Piše: Nika Šintić
Sve one koje je ljubav prema knjigama, istraživački rad ili prijetnja od zakasnine nanijela u zagrebačku Gradsku knjižnicu ovoga prosinca dočekalo je ugodno iznenađenje. U auli knjižnice čitačice i prolaznice imale su prilike pogledati izložbu Nade Bezić Kalendari kao galerije fotografija, premda su posjetitelji što su na nju tek slučajno nabasali nesumnjivo bili u manjini. Nada Bezić fotografijom se bavi već dugi niz godina, i dotična izložba već joj je peti po redu samostalni projekt takve vrste. Ipak, sama će reći kako unutar ove umjetnosti figurira kao amaterka.
Njezin primarni poziv je muzikologija, te je tako i javnosti možda poznatija kao stručnjakinja i doktorica u ovome području, profesorica Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, autorica četiriju knjiga i niza znanstvenih članaka o glazbi i glazbenoj povijesti te voditeljica knjižnice Hrvatskog glazbenog zavoda, u kojemu je i provela cijeli svoj dosadašnji radni vijek. Ozbiljnost i studioznost što obilježavaju njezin akademski rad na neki će način naći svoj kontrapunkt u veselom, razigranom i čuđenjem prožetom kolažu osobnih momenata i doživljaja svakodnevice koji su se pretočili u ove jedinstvene fotografske kalendare. U Gradskoj knjižnici oni sačinjavaju svojevrsnu pripovijest od dvanaest dijelova, te su stoga prigodno smješteni u dvanaest vitrina što prekrivaju čitav lijevi zid knjižničnog predvorja. Svaka je vitrina podijeljena na tri razine, od kojih gornja obično nosi stranicu iz prijašnjih kalendara, bilo naslovnicu, bilo maleni pano s nekoliko tematski povezanih slika. Srednja pak etaža sadrži tri odabrane fotografije za svaki mjesec zalijepljene na tamnosivi papir koji je nekoć predstavljao standard za foto-albume, a nazive slika autorica ručno ispisuje bijelom olovkom, kao što je, ističe, nekoć činila njezina majka. Na najdonjoj razini nalaze se maleni samostojni kalendari, čije je matično prebivalište zasigurno na radnim stolovima, kredencima i policama Nadinih prijatelja i obitelji.
Foto: privatni album
Odabrane slike, objedinjene u desetak različitih temata, ne tvore tek rezime minule godine, nego su plod autoričine fotografske poetike iz čitavog proteklog desetljeća. Razlog je tome bezvremenost uhvaćenih prizora, od čudesnog odraza u lokvi usred jedne trešnjevačke ulice preko izvješenog ručnika u skrovitosti zelenog dvorišta do lopoča što spokojno pluta po površini jezera. Ovi detalji mogu se jednako tako smjestiti u tekuću godinu kao i u onu prije pet ili petnaest ljeta, jer predstavljaju stalno otvoren spomenar svakidašnjice poznate svima nama. Upravo ta pristupačnost zahvaćenih momenata na najdublji način sjedinjuje univerzalno i individualno: autoričin osobni pečat zamjetan je na svakom koraku ove kalendarske priče, i baš nam zato progovara jasnije od ikakvih grandioznih umnih ili umjetničkih gesta usmjerenih na transcendentalije. Pritom je, ističe Bezić, ključan i efekt statičnosti usuprot vrtložnoj prolaznosti životnih zbivanja, a on ima i prilično pragmatičnu funkciju: da ga iznad zadanog mjesečnog datumara primateljica može gledati narednih mjesec dana.
Foto: privatni album
„Na samom početku, kada sam radila daleko manje kalendara, uvijek sam odabirala, recimo, najbolje fotografije iz prošle godine, ali onda sam shvatila da je tema ono što nosi cijelu stvar. Kada čovjek prelistava kalendar koji dobije – a to mi je najljepši trenutak – lijepo je znati da se ista priča nastavlja sljedeći mjesec. Zato i uzimam starije fotografije, od kojih su neke nastale još prije deset godina a do sada su možda čamile zaboravljene, bez da ih je itko ikada vidio.“
Foto: Mrko Šikić/KGZ
Obazrivost prema korisnicima Nada Bezić pronosi u sve čime se bavi, no na šarmantnom postavu na Starčevićevom trgu 6 ona se očitovala ponajprije u više opcija slika za svaki mjesec, čime je uživljenim posjetiteljicama i posjetiteljima omogućeno da u glavi sami sastave kalendar za koji bi voljeli da ih prati u narednoj godini. Bilo je, kazuje mi Bezić, i planova da se organizira nagradna igra i izvlače papirići s imenima učesnika i njihovim omiljenim kombinacijama, no u ovo digitalno doba takvo što učinilo se malčice zastarjelim. Premda se sa svoje strane nadam da će se među budućim projektima ove nadarene znanstvenice i umjetnice ipak naći mjesta za kakvu tombolu, vjerujem da govorim za sve koji su uspjeli obići izložbu kada kažem da je i ona sama bila krasan poklon za još jedan godišnji ciklus.
