Prenosimo tekst Selme Pezerović objavljen na portalu Phralipen pod naslovom “Dijalog nema alternativu”. Tekst je realiziran u okviru Programa poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije.
Kako bi se ispunili standardi prihvata i integracije izbjeglica na koje se Republike Hrvatska obvezala kao punopravna članica Europske unije potrebna je suradnja raznih dionika na lokalnoj i nacionalnoj razini. To ponajbolje zna Centar za kulturu dijaloga, koji djeluje pri Islamskoj zajednici u Hrvatskoj, a koji za misiju ima strateško jačanje i njegovanje međureligijskog i međukulturalnog dijaloga. Njegova izvršna direktorica Nejra Kadić Meškić svoj posao opisuje kao iznimno zanimljiv, zahtjevan i izazovan, a česta poslovna putovanja pružaju joj priliku za upoznavanje različitih ljudi tijekom kojih posebno ističe svoj religijski i aktivistički identitet.
“Na jednom skupu u inozemstvu sam dobila komentar da puno pričam za jednu muslimanku, obzirom da se ne ustručavam javno govoriti”, navodi ona te nastavlja: “Mjesto žene unutar društvenog života svakako je moguće pomiriti s vjerskim samoodređenjem i izazovima koje donosi moderan život. Ja sam autohtona muslimanka Europljanka i važno mi je to naglasiti kako bih bila dijelom kotačića mijenjanja percepcije i narativa o muslimanima, a naročito o muslimankama.”
Kadić Meškić svoj muslimanski identitet usko veže za pozicioniranje sebe kao feministice. U svom radu, kako u Sarajevu iz kojeg se doselila, tako i u Zagrebu, uvidjela je da većinom ljudi ili nisu upoznati s pojmom feminizma, njegovom povijesti i slojevitosti ili imaju vrlo negativna stajališta po pitanju istoga. “Mislim da kada netko kaže da nije feminist ili feministica da je to ustvari samo nerazumijevanje tog pojma, čije percepcije naginju radikalnom feminizmu. Feminizam je za sve, a i same migracije u Europu nam pokazuju različite borbe žena, te intelektualne rasprave u kojima one, zahtijevaju ostvarivanje svojih prava u novim sredinama.”
O tim temama među muškim službenicima u Islamskoj zajednici u Hrvatskoj pronalazi ravnopravne sugovornike upravo iz razloga širine njihovog teološkog znanja, te dodaje: “Tu postoji puno prostora za osvješćivanje ljudi u zajednici, ali ne samo u kontekstu podizanja svijesti nego i kada je riječ o institucionalnoj progresivnosti koja bi došla od strane Islamske zajednice – kako kroz donošenje određenih politika, tako i kroz uspostavu tijela koja bi se bavila upravo ravnopravnošću i osnaživanjem žena.”
U okviru Centra za kulturu dijaloga provodi se i Omladinska škola liderstva i dijaloga u kojoj Kadić Meškić vidi prostor rada s mladima i to, kako navodi, najučinkovitinije kroz intergraciju ravnopravnosti spolova horizontalno sa svim edukativnim cjelinama počevši od ženskog liderstva. Percepcija feminizma je i kod mladih ideja s kojom se oni ustručavaju baviti, a teme koje se otvaraju pri takvim raspravama uglavnom se svode na teme poligamije u islamu ili tumačenja propisa o discipliniranju supruge od strane supruga o kojima oni nerijetko posežu za odgovorima na internetu te svoja mišljenja oblikuju putem informacija čiji su izvori ponekad upitni i nerelevantni.
“Mogu reći da sam među mladim muslimankama upoznala, među kojima su i svršenice Islamske gimnazije, jako bistre i oštre feminističke umove koji se ne žele uklopiti u tipičnu patrijarhalnu sliku društva, nego žele biti nositeljice promjena, emancipirane i aktivne građanke u hrvatskom društvu. S druge strane, ima i žena koje biraju nakon završetka školovanja ostati kući i brinuti se za djecu i domaćinstvo, što je sasvim u redu ako je to uistinu njihov izbor, a ne prilagođavanje očekivanjima okruženja. Očekivanja ne bi trebala biti prilagođena spolu, nego osobnim interesima, talentima i iskustvima.”
Zato su primjeri žena koje su same donijele odluke o izboru svoje profesije i profesionalnom razvoju važne za Kadić Meškić koja smatra da je takvim ženama potreban prostor za vidljivost u svrhu podjele iskustava i praksi. Ističe kako je sinergijsko djelovanje na lokalnom i regionalnom nivou vrlo važno za postizanje istinske promjene u kontekstu ravnopravnosti spolova i drugih društvenih procesa te navodi Islamsku zajednicu kao krovno tijelo koje bi moglo ponijeti te procese u okviru platforme za veće uključivanje žena u diskusiju o važnim pitanjima. “U tom slučaju govorimo o institucionalnom ustrojenju gdje bi se moglo direktno raditi kako s muškarcima tako i sa ženama, a osobito s mladima koji jesu istinski nositelji promjena. Komunikacija i dijalog ključ su u promicanju ideja, i feminizma i islama.”
(Najmanje) dvostruko diskriminirane
Iako ne nužno u religijskom kontekstu, Kadić Meškić u Sarajevu se aktivno bavila rodnom ravnopravnošću pa je tako s kolegama kreirala niz strateških dokumenata vezanih uz unaprjeđenje provedbe ljudskih prava, a 2013. godine dobiva nagradu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine za doprinos u postizanju ravnopravnosti spolova. U Centru za kulturu dijaloga puno se ulaže u projekte uključivanja osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo u okviru kojih velik značaj imaju teme preoblikovanja narativa o izbjeglicama i integracija žena izbjeglica. Prošle godine povodom Svjetskog dana izbjeglica organiziran je panel posvećen iskustvu žena u migracijama. “Vrlo nam je važno da ne dođe do asimilacije, nego do integracije. Islamska zajednica u Hrvatskoj ima važnu ulogu u integraciji jer ima svoju stogodišnju tradiciju te uspješnu praksu funkcioniranja manjinske zajednice u jednoj homogenijoj većinskoj zajednici.”
Ruba Naddaf, djevojka rodom iz Sirije, s trenutnom adresom u Sisku, provela je skoro pola svoga života u izbjegličkom kampu u Turskoj. Zadnje tri godine živi u Hrvatskoj, a učenje hrvatskog jezika navodi kao najvažniji korak ka integraciji zahvaljujući kojem je upisala i studij sestrinstva u Zagrebu. “Meni je bilo bitno ostati svoja, i nikako ne skidati maramu koja je dijelom mene, bez obzira gdje se nalazim. Kada se družim s muslimankama ovdje, imam osjećaj kao da sam na svome, i kao da nisam strankinja. Ipak, moji prijatelji su i muškarci i žene, raznih vjeroispovijesti. Lijepo mi je u Hrvatskoj i osjećam se sigurno.”
Kao najveću inspiraciju Kadić Meškić navodi upravo ljude s kojima svakodnevno radi, kojima je na usluzi. Riječ je o osobama, poput već spomenute Rube Naddaf, kojima je u Hrvatskoj odobrena međunarodna zaštita odnosno, azilantima i osobama sa supsidijarnom zaštitom, iz brojnih zemalja – od Afganistana, Irana, Iraka, Turske, Sirije pa do različitih afričkih zemalja, a koji sa sobom donose drugačiji kulturološki kontekst te povrh svega ne poznaju hrvatski jezik. “Oni su ogroman podsjetnik onih istinskih vrijednosti u životu i iako je izazovno raditi s njima zbog svih stvari koje na putu integracije možda ne funkcioniraju, proživljavate njihove uspjehe kao svoje.”
Prema podacima UNFPA (2018) gotovo polovica migranata su žene i djevojke, pa iako se suočavaju s velikim rizicima poput seksualnog iskorištavanja, trgovinom ljudi i nasiljem, njihova iskustva često se izjednačavaju s iskustvima muškaraca. One ne prestaju ostajati trudne dok su u pokretu, a veća je i mogućnost da će se suočiti sa zdravstvenim problemima, kako u tranzitu tako i u zemlji odredišta. Tako one bivaju dvostruko diskriminirane – kao žene i kao migrantice. Akcijski plan Europske unije za integraciju i inkluziju 2021-2027 prepoznaje to “da će one vjerojatno dolaskom u Europu kako bi se pridružile članu obitelji, donijeti sa sobom kućne obveze koje ih mogu spriječiti u punom sudjelovanju na tržištu rada i u integracijskim programima, procjenama vještina, prekvalifikaciji i drugim mjerama”. Dodatni izazovi s kojima se suočavaju svakako su uvjetovani slabijim poznavanjem jezika zemlje domaćina, rjeđom izloženošću društvenoj interakciji i većom odgovornosti za brigu o djeci i obitelji.
Arda Kaan, koja je željela da njezin identitet ostane sakriven, u Hrvatsku je stigla 2018. godine kada je zatražila azil zbog političke situacije u Turskoj. Iako je po struci psihologinja, odlučila se za promjenu profesije u IT sektoru. U Zagrebu trenutno radi kao inženjerka kvalitete softvera i pristojno živi od svog rada. Iako bez ijednog lošeg iskustva u svom radnom okruženju Arda Kaan navodi da je drugačija situacija kada izađe na ulicu – ljudi dobacuju i komentiraju da ovo nije njezina zemlja, a ponekad joj se i izravno obraćaju u javnom prijevozu ili dok je u trgovini. “Biti žena je teško svugdje u svijetu, ali dovoljno sam jaka da se nosim s time, jer je moj hidžab moj identitet, i nosim ga sa sobom. Ja svojim primjerom ne predstavljam samo sebe nego i svoju religiju, svoje vrijednosti i svoja uvjerenja. U tome podržavam i druge žene, njihova prava na jednakost, sve dok otvoreno ne kritiziraju islam i Kur’an. Žene su važne u islamu i ja poznajem svoje mjesto u društvu.”
Sva istraživanja na kojima je Kadić Meškić radila kao dijelom Europskog izvještaja o islamofobiji potvrđuju nepostojanje sustavne islamofobije u Hrvatskoj. Govor mržnje češći je od zločina iz mržnje te se radi o istupima pojedinaca koji se ne mogu vezati uz neku specifičnu grupu. “U Izvještaju postoji jedna dimenzija koja govori o migrantima i izbjeglicama te je taj govor mržnje puno češći. Tu trebamo imati na umu da nije stvar samo u religiji nego i u kulturološkoj komponenti, stilu i načinu života, vrijednostima, praksama i običajima azilanata koji su nepoznati hrvatskom društvu. Otpor prema muslimanima i muslimankama izbjeglicama je nešto veći, ali ne isključivo zbog njihove religije.”
Priče o uspješnoj integraciji izbjeglica koje uživaju međunarodnu zaštitu često tako izostaju iz medijskog i javnog prostora ustupajući mjesto razdornim narativima bez puno pridavanja pozornosti stradanju pojedinaca te globalnom i povijesnom kontekstu njihovog raseljavanja. Tako bi osudu i nerazumijevanje trebao zamijeniti interkulturalni dijalog osobito kada je riječ o ženama za koje njihove zajednice često očekuju da u zemljama domaćinima utjelove sve reminiscencije zemlje podrijetla što uključuje kućni rad. Za dobrobit žena, ali u konačnici i zajednice u cjelini, svakako je sprječavanje njihove izoliranosti značajan zadatak. Kada pitam Kadić Meškić zašto joj je to važno ona odgovara: “Vjerojatno jer osjećam ogromnu odgovornost počevši od toga da sam žena”. Uvezivanje, podrška i solidarnost ostaju tako važni kotačići u procesu integracije, ali i cjelokupnog pozicioniranja u društvu.
Izvor: phralipen.hr / Selma Pezerović
