2020). S druge strane, zapadna Njemačka je postigla tehnološki razvitak koji možda ne bi bio moguć uz previse državne kontrole.
Josipa: Kako društvo bira i osvještava strategije odlučivanja i društvenu dinamiku? Često se čini da se događa ili intervencija izvana (odozgo) ili svojevrsna inercija, stihija.
Mirta: Upravo to je i predmet našeg istraživanja. Mislim da danas još nije sasvim jasno kako društva ustvari prepoznaju što su bitni problemi i kako se trebamo promijeniti da bi se s njima nosili. Ponekad su promjene opsežne i brze – kao što je to na primjer za vrijeme ratnih sukoba kad se događaju brojne promjene u odlučivanju, komuniciranju i vjerovanjima. Ponekad, stare institucije i strukture prevladaju i kad se većina slaže da bi ih trebalo mijenjati – na primjer korupciju je vrlo teško iskorijeniti. Često imamo situaciju da su društva podijeljena u tome što problem zapravo jest.
Mirta Galešić / Foto: privatni album
Josipa: Kakav je, prema Vašem iskustvu, položaj žena u međunarodnom znanstvenom okruženju?
Mirta: Tek kad sam otišla u inozemstvo shvatila sam u koliko privilegiranom sistemu sam odrasla. U generaciji mojih roditelja i profesora, gotovo sve žene su radile i društvo je bilo organizirano tako da je bilo moguće imati i obitelj i posao. Nije bilo lako, ali vrtići su bili svima dostupni i gotovo besplatni, radilo se manje intenzivno, roditeljski dopust je bio normalan i dovoljno dug. Odrasla sam okružena brojnim primjerima uspješnih žena, i nitko mi nikada nije rekao da nisam dorasla znanosti. Tek kad sam otišla u Ameriku i kasnije u Njemačku, shvatila sam da su brojne žene tamo odrastale u društvima u kojima mnoge žene nisu radile, kojima je ponekad implicitno ili eksplicitno rečeno da im u znanosti nije mjesto, i u kojima niti dan danas ne postoje uvjeti za uspješno kombiniranje posla i obitelji. Na primjer, Amerika je jedina ‘razvijena’ zemlja u kojoj nema obaveznog roditeljskog dopusta i u kojima radnice imaju pravo samo na ne biti otpuštene tri mjeseca nakon poroda. Vrtići su jako skupi, a posao je organiziran tako da se puno radi prekovremeno i s malo odmora. Na žalost, ljudi koji odrastu u takvom društvu često ne vide da se to može organizirati i drugačije i da nedostatak žena u poslovnim okruženjima i znanosti ne znači da su žene u bilo kojem pogledu manje sposobne. Te društvene strukture su ukorijenjene u pohlepi za profitom i neznanju koje se prenosi generacijama, ali ipak se i to pomalo mijenja. No općenito, ja osobno sam imala uglavnom pozitivna iskustva u znanosti, vjerojatno i zbog tog samopouzdanja koje je u mene usađeno tijekom mog odrastanja.
Josipa: Može li se vaše istraživanje primijeniti na ženske skupine s ciljem poboljšanja statusa žena u društvu (unatoč njihovoj heterogenosti)?
Mirta: Da, jako je bitno da se informiramo o tome kakav je položaj žena u drugim društvima, kako su druga društva organizirana, i tako spoznamo koje su glavne barijere promjenama koje nam trebaju, ali i da prepoznamo kako se lako može opet naći u nepovoljnom položaju. Bitno je ne misliti da je društvo nepromjenjivo i da su neke stvari naprosto ‘takve’, nego praktično gledati što i kako možemo mijenjati u našim uvjerenjima, odlukama, i društvenim odnosima, a što želimo sačuvati. Promjene se ne postižu preko noći, ali ako se organiziramo, podržavamo, i surađujemo na zajedničkim ciljevima, sve je moguće.
