Razgovarala: Josipa Bubaš
O odnosu likovnosti i književnosti, jeziku i iskustvu života u različitim zemljama razgovarala sam s Nevom Lukić, književnicom i kustosicom čija je drama P(j)eščanik, koju je napisala u suradnji sa srpskim književnikom Viktorom Radonjićem, nedavno gostovala u beogradskom kazalištu Atelje 212.
Josipa: Kako je došlo do rada na drami P(j)eščanik?
Neva: Do ideje za pisanje drame “u dvije ruke” i na danas službeno dva različita jezika (hrvatskom i srpskom) došlo je 2018. godine na festivalu Trg(ni) se poezija u Beogradu. U kasan noćni sat, za festivalskim stolom, različiti pjesnici izvodili su “svoje točke”. Neki su recitirali poeziju, neki su samo govorili… Sljedeći dan rekla sam Viktoru u šali da nakon jučerašnje situacije treba napisati dramu koja bi se događala za stolom. On je potom predložio da je napišemo zajedno. Tema drame se promijenila, no to je trenutak začetka suradnje.
Josipa: Čime je drama inspirirana i o čemu govori?
Neva: Nedavno mi je brat Filip rekao da se uvelike bavim tematikom domovinskog rata. Malo me zabrinula ta njegova percepcija pa sam krenula promišljati o rečenom. Naime, ta tematika je prisutna u mojim radovima koji se odmiču od samoga medija književnosti te su nastali u suradnji s drugim umjetnicima – kratak eksperimentalan film The Motel in the Well (2016.) sa Sarom Rajaei i dramski tekst P(j)eščanik (2021.) koji je na sceni otjelotvorila Jasmina Večanski Kujundžić a premijera je održana u okviru Bijenala umetnosti u Pančevu ove godine. Rekla bih da su ta dva rada povezana i da su to tzv. „identitetski radovi“, odnosno nastali su u periodu mog života izvan Hrvatske – The Motel dok sam živjela u Nizozemskoj, a P(j)eščanik tijekom duljeg perioda provedenog u Beogradu. Dok The Motel iz daljine istražuje obiteljsku priču i porijeklo, P(j)eščanik se događa na licu mjesta. Inkorporiran je s jedne strane u širu sliku jezika koji danas više nema ime, neki ga zovu „naš jezik“, odnosno nemaštovito akronimski “BCMS”, a s druge u intimnu priču ljubavnog para u začetku – Zagrepčanke i Beograđanina. Dio drame koji sam većinski pisala ja jest simboličan, bavi se riječima i nazivima koji su „prognani“ iz hrvatskog jezika 90-ih, a koji su meni tijekom boravka u Beogradu zamirisali kao madeleine cookie. Rođena sam početkom 80-ih, tako da ta percepcija ne vrijedi za svaku generaciju. Ti moji dijelovi iskaču iz većinski Viktorovog dijela, klasičnijeg dramskog narativa, koji prikazuje ljubavni par između kojega se čak i u današnje vrijeme, nadasve putem medija, kao prepreka ispoljava domovinski rat.
Josipa: Odakle naziv drame?
Neva: Riječ pješčanik u hrvatskom se jeziku koristi za „ograđeni prostor s pijeskom u dječjem parku“, dok je na srpskom značenje „pješčani sat“. Dok se nisam susrela s romanom Peščanik Danila Kiša, nisam znala izvorno značenje riječi, odnosno da i u arhaičnom hrvatskom pješčanik znači pješčani sat.
Naš tekst se ne referira izravno na taj roman osim kroz naslov i vizualni element – Rubinovu vazu, optičku varku koju Kiš reproducira i spominje na početku romana. Riječ je o dvosmislenoj dvodimenzionalnoj formi koju se može percipirati kao crni profil dvoje ljudi koji gledaju jedno prema drugome ili kao bijelu vazu/pješčani sat. Kiš piše: (…) pa stoga ta dva lika, posle dužeg posmatranja jednako se približavaju jedan drugom, kao u želji da se spoje, da potvrde svoju identičnost. Odnosno, u slučaju P(j)eščanika – „identitentičnost“. Sam naziv drame je polivalentan – netko će iščitati njegovo različito značenje na dva jezika, a netko drugi uočit će istoznačnost budući da na Hrvatskom jezičnom portalu drugo značenje riječi pješčanik jest “pješčani sat”. Dakle, dramski tekst P(j)eščanik je s jezične strane hibridno djelo budući da je pisano na dva jezika koji su službeno različiti, a s druge strane i autori i likovi se na tim jezicima savršeno razumiju. P(j)eščanik s jedne strane pripada svima, a s birokratske strane nikome jer npr. tekst nije moguće izvesti na hrvatskom ili srpskom radiju budući da se traži jezični standard svake države, odnosno nije ga moguće prijaviti na natječaje čije propozicije uzimaju u obzir tekstove pisane isključivo na hrvatskom ili srpskom jeziku. Tekst može poslužiti i kao katalizator situacije u kojoj se nalazimo, odnosno da političke strukture forsiraju nepotrebne podjele koje dodatno sužuju naša ionako oskudna tržišta i područja (umjetničkog) djelovanja.
Jelena Đulvezan Milković i Miloš Lazarov, P(j)eščanik / Foto: Petar Kujundžić
Josipa: Kako je došlo do realizacije predstave?
Neva: Kad me kustosica Sonja Jankov pozvala da sudjelujem na ovogodišnjem Bijenalu umetnosti – Ispiranje odmah sam pomislila kako Kulturni centar Pančeva ima izvrsnu kazališnu dvoranu. Pomišljajući na nešto jednostavniju formu, scensko čitanje, dala sam tekst na čitanje Jasmini Večanski Kujundžić, glumici i redateljici koja je ujedno i urednica kazališnog programa u centru. Njen odgovor je bio da je tekst prekompleksan za scensko čitanje i da ga ona vidi isključivo kao kazališnu predstavu. Naravno da je kazališna predstava primamljivija, no pitanje je i budžeta. Kad smo napokon ipak uspjeli osigurati minimalan, za predstavu dostatan budžet, glavne uloge dodijeljene su glumcima Milošu Lazarovu i Jeleni Đulvezan Milković, a budući da imamo velik broj sporednih uloga redateljica je uključila i članove Dramskog studija Jasmine Večanski Kujundžić. Vizualni elementi riješeni su kroz video projekcije, koreografske jedinice te igru sjena što predstavu dovodi u područje eksperimentalnog i avangardnog čime je Jasmina pogodila senzibilitet i ton našeg teksta. U međuvremenu je predstava gostovala u Ateljeu 212 u Beogradu, a čekamo da nam potvrde i neka buduća gostovanja…
Josipa: Tvoja književna tema često je jezik. Što tvoje iskustvo života u tri zemlje kao i čestih putovanja govori o odnosu jezika, društva i kulture?
Neva: Kao što svi znamo jezik je svakako političan, a njegova se političnost ispoljava i kroz našu svakodnevicu. Na zapadu, u internacionalnom društvu, komunicira se na engleskom jeziku, čijom sam se jezičnom prevlašću nad drugim jezicima bavila u nekim ciklusima zbirke poezije Sjene sjemenki (2015.), naročito u odnosu na hrvatski jezik. U P(j)eščaniku se, kao što sam već spomenula, bavim i fizičkim i semantičkim ratom kroz jezik.
S druge strane, jezik je izdanak prirode, onog iskonskog, u našem slučaju slavenskog. Etimologija nas uvijek vodi do korijena, kroz nju se povezuju riječi različitih jezika koje nam u nekim slučajevima mogu poslužiti kao putokazi, svojevrsna mala proročanstva. U etimologiji se krije odgovor.
Ponekad se bavim i lažnom etimologijom, kao npr. u poemi u stihovima za djecu Jež i ruža (2022.), koja se radi o Ježu koji se ne može naježiti (riječi ježenje, lat. aeger – bolestan i jež– grč. ekhinos, ne vuku isti korijen) i Ruži koja ne može protrnuti. Ta poema je prevodiva isključivo na slavenske jezike u kojima se glagol ježiti se može povezati s riječju jež, te riječ trn s glagolom protrnuti, dok P(j)eščanik možemo igrati samo na hrvatskom i srpskom. Dakle, jezik je i prokletstvo – ako želiš ići u (geografsku) širinu, on te ograničava. Stoga jezikom uvijek treba putovati u dubinu, onda se istina s lakoćom razlistava, toliko da više ne možeš pratiti izdanke.
Predstava P(j)eščanik / Foto: Petar Kujundžić
Josipa: Možeš li usporediti upotrebu jezika u odnosu na rodne podjele u nizozemskom, hrvatskom i srpskom društvu?
Neva: Pretpostavljam da se tvoje pitanje odnosi na rodne podjele na dvije razine – u pisanom obliku i u razgovornom.
Na engleskom govornom području recimo sve više primjećujem da autori tekstova koriste ženski rod umjesto muškog kad se piše o nečem općenitom.
Što se tiče govornog jezika, ono što sam primijetila je da je u Nizozemskoj etička korektnost izrazito prisutna, i ti ondje stvarno više ne smiješ reći neke stvari koje se recimo kod nas još uvijek izgovaraju. Srpsko društvo, koliko sam mogla primijetiti, vidim kao još partijarhalnije nego hrvatsko, s time da ja ovdje govorim o Zagrebu i Beogradu.
Mislim da je kao i uvijek najbolja neka sredina, forsiranje etičke korektnosti također nije rješenje jer onda dolaziš do onoga što se nama dogodilo 90-ih, a to je da počinješ izbacivati riječi iz jezika, mijenjati imena ulica, odnosno da prekrivaš neku istinu, a na kraju krajeva može se dogoditi i da zatreš tradiciju. Pitanje je gdje točno postaviti granicu.
Josipa: Aktivno se baviš poezijom, izdala si nekoliko zbirki poezije. Kako ocjenjuješ ulogu i doseg poezije u suvremenom društvu? Treba li nam poezija i umjetnost općenito i tko ima vremena za nju?
Neva: Mislim da smo toliko uronjeni u tehnologiju i društvene mreže da bi jedini način da ustanovimo gdje se nalazimo bio da sve isključimo na određeno vrijeme i probudimo se iz matrice. Nažalost, to je danas postala utopija, nas toliko troše mediji i tehnologija da mi više uopće ne vidimo realnu sliku samih sebe.
Poezija je delikatna, ona nije nešto što bi trebalo konzumirati s društvenih mreža, no danas je to postala realnost. Ne postoje više delikatne stvari, pa tako ni poezija ne može biti jedna od njih. Umjetnik danas, da bi se njegov glas čuo, „mora“ u potpunosti rascijepiti svoj identitet, postati biće koje dijeli sve sa svima – privatno i javno, a umjetnost je izvorno nešto što nastaje u intimi, ona nije propaganda namijenjena 2K friends. Žalosno je to da su i umjetnici pali na fore Marka Zuckerberga, stoga bih rekla da je on nadumjetnik svih nas. On je jedini autentičan, svi mi ostali smo lažni jer sviramo po njegovom notnom crtovlju. Sve mi se to čine kao pamfleti, etikete i mode jednog neiskrenog svijeta koji je poput umjetnog jezera u koje Narcis uporno uranja i izranja – on u tom umjetnom Jezeru nikad ne pogiba već ga ono čini besmrtnim.
Josipa: Radiš kao kustosica. Što te privlači suvremenoj umjetnosti? Kako bi ocijenila njezinu relevantnost u suvremenom društvu?
Neva: Možda zvuči banalno, no na prvom mjestu uvijek kažem da se bavim suvremenom umjetnošću zato što živim u današnjem vremenu i prirodno je da se povezujem sa svojim suvremenicima, u ovome trenutku živućim umjetnicima. Dakle, ipak će se većina nas koje smo završile povijest umjetnost baviti suvremenom umjetnošću, a tek na drugo mjesto dolazi pitanje kvalitete i autentičnosti te umjetnosti. Mislim da je umjetnost oduvijek, pa tako i danas, uvelike vezana uz kapital, tako da kao što ju je nekad crkva oblikovala, danas je oblikuju različiti državni i EU fondovi koji formiraju kategorije u koje se ona, da bi bila financirana, mora uklopiti. Također, budući da je suvremena umjetnost vrlo fleksibilno područje, ulaz u to područje je otvoren zamalo svakome tko taj kapital ima, odnosno kustosima koji taj kapital znaju pronaći, što nerijetko srozava njezinu kvalitetu, a umjetnike se ne bira, kao što smo mogli vidjeti na ovogodišnjem i pretposljednjem Venecijanskom bijenalu, po njihovom djelu, već po raznim kategorijama u koje se oni da bi izlagali moraju uklopiti – feminizam, nebinarno, imigracija, antikolonijalizam, itd.
Budući da radim samostalno nastojim ostvariti dugotrajnije suradnje s određenim umjetnicima koje cijenim i zapravo su razgovori i suradnje s njima glavni razlog zašto se još uvijek nalazim u ovome poslu. Nešto slično sam napisala i u pogovoru knjige tekstova Pripovijedanje slika – tekstovi o suvremenoj umjetnosti koja bi trebala izaći do kraja ove godine. Izdavač je Ulupuh, a financijsku potporu daje Grad Zagreb i Zaklada Adris.
Josipa: U radu često povezuješ književnost i likovnu umjetnost. Koje su prednosti bavljenja s nekoliko umjetničkih područja, a koji nedostaci?
Neva: Možda se može povući paralela sa životom u različitim državama – znači da imaš različita iskustva i percepcije, no također znači da uvijek nečega ili nekoga nema, nešto nedostaje.
U praktičnom smislu znači da ulažeš u različita područja, pa ti je energija uvijek raspoređena na više mjesta. S jedne strane to može biti dobro jer uvijek imaš alternativu, a s druge znači da ti energija nije na jednom mjestu, stoga ćeš vrlo vjerojatno sporije napredovati od nekoga kome je.
Također, nitko ti neće čestitati na tvojim iskustvima budući da je društvo strukturirano po principu matrice koja nas očekuje još prije našeg rođenja i mi bismo trebali ispuniti taj kalup.
Naposljetku, znači da nikada nisi u zoni komfora na terenu koji je sasvim tvoj, a opet postoje mnogi koji su djelomično tvoji i koji te obogaćuju. U svakome slučaju, svakih nekoliko godina se ponovno rodiš.
