Piše: Ivana Perković Rosan
Ove godine Natali Dizdar ima pune ruke posla. Snima čak dva albuma, samostalni i s grupom Beti, a uz sve to zadnje dvije godine radi i kao Gestalt psihoterapeutkinja. Ova iznimna i svestrana Zadranka koja sada ima čak dvije diplome otkrila nam je na čemu trenutno radi.
Vaš novi singl ‘Zadnji dan ljeta’ mjesecima je vrhu top 10, što planirate sljedeće?
Jos uvijek uživamo u ovom što je sad. Ipak, ovih dana ulazim opet u studio, završavam nove projekte.
Najavljivali ste dva nova albuma, samostalni i s grupom Beti?
Album za BETI je gotov i izlazi sa sljedećim singlom, samostalni samo što nije, a imam i par pjesama koje završavam s dečkima iz Porto Morto s obzirom na to da su nam zima i proljeće bili tako inspirativni.
Na trećem studijskom albumu ‘Iluzije’ u većini pjesama sudjelujete i autorski i koautorski, jeste li tako nastavili i na novim albumima na kojima radite?
Jesam, jednom kad se krene s autorskim radom teško je nazad. Ali dopuštam i ljudima s kojim radim da preuzmu inicijativu, kao npr. na ‘Zadnjem danu ljeta’, gdje sam više bila u ulozi supervizora. Kad je kreativni proces u pitanju nema inspiracije bez povjerenja.
Kako je došlo do suradnje s grupom Beti?
Sasvim spontano. Luka Geček, Vlado Mirčeta i Pavle Miholjević, koji je u ulozi producenta, su ljudi s kojima godinama surađujem, a veže nas i dugogodišnje prijateljstvo. Dečki su imali ideje za neke pjesme i ja sam izrazila želju da budem dio priče i tako nekako je sve krenulo.
Foto: Natali Dizdar Promo
Zadnje dvije godine živjeli ste na relaciji Hrvatska-Engleska. Kakav je Vaš dojam, je li položaj žene u Velikoj Britaniji bolji nego u našim krajevima?
Zadnje dvije godine živim na malo više relacija. Trenutno sam na jugu Francuske i za sad je plan da tamo ostanem na neko duže vrijeme. Mislim da je položaj žene općenito malo jasniji i zaštićeniji u razvijenim državama. Više pravila, povjerenja u državna tijela i institucije. S druge strane u Americi su zabranili pravo na pobačaj tako da ne znam koliko je to sve u konačnici opipljivo i stvarno.
Uz glazbu zadnje dvije godine radite i kao Geštalt psihoterapeutkinja. Kakva su Vaša iskustva, primijetite li kao psihoterapeutkinja razliku između ženskog i muškog principa, jesu li žene otvorenije prema radu na sebi?
Ženski i muški principi su slični, ali različiti. Žene su otvorenije u početku i češće dolaze na terapiju, ali progres ponekad u konačnici bude sporiji nego kod muškaraca. Tako da je pristup uvijek individualistički, odnosno holistički, uključujući spol, ali i cjeloživotno iskustvo koje nosimo u našoj ličnosti i kontekst iz kojeg dolazimo.
Planirate otvoriti i svoju privatnu praksu?
Za sad još uvijek radim online i vezana sam uz dvije inozemne kompanije, ali privatna praksa je svakako nešto što me privlači u budućnosti.
Kod nas još uvijek postoji stigma mentalnog zdravlja. Smatrate li da su svi ovi stresovi poput pandemije, potresa i rata u Ukrajini, koji su utjecali na sve, nešto promijenili po tom pitanju?
Mislim da su ljudi otvoreniji prema higijeni mentalnog zdravlja i da se perspektiva polako mijenja, ali to ne uključuje samo odlazak psihoterapeutu. Postoje mnogi načini na koji čovjek može raditi na sebi i u konačnici postati zrela i odgovorna osoba. Terapija je samo jedan od alata koji vam može pomoći da se povežete sa sobom i drugima na zdravi način, ali treba uzeti u obzir sve što vam vaš život i okolina pruža.
Zbog pandemije ste i Vi bili spriječeni u održavanju koncerata, jesu li Vam teško pala sva ta ograničenja?
Jesu, ali sad se sve čini kao neki ružni san, previše vremena i prostora je ta tema uzela, krenula sam dalje.
Foto: Natali Dizdar Promo
Osim brojnim nagradama kao pjevačica možete se pohvaliti i da imate čak dvije diplome. Naime prije petogodišnjeg studija psihoterapije Gestalt završili ste i socijalnu pedagogiju. Kakva iskustva imate kao socijalna pedagoginja, je li teško, kako se kaže, ostaviti posao ispred vrata kada dođete doma?
Vrlo kratko sam radila u struci, najviše dok sam studirala, ali mogu reći da raditi s djecom i adolescentima s poremećajima u ponašanju koja dolaze iz zaista nezahvalnih i tužnih životnih priča svakako nije nešto iz čega se možete lako izolirati. Ipak, za mene je zapravo sistem u kojem se radi nešto zbog čega nikad nisam poželjela ostati u tom poslu.
Nakon potresa priključili ste se grupi volontera na platformi Niste sami gdje ste sugrađanima davali besplatnu psihosocijalnu podršku kako bi im olakšali suočavanje s psihološkim posljedicama izolacije, pandemije koronavirusa i potresa. Po čemu pamtite te dane?
Po nekoj kolektivnoj povezanosti, strahu, tuzi, ali i toplini. Puno se razgovaralo i mislim da je to pomoglo, što ljudima koji su se javljali, ali i nama terapeutima jer smo svi skupa izgubili svoj ‘ground’.
Poznati ste i kao osoba koja je punila stupce medija prvenstveno svojim radom i pjesmama, kakva su Vaša iskustva u suradnji s medijima, smatrate li da se previše pažnje pridaje krivim temama?
Smatram, ali to nije samo do medija, takvo nam je cijelo društvo. Odmah bih potpisala brisanje svih društvenih mreža, mislim da je vrijeme za neki novi format.
