Piše: Ivana Perković Rosan
‘Parafraza filma Dvanaest gnjevnih ljudi u ženskoj verziji vježbe iz demokracije’, jedan je od opisa najnovije dramske predstave koja se za travanj sprema na daskama zagrebačkog HNK. Riječ je o predstavi ‘Nebeski svod’ u kojoj nastupa čak 13 glumica ansambla HNK-a u Zagrebu. Među njima je i glumica Mirta Zečević s kojom smo razgovarale o položaju žena u kazalištu, o njenom radu u Kazališnoj Družini Smješko, kao i o životu izvan gradske vreve kojeg je odabrala.
‘Plodna voda’ i ‘Genijalna prijateljica’ smo su neke od novijih predstava u kojima Vas publika u HNK-u može gledati, a koje progovaraju o ženskim temama i žene su redateljice. Kako Vi gledate na to, koliko se položaj žena u kazalištu poboljšao u odnosu na prije?
Iskreno govoreći i ne pretjerano. Jedino što se sada radi malo više predstava koje se tiču žena i ženskih prava. Upravo sada radimo komad ‘Nebeski svod, spisateljice Lucy Kirkwood kojeg režira Marina Pejnović, a koji isto progovara o ženskim nepravima i diskriminaciji. Od žene se sve očekuje, u principu su joj se samo dodale obveze, a prava su još uvijek vrlo diskutabilna.
Kakva su Vaša iskustva kao žene u kazalištu, sve otvorenije se priča o tome da su žene češće bile izloženije neugodnim iskustvima?
Neugodan je čovjek neugodan i prema muškarcu i prema ženi. Ne mogu reći, i bilo bi nepravedno da kažem da su uvijek žene bile te koje su maltretirane. Neugodnosti u poslu se nažalost događaju i na to se mora računati iz ovog ili onog razloga. Osim u nekim lijepim primjerima, koje doista mogu na prste nabrojati, ali mogu. Jer ih je bilo i na čemu sam neizmjerno zahvalna! Ovo je težak posao, rad s ljudima nije uvijek jednostavan. Bit je u tome da se ne gubi razlog zašto si tu, sada i radiš to što radiš.
U predstavi ‘Nebeski svod’ nastupa čak 13 glumica iz ansambla HNK-a u Zagrebu – Jadranka Đokić, Alma Prica, Ksenija Marinković, Iva Jerković Oreški, Mirta Zečević, Olga Pakalović, Dora Lipovčan, Lana Barić, Iva Mihalić, Ana Begić Tahiri, Jelena Otašević Babić, Ivana Boban i Barbara Vicković / Foto: HNK Zagreb
Što bi savjetovali djevojkama koje se tek počinju baviti glumom?
Mogu navoditi niz imena iz glumačkog miljea, koji su ujedno producenti, dramaturzi, redatelji/redateljice. Mladoj kolegici/kolegi je danas nasušno, ukoliko nisu u početku te sreće da ih institucije angažiraju, da rade svoje projekte. Nema čekanja – radi. Imate niz uspješnih i respektabilnih primjera u našoj zemlji kolega/kolegica koji sami osmišljavaju, produciraju, režiraju i u konačnici glume u vlastitim projektima/predstavama, što znači da se itekako može. Jest u početku teško – no to je način opstanka.
Uz angažman u HNK-u bavite se sinkronizacijom animiranih filmova, a aktivni se i kao redateljica, producentica i glumica i u Kazališnoj Družini Smješko. Kakva su djeca kao publika?
Djecu kao publiku, kao i djecu inače, jako poštujem jer su najiskrenija. Kad im se nešto ne sviđa to i pokažu tako da imaš jasan uvid jesi li nešto dobro napravio ili nisi, a to je i najvažnije.
Predstavu ‘Plavi planet’ potpisujete kao redateljica, riječ je o eko edukativnoj predstavi koja je ujedno i interaktivna. Kakve su reakcije?
Govorimo o recikliranju, razdvajanju otpada, o zagađenju mora i voda. Glavni lik u predstavi je jedna stara meduza koja nažalost doživljava da je sve teže i lošije živjeti u moru jer je sve prljavije. Objašnjavamo kako su školjke važni čistači mora jer one pročišćuju i 75 litara vode dnevno. Nestankom svih tih bića škodimo najviše sami sebi pa nastojimo osvijestiti malu djecu i naučiti ih koliko je važno da smanje zagađivanje koliko je to god moguće.
Foto: Mirta Zečević
U predstavi Družine Smješko ‘Kakva majka, takva kći’, koja prikazuje život Marije Jurić Zagorke, glumite njenu majku Josipu. Za tu ulogu bili ste nominirani i za nagradu hrvatskog glumišta za najbolju dramsku ulogu. Koliko Vam znači kada vidite da i nezavisno kazalište može itekako konkurirati?
To je velika čast,u predstavi glumimo kolegica Mija Krajcar i ja. Obradili smo život Marije Jurić Zagorke koja je bila prva novinarka i aktivistica za ženska prava i koja je imala težak i izuzetan život. Smatram da je jako bitno da se o našim povijesnim ličnostima, posebno ženama, rade takvi komadi, dokumentarno igrane prirode. Planiramo uskoro napraviti u HNK-u dokumentarno igranu dramu o Lei Deutsch, dječjoj glumačkoj zvijezdi, koja je obilježila tadašnju kazališnu scenu, posebno u HNK, u kojem je ostvarila 17 uloga u samo sedam godina djelovanja! Njoj je po dolasku Pavelića na vlast, bio zabranjen ulazak u HNK, da bi potom bila deportirana i umrla u stočnom vagonu na putu za Auschwitz. Vjerujem da će to biti jako zanimljiva predstava i jako se veselim tom radu.
Mirta Zečević i Barbara Vicković, čitanje ulomaka iz knjige ‘Romanipe’ u Romskom edukacijsko-kulturnom centru u Zagrebu / Foto: Žene i mediji
Nedugo nakon završetka rata u Bosni i Hercegovini dobili ste ulogu i snimali u Sarajevu španjolski ratni film ‘Territorio Comanche’ prema autobiografskoj knjizi Artura Pereza Reverta, po čemu pamtite to snimanje?
Pamtim to iskustvo po izuzetnom filmu, ali i teškim životnim uvjetima ljudi koji su se još uvijek oporavljali od rata. Postratna atmosfera je bila prisutna na svakom koraku. Ratne rane grada bile su vidljive i bolne.
Stvorili ste malu oazu u podsljemenskim obroncima, živite u staroj posavskoj drvenoj kući koju ste kupili prije dvadeset godina, dopremili je i presložili. Imate i svoj povrtnjak, koliko Vam se život promijenio otkako ste se preselili u prirodu?
Odrasla sam u Koprivnici. U kući s vrtom. Tako da mi je čeprkanje po zemlji ostalo od djetinjstva, to je moje prirodno stanište. Preporučujem svima, tko god može. Kupiti si malo zemljište, prebaciti staru posavsku drvenjaru, jeftinije je od stana i zdravije. Inače bivši svekar ju je podigao, ja sam ju otplatila. Dođe on kad treba neš’ popravit, pa šarafi.
