Piše: Antonija Dujmović
Malo je koga ravnodušnim ostavila pripovijetka “Duga” Dinka Šimunovića s kojom su se kao lektirnim djelom upoznale generacije učenika. Slika djevojčice Srne koja tragično stradava u žudnji za nesputanom igrom u kakvoj uživaju dječaci, duboko se urezuje u dječje sjećanje. Sa Šimunovićevim opisom položaja žene u društvu iz 1907. mogu se povući paralele i danas. “Rascjep od više od sto godina dijeli živote djevojčica, no njihove su želje, maštanja i ciljevi ujedinjeni u jednakom naumu – borbi za jednakost” – stoji u opisu monodrame “Duga” koja na daskama zagrebačkog Dječjeg kazališta Dubrava donosi perspektivu današnje Srne. Razgovarale smo s članicama autorskog tima ove kazališne interpretacije poznatog teksta.
“Duga kao monodrama ideja je mog tate koji je u glavi imao priču iz Srnine perspektive. Moj tata veliki je ljubitelj kazališta i knjiga te često neke njegove maštarije i mene interesiraju. Tu sam ideju prenijela višoj stručnoj suradnici-voditeljici Dječjeg kazališta Dubrava, Sandri Banić Naumovski, koja se oduševila inicijativom i mojim entuzijazmom. Ona potom okuplja tim pa su u priču ušle Ana Kreitmeyer kao redateljica, Dina Vukelić kao autorica teksta i dramaturginja, Linda Uran kao skladateljica i Stella Leboš kao scenografkinja i kostimografkinja”, upoznaje nas sa začecima predstave njena protagonistica Ana Maria Štefanac.
U ovaj autorski projekt suradnice su unijele, kako kaže Ana Maria, svaka po svoju boju što predstavu čini posebnom. Od svih članova ekipe, prethodna suradnja veže ju samo s Lindom Uran. “Nas se dvije nekako umjetnički nadopunjujemo – što ja odglumim Linda odsvira ili opjeva i obrnuto”.
Ana Maria Štefanac igra monodramu “Duga” na daskama Dječjeg kazališta Dubrava u Zagrebu / Foto: Tomislav Klarić
“Duga” je društveno angažirana predstava, a upravo je to i povezalo autorski tim.
“Projekt je pokrenut na Ana Marijinu inicijativu i želju, a ja sam se odazvala upravo zbog teme, njezine aktualnosti i relevantnosti danas. Koliko god se kontinuirano ulažu napori od strane raznih inicijativa, udruga, pojedinki i pojedinaca, naše društvo još uvijek djeluje u patrijarhalno postavljenom odnosu moći, počiva na rodnim stereotipovima i nejednakostima, tako da svaka prilika kroz koju se progovara o poziciji žene i potiče na ohrabrivanje i osnaživanje ženske pozicije ima važnu ulogu”, kaže redateljica Ana Kreitmeyer.
“Mene je potaknula ljepota same “Duge” ali i problemi Srne – zarobljenost, otuđenost, stereotipi, mladost, okolina, odrastanje, odgoj, mašta… Svi ti problemi aktualni su i danas, a kroz modernu Srnu, djevojčicu iz škole i kvarta približavamo ciljanoj skupini jedno lektirno djelo ali i današnje goruće probleme koji su slični onima iz Šimunovićeve Duge”, pojašnjava Ana Maria.
Jedno tako ozbiljno, da ne kažemo teško, djelo nije jednostavno približiti djeci koja u konačnici od kazališta očekuju i određenu dozu zabave. Ipak, brojne izazove uspjele su uspješno svladati.
“Monodrama, kao izvedbena i kazališna forma poprilično je zahtjevna, na svim razinama, i izvedbenom, i koreografskom, osobito u polju kazališta za djecu i mlade gdje su dinamika, tempo i ritam ključni, kao i to kako držati dobru napetost koja gradi čaroliju, potiče maštu i zainteresiranost, što su za mene sve bili izazovi. Također, izazov je bio prenijeti vrijednosti koje gradimo kroz predstavu, a da ne opterećuju mlade gledateljice i gledatelje već ih ohrabruju u vlastitim nastojanjima, željama i afirmiranju prostora u kojem je važno što osjećaju, kako osjećaju ako su njihovi interesi i želje drugačije od većine svojih vršnjakinja i vršnjaka”, kaže redateljica.
“Iz dramaturške perspektive, najveći je izazov bio ispreplesti dvije linije radnje, one povijesne inspirirane predloškom Šimunovićeve “Duge” i one suvremene, za koju sam tijekom procesa pisala novi tekst. Redateljica Ana Kreitmeyer svojim je konceptualnim i režijskim rješenjima pronašla različite scenske registre kojima se povijesna i suvremena Srna isprepleću, ali s posebnom koncentracijom na elemente suvremenosti koji postoje i u Šimunovićevu predlošku koji su i danas aktualni”, opisuje nam proces pisanja teksta dramaturginja Dina Vukelić.
Za glumicu Ana Mariju najveći je izazov pak bila forma predstave. Priznaje da se plašila monodrame te da je jednu prije dvije godine odbila upravo iz strahopoštovanja i odgovornosti koje nosi.
“No, evo ipak sam skupila hrabrosti. Nije bilo jednostavno, a neka generalna formula ne postoji. Moraš samo zapet i radit. Monodrama iziskuje posebnu vrstu koncentracije i sve što radiš na sceni mora biti precizno, svaka misao točna, energija konstantna i nema mjesta za veći broj grešaka. Tek kad je sve posloženo dolazimo do nadahnuća, igranja, inspiracije, želje…. Preda mnom su igranja, svega ih je nekoliko iza mene, a kao izvođačica moram biti odgovorna – imati redovite probe, ponavljati tekst, održavati formu, tražiti što se može popraviti, kako napredovati…”, priča nam ova mlada glumica.
Foto: Tomislav Klarić
Pripovijetka je napisana prije više od sto godina, a zapanjujuće je koliko je tekst i danas aktualan. Dramaturginja Dina Vukelić smatra da je Šimunovićeva “Duga” i danas s dobrim razlogom lektirni naslov.
“Njezin je ambijent nalik poznatom romanu i seriji “Sluškinjina priča”, gdje djevojčice i žene žive pod stegom pravila koja nam se čine poput distopije. No, nažalost, takva distopija danas i nije toliko udaljena od realne slike. Iščitavajući pripovijetku, pronalazile smo u njoj elemente koji su prepoznatljivi i danas, pogotovo kada se radi o percepciji “idealnog” ženskog ponašanja i reprezentacije ženskosti. Svaki se odmak od uvriježenih stereotipa sankcionira i putem odgoja i institucija nameće se određen model savršene djevojčice – one koja nije glasna i buntovna. To je i glavni spoj s današnjim vremenom gdje se i dalje ne ohrabruje djevojčice, tinejdžerke i žene na iskliznuće iz stereotipa kakvi su postojali prije sto godina, nego se često, ponekad više ili manje nametljivo, sankcionira i stigmatizira različitost”, kaže.
Na stereotipni odgoj nadovezuje se “nova Srna” Ana Maria: “Tekst je aktualan jer se nije puno toga promijenilo. Jest zakonski, jest u teoriji no u praksi manje! Zato se još uvijek susrećemo s izrazima poput “oblačiš se ko muško”, “nogomet nije za cure”, “roza boja nije za dečke”, “kaj će selo reć”, “stara cura”, “stari dečko” i ostale zaostale krilatice. Ovu su primjeri verbalnog zaostajanja u društvu, a prisutno je i fizičko nasilje – još uvijek smo u kulturi gdje je oduzimanje slobode i pravo na izbor vrlo često. Dječake i djevojčice se odgaja s tek pokojom razlikom u odnosu na stoljeće prije, suvremenije na momente, a dok god ne bude promjena sve priče od prije sto godina i više, bit će aktualne”, zaključuje.
Zanimalo nas je na koji su način osuvremenile ovu izvedbu? Što muči današnje Srne?
“Radu na procesu prethodilo je istraživanje različitih primjera rodne diskriminacije i tretmana djevojčica i tinejdžerki u školskom sustavu, pa tako i u čitavom društvu. Iako postoje pomaci u shvaćanju pozicije djevojčica i njihova osnaživanja, i dalje smo konzervativna sredina koja stereotipno shvaća rodne uloge, a do toga dolazi zbog nametnutih očekivanja, tradicionalnog odgoja i društvenih normi koje tek treba dokraja osvijestiti i izmijeniti – korak po korak. Važan nam je aspekt rada na predstavi uključivao i razgovore s mladom publikom, tinejdžerkama i tinejdžerima, koji/e su s nama beskompromisno dijelili/e svoja iskustva i doživljaje diskriminacije, vlastite pojave i formiranja identiteta u krhkoj, štoviše prijelomnoj životnoj dobi. Među teensima i odraslima, kada je riječ o rodnoj (ne)ravnopravnosti, i nema toliko razlika jer se stereotipne uloge i percepcije žena samo preslikavaju iz jedne u drugu sferu, tako da smo u umjetničkom tretmanu osjetljive problematike kritički ispitivale tko su današnje Srne u odnosu na žensku poziciju i tako došle do spoznaja da su to upravo djevojčice i tinejdžerke koje se zbog neuklapanja i odudaranja od stereotipno nametnutih uloga, pa tako i odgovarajućih “pravila pristojnog ponašanja”, osjećaju neshvaćenima i različitima. Današnje Srne opterećene su svojim mjestom u obitelji, školi i društvu, svojim specifičnim interesima i sposobnostima koje se češće pripisuju muškom rodu, svojim navikama i popratnim opomenama kojima im se sugerira da nisu dovoljno pristojne, nasmiješene, tihe i nježne, što su sve, dakako, stereotipi koje razbijamo ovom predstavom. S druge strane, ne isključujemo ni rušenje stereotipa o dječacima i predstava se obraća svima, tako da je naša misija bila progovoriti o nejednakosti i ukloniti bilo kakve stigme koje sputavaju izraze autentičnosti kod svakog pojedinca i pojedinke”, pojašnjava autorica kazališnog teksta Dina.
Foto: Tomislav Klarić
Srna je žrtva patrijarhalnih društvenih obrazaca, ali i ambicija svojih roditelja koji su joj unaprijed odredili ulogu sukladno njenom društvenom statusu. Koliko su današnje djevojčice, općenito djeca, pod pritiskom roditeljskih očekivanja?
“Život nekad imao je svoje izazove, danas ima neke druge. Možda su nam danas dostupnije mnoge stvari, mnoga znanja, informacije, saznanja, ali samim time rastu i stvaraju se neka druga očekivanja koja, vjerujem, nisu ništa manje zahtjevna iz perspektive djeteta. Svi smo mi prepuni očekivanja, pitanje je jedino koliko imamo kapaciteta s njima se nositi i imati hrabrosti ih iznevjeravati. Svijet je zahtjevan u svim smislovima, živimo intenzivno, bez predaha, u moru zadataka i informacija, teško je naći dobar balans u svemu tome. Istinski suosjećam s djecom i mladima danas, sve je oko njih organizirano kroz natjecanja, nagrade, uspjeh, usporedbe, rezultate. Treba puno napora i angažmana da se otvori i gradi prostor podrške, nježnosti i mekoće”, ističe redateljica “Duge” Ana Kreitmeyer.
“Da su pod pritiskom vidjele smo u istraživanju kojeg smo provodile unutar određenih grupa djece. Tako smo i dobile materijale koje je Dina pretvorila u novu verziju Duge. Sve što mislimo da je daleko iza nas, negdje u prošlosti, neka djeca još uvijek proživljavaju”, nadovezuje se Ana Maria.
Kako same kažu, predstave ne nude izlaze ili rješenja, predstave mogu otvarati druge svjetove, poticati maštu, ohrabriti i osnažiti ona mjesta u nama koja trebaju i žele podršku, afirmirati vrijednosti i nove odnose koji mogu potaknuti želju za drugačijim pogledom na svijet oko sebe. Kazalište ima veliku potencijalnu moć u pogledu progovaranja o važnim društvenim pitanjima.
“Važno je promišljati kazalište za tinejdžersku publiku jer u našim institucijama i dalje ne postoji dovoljno predstava koje adresiraju njihove probleme. Zato mi je iznimno drago kada dobijem priliku raditi na predstavama za tu zahtjevnu dob i koristiti se njihovim jezikom. A njihov je jezik vrlo specifičan jer ima svoje zakonitosti, dapače to je jedan nov jezik stvoren utjecajem društvenih mreža, tehnologije i medija, što mi je dramaturški plodno tlo i za pisanje. Istovremeno, to je jezik koji i nije različit od jezika odraslih u svojoj namjeri, ozbiljnosti i angažiranosti. Stoga mi je važno i da kazalište za mlade bude jednako ozbiljno kao kazalište za odrasle te da u njemu nema dociranja i obraćanja svisoka, nego ravnopravnog poticanja na dijalog između mladih i odraslih”, naglašava dramaturginja Dina Vukelić.
Glumica Ana Maria ističe da kazališni djelatnici jedva čekaju progovarati o društvenim pitanjima, no moraju ih pred nekima postaviti – pred publikom.
“Mlade treba voditi u kazalište, odgajati ih da gledaju, upijaju, uče i zaključuju te da naposljetku sami jednog dana odlaze u kazalište. Šteta bi bilo da su mladi zakinuti za medij koji je živ, koji je u momentu i koji diše, uvijek drugačiji, u kojem možeš pronaći razne vrsta emocija i sam ili ih sama doživjeti. Mislim da se više trebamo baviti razvojem publike jer ideja, kreative i ljubavi prema ovoj vrsti kazališta (društveno angažiranoj) od strane umjetnika – ima!”, kaže.
Foto: Tomislav Klarić
Društvena angažiranost je stil života, a Ana Maria Štefanac živi upravo tim životom. Ekologija, zaštita klime, ravnopravnost spolova, socijalna osjetljivost – teme su koje je umjetnički ali i ljudski zaokupljaju.
“Oduvijek sam bila mali aktivist – kolegama iz škole vraćala bi papiriće koje bi bacali u prirodu ili bi za sat razrednika organizirala čišćenje igrališta i sl. Neke ozbiljnije aktivacije po tom pitanju dogodile su se za vrijeme studiranja u Rijeci i osim organizacije prosvjeda, aktivizam sam počela uključivati u svoj rad – autorska emisija na Radio Sovi naziva Eko ti ga na!, razni javni performansi i čitanja, zvučne instalacije, radionice i predstave na temu zelenih politika. Akcija Puna borša otvorila se prije same pandemije, a zamišljena je kao hladnjak koji funkcionira po principu donesi-uzmi.”
Mentalno zdravlje, posebice mladih osoba, postaje tema broj jedan. Potresi, dvije godine pandemije, lockdown, online škola, a povrh toga društvene mreže i ostali izazovi digitalnog svijeta uzimaju svoj danak. Ana Maria je reagirala i na taj društveni problem – zajedno s kolegicom Tanom Mažuranić osmislila i izvela radio dramu Reality or not to reality.
“Drama se odvija u reality showu u koji su pozvani nasumično odabrani kandidati kojima se nudi najbolji proizvod na svijetu. Sve osobe koje sudjeluju imaju odrađene probleme koji narušavaju njihovo mentalno zdravlje. Je li tzv. najbolji proizvod na svijetu još jedna self-care utopija moći ćete saznati na proljeće u novoj premijeri u produkciji Umjetničke organizacije Drami si mami iz Zagreba koju vodimo kolegica Tana i ja.”
Ova mlada umjetnica radio dramom se počela baviti u Rijeci, koja je, kako kaže, jako aktivistički i kreativno utjecala na njen osobni razvitak. Tamo je pokrenula emisiju Sova presenta koja je u program Radio Sove i HRT Radio Rijeke emitirala autorske radio drame. Snimili su šest radio drama, a njihov rad prepoznali su u Gradu Rijeci i u EPK-a 2020 podržavši ih financijski.
“Trenutno se zbog drugih angažmana ne bavim autorskim radio dramama. Za realizaciju radio drama treba vremena, prostora i ljudi te se nadam kako ću u budućnosti imati neku svoju radiofonsku formu, a veliki uzor i inspiracija mi je Pavlica Bajsić Brazzoduro”, kaže.
S obzirom na to da današnji mladi (ali i odrasli, zreli) pretežito žive u vizualnom svijetu, zanimalo nas je imaju li odjeka audio zapisi? U čemu je njihova ljepota i koliko je važno poticati slušalačke sposobnosti?
“Mladi vole moderne stvari, a vole i retro. Audio zapisi, radio drame i sam radio mogu biti i moderni i retro samo treba znati na koji način prenijeti ciljanoj skupini svoj materijal. Audio zapis možeš slušati na slušalicama, u autu, možeš uživati u prirodi, voziti bicikl… Stvari su se ubrzale, a sukladno time i ono što radimo treba prilagoditi vremenu. No, ponekad treba stati, usporiti tempo, udahnuti i dati si vremena. Slušati i čuti. Istraživanje, miješanje tehnika i traženje hibridnih formi okupiraju me u radu na audio zapisima. Najbliže sam tom idealnom miksu bila u zvučnoj instalaciji Self – care album u sklopu izložbe POTREBA, PONUDA, POTRAŽNJA voditeljica Brigite Miloš i Petre Mrša gdje sam razne forme, dijaloge, zvučne instalacije i slučajne momente složila kao album kojeg su posjetitelji, uvaljeni u udobnost fotelje slušali na slušalicama putem mp3-a”, ispričala nam je Ana Maria Štefanac.
