Piše: Nika Šintić
Hrvatska danas obilježava Nacionalni dan borbe protiv nasilja nad ženama, u spomen na Gordanu Oraškić, njezinu odvjetnicu Hajru Prohić i sutkinju Ljiljanu Hvalec, koje je tijekom brakorazvodne parnice usmrtio Gordanin suprug.
Ovakav tip ubojstva, usmjeren protiv žena isključivo na temelju njihova roda, klasičan je primjer femicida. Ono što njegovu tipologiju čini toliko prepoznatljivom da ju je nužno zasebno imenovati činjenica je da se iz mjeseca u mjesec, godine u godinu, desetljeća u desetljeće i tisućljeća u tisućljeće događa u svim zemljama svijeta – pa tako i u modernoj Europi. Prekogranično istraživanje provedeno u sklopu projekta EDJNet (European Data Journalism Network) otkriva da su u 20 europskih zemalja koje su dostavile podatke u razdoblju od 2011. do 2021. godine ubijene 3232 žene. U mjerenjima Eurostat-a ta je brojka gotovo duplo veća, što upućuje na nedovoljnu ažurnost policije u prijavljivanju slučajeva femicida.
Manjak ažurnosti očigledan je i u nedostupnosti službenih informacija na razini čitave Europske unije za period od 2018. godine nadalje. Europski institut za ravnopravnost spolova (EIGE) pokrenuo je veliku anketu još 2020. godine, no njezini će rezultati biti objavljeni tek 2024. godine, a do tada, prenosi EDJNet, „Europska unija neće imati potpunu sliku o onome što se događalo tijekom otprilike pet godina u ovom ključnom području koje utječe na život polovice njezinog stanovništva“.
Europska strategija borbe protiv mizoginije očitovala se u nekoliko prijelomnih aktova, od kojih se svakako ističe Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Poznat i kao Istanbulska konvencija, ovaj međunarodni ugovor pružio je obuhvatan i detaljan pravni okvir za efikasnije iskorjenjivanje obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja, a među stručnjacima koji su se 2008. godine okupili kako bi krenuli s izradom konvencije našli su se i savjetnici iz Hrvatske. Ako to i jest bio pokazatelj dispozicije među hrvatskom inteligencijom, on se nipošto nije mogao primijeniti i na hrvatski narod. 2018. godine, kada je Istanbulska konvencija u nas stupila na snagu, protivnici njezine ratifikacije izražavali su svoje nezadovoljstvo prosvjedima i masovnom peticijom koja je, po izjavama organizatora, izvojevala čak 377,635 potpisa. No, budući da su ti isti organizatori na protestu izbrojali 18 tisuća ljudi tamo gdje ih je policija zapazila pet tisuća, a na svojoj službenoj stranici Istina o istanbulskoj seksualnu orijentaciju prestrašeno protumačili kao jedan od nebrojenih novih rodova (tako da gay ljudi, primjerice, rodom nisu više muškarci nego neka sasvim neviđena nova vrsta), moguće je da su se i s procjenom svojih potpisnika malčice zabunili. U javnosti se, dakle, podigla prašina zbog pojma roda, kao da bi priznavanje njegova postojanja (u bazičnoj feminističkoj i queer teoriji učinjeno već desetljećima ranije) u heteronormativnu nuklearnu obitelj uvelo razdor gori od nasilja, mržnje i ubojstva koje Konvencija nastoji suzbiti. Postoji li među konceptom roda i uništavanjem obiteljskih vrijednosti kakav kauzalitet, ostaje upitno, ali je zato vrlo neupitno da je u četiri godine koje su prethodile ratificiranju Konvencije i popratnom javnom harangom u Hrvatskoj ubijena 91 žena, najvećim dijelom od bliskih osoba i intimnih partnera.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova tim je povodom osnovala Promatračko tijelo za sveobuhvatno nadgledanje, prikupljanje podataka, analizu i izvještavanje o slučajevima ubojstava žena – Femicide Watch, koje je evidentiralo nastavak trenda porasta prijava koje su pristizale protiv nasilja u obitelji i bližnjima. Međutim, sve do ove godine Vlada je odbijala uvrstiti femicid u zakonodavni okvir kao posebno kazneno djelo, iako je koordinirano praćenje situacije donosilo poražavajuće rezultate; tako je, kazuje nam Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, „prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova 2022. godine evidentirano ukupno 27 ubojstava (3 manje nego 2021.), od čega je bilo 13 ubijenih žena (1 manje nego 2021.). Od ukupnog broja ubijenih žena, njih je 12 ubijeno od strane bliskih osoba u obitelji (1 više nego 2021.), a od toga je njih 6 ubijeno od strane supruga, izvanbračnih supruga, sadašnjih i bivših intimnih partnera (ukupno 2 više nego 2021.).“ U 2022. godini, nastavlja pravobraniteljica, bilježi se ukupni pad broja ubojstava u odnosu na 2021., ali je u porastu broj žena ubijenih od strane bliskih osoba te intimnih partnera. Ove je godine počinjeno sedam slučajeva femicida, ali je iznimno zabrinjavajuć prirast brutalizacije rodno uvjetovanog nasilja, što po gđi Ljubičić ukazuje na propuste u politici suzbijanja i prevencije ovakvih zločina: „Ispitni podaci koje provodimo pokazuju da tragične posljedice kod obiteljskog, partnerskog i općenito nasilja muškaraca prema ženama, u najvećem broju slučaja nastupaju kada neko tijelo iz sustava prevencije, zaštite žrtve i/ili progona počinitelja zakaže, odnosno izvrši krive procjene rizika za žrtvu ili ne poduzme sve mjere iz djelokruga svojih nadležnosti.“ Pravobraniteljica osim toga ističe i da višegodišnji trend brutalizacije rodno utemeljenog nasilja upućuje na to da „naš sustav borbe protiv nasilja prema ženama i u obitelji dugoročno zapravo odvraća žrtve nasilja od prijavljivanja lakših oblika nasilja dok situacija ne eskalira i prijeđe u sferu kaznenog zakonodavstva.“
Stoga se predstavljanje novih zakonskih mjera za jačanje sustava zaštite žena od nasilja, koje je prošloga tjedna iznio premijer Andrej Plenković, može smatrati vrlo pozitivnim pomakom. U sebi svojstvenom tonu predsjednik Vlade istaknuo je višegodišnje napore svoga kabineta u poticanju pravnih i institucionalnih mehanizama za borbu s femicidom i suradnji s akademijom i neprofitnim organizacijama, što dosadašnje odbijanje imenovanja ubojstva žene zbog njezina roda femicidom čini pomalo začudnim. Iza ove promjene stava mogao bi biti skupni učinak javne akcije koju su prošloga mjeseca pod geslom „Sigurnost žena je odgovornost države“ provele nevladine organizacije i ženske inicijative u 13 hrvatskih gradova, s objavljivanjem prvoga evaluacijskog izvješća Vijeća Europe za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (GREVIO) nakon njihova prošlogodišnjeg posjeta Hrvatskoj radi ocjene provedbe Istanbulske konvencije. Pohvaljene su neke stavke pojedinih nacionalnih strategija i planova, a istaknute kao nedostajuće sljedeće ključne mjere: razvoj i dosljedna primjena rodno osjetljivih sveobuhvatnih politika za rješavanje različitih oblika rodno utemeljenog nasilja, sustavna prevencija te edukacija stručnjaka i stručnjakinja na svim razinama.
Pravobraniteljica, na čija se istraživanja, statističke analize i nalaze GREVIO učestalo pozivao prilikom izrade Izvješća, osobito je pozdravila preporuku „o uvođenju individualne odgovornosti za propuste prilikom sprječavanja, istraživanja i kažnjavanja slučajeva nasilja obuhvaćenih Istanbulskom konvencijom.“
Na naš upit o ulozi policije u cijelomu procesu pravobraniteljica Ljubičić istaknula je da iz godine u godinu policija nastavlja s intenzivnom edukacijom službenika i unaprjeđivanju sustava ranog prepoznavanja znakova nasilja, a iz Ministarstva unutarnjih poslova potvrđuju nam da će kao i do sada „sukladno važećim zakonskim i podzakonskim odredbama, poduzimati mjere i radnje u cilju zaštite žrtava i procesuiranja počinitelja“, te da će „po primitku obavijesti o puštanju nasilnika na slobodu, obavještavati o tome žrtvu nasilničkog ponašanja te također poduzimati mjere i radnje kada je u pitanju kršenje zaštitne mjere“. Kao naknadnu opasku Pravobraniteljica će svejedno istaknuti da se u praksi i dalje susreću instance dvostrukog uhićenja i žrtve i počinitelja, te njihovog kasnijeg izjednačavanja kroz isti tretman.
Ova pripomena podsjeća na istinsku presudnost sinergijskog djelovanja u iskorjenjivanju rodno uvjetovanog nasilja, umnogome ovisnu i o promjeni društveno-kulturnih obrazaca koji opetovano subjektiviraju muški rod. Jednako terećenje osobe koja doživljava nasilje i one koja ga provodi, gledanje kroz prste utjecajnim članovima društva, puštanje nasilnika uz puku zabranu približavanja te strukturiranje novinskih članaka o zločinima oko muškarca kao glavnog aktera (tako da se ističe njegovo puno ime, objavljuju razne njegove fotografije, piše o njegovom životu i okolnostima a osobu kojoj je oduzet život oslovljava kao njegovu suprugu, njegovu bivšu partnericu, puku žrtvu koja je živjela, trpjela i iščeznula) kao da učvršćuje predodžbu žene kao submisivnog, statičnog, objektiviranog bića.
Pišući o ovoj temi ne mogu se ne prisjetiti žena iz vlastita života i okoline, napose jedne nasmijane starice koja je izdahnula nakon teške bolesti uslijed godina i desetljeća opetovanog zlostavljanja, protegnutog i na njezine kćeri jer nisu sinovi. Ne bi li se i to moglo smatrati femicidom, i nismo li onda počinitelji svi mi koji joj nismo znali pružiti pomoć?
