Piše: Nika Šintić
Još od 2002. godine Ženska soba radi na prevenciji i suzbijanju seksualnog nasilja, pomoći osobama koje su ga preživjele te promociji i zaštiti seksualnih prava. Godine 2008. otvara prvi i jedini Centar za žrtve seksualnog nasilja u državi, time pokrivajući područje koje bi po stavci 142 članka 25 Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji trebalo obuhvaćati dvadesetak kriznih centara unutar hrvatskih granica. Organizacija nas zadužuje i u kvalitativnom smislu, pristupajući ovoj problematici na mnoge načine: od aktivnog sudjelovanja u razvoju javnih politika, programa preventive i unapređenja zakonodavstva preko provođenja različitih istraživanja i senzibiliziranja javnosti do održavanja specijaliziranih edukacija kroz koje su do danas prošli deseci tisuća osoba.
Kao što tim Ženske sobe višestruko naglašava, seksualno nasilje nije odraz kakve neutažive satirijaze, već prvenstveno čin kontrole i dominacije. Odatle, zajedno s činjenicom da su osobe što ga proživljavaju većinom ženskoga roda, slijedi kako se ono može uzeti za posljedak same patrijarhalne arhitektonike života. Iskustvo pokazuje da rušenje ove zgrade – ili, točnije – kompleksa – nije ostvarivo jednokratnim potezom, pa će tako i svaki iskorak protiv rodne neravnopravnosti, načinjen bilo institucionalnim, bilo umjetničkim, teorijskim, političkim ili kakvim drugim putem, tvoriti malen ali neophodan zalog za pravedniju budućnost.
Tamo gdje ovi iskoraci ne ciljaju izravno na legislativu, institucije i infrastrukturu njihov značaj može se doimati simboličnim, no nedvojbeno je da imaju sinergijski učinak na sve implementacije „odozgo“.
Kada je riječ o podizanju svijesti o seksualnom nasilju, ulozi se pokazuju naročito visokima jer je statistički vjerojatno da se među publikom i čitateljstvom nađe mnogo onih koji su i sami proživjeli neku vrstu takva uznemiravanja. Podaci Svjetske zdravstvene organizacije, Vijeća Europe, Ujedinjenih naroda i brojnih drugih aktera pokazuju da će na globalnoj razini jedna od tri žene tijekom života doživjeti fizičko i/ili seksualno nasilje, dok će svaka peta preživjeti pokušaj silovanja i/ili silovanje. U Hrvatskoj je nedavno provedeno i prvo viktimološko istraživanje o rodno uvjetovanom nasilju pri čemu je čak 15% ispitanica otkrilo da je bilo izloženo fizičkom ili seksualnom nasilju, dok je njih 36% iskusilo seksualno uznemiravanje na radnom mjestu. Ako tome pribrojimo i činjenicu da, kako piše na stranici Ženske sobe, na jedno prijavljeno silovanje dolazi između 15 i 20 neprijavljenih slučajeva, nije teško pretpostaviti da se projekti osvještavanja imaju obraćati i svim osobama koje možda mjesecima ili desetljećima nose ružno sjećanje na neko vlastito iskustvo, nesvjesne činjenice da je posrijedi bio zločin.
Vizual: Josipa Tadić i Sven Sorić
Svjedočanstva osoba koje su preživjele seksualno nasilje pretočena u osobne priče
Najnovija publikacija Ženske sobe, ostvarena u suradnji s nezavisnim hubom HAIKU communications, u neku ruku komunicira upravo s njima. Riječ je o svjedočanstvima deset osoba koje su preživjele seksualno nasilje objedinjenih u knjižicu naslova „Nisam rekla DA“.
Kroz psihoterapijski rad u Centru za žrtve seksualnog nasilja ova su svjedočanstva pretočena u osobne priče, sročene u obliku poezije i proze. Vraćanjem u iskustvo kojim ih se nastojalo srozati na puke objekte, autori i autorice objavljenih tekstova i poema dobivaju priliku u sigurnom okruženju navigirati vlastitom traumom, čime najzad doprinose i individualiziranju statističkih podataka gdje je njihova egzistencija tek ona anonimne, depersonalizirane žrtve. Jedna nas autorica tako sljedećim riječima podsjeća na naizglednu nesavladivost osobnih planina, umanjenih ali ne i smanjenih postojanjem tisuća i tisuća njihovih parnjaka:
„Sram je moje drugo ime. Sram što sam živa, sram što nisam bila jača. (…)
Obične stvari najstrašnije su na svijetu. Budući da su obične, nitko se protiv njih ne bori. Moj je život običan, moja je smrt obična. Ako se ne borim do zadnje kapi krvi, ako ne ustrajem luđački slijepo, sad kad mi se prvi put, ali zbilja istinski, čini da mi ništa nije preostalo, izgubit ću se u najstrašnije gluho ništavilo, neljudski jezivo ništavilo, grob za života.“
Daljnjim čitanjem knjižice ono obično razotkriva se kao ono nečovječno, što je zločinom vlastite učestalosti, poput kakvog epistemološkog trika, navuklo ruho uobičajenog:
„Napravite malu privatnu anketu. Ogromna siva zona zlostavljanja čeka, ne da krene neka reakcija, ne pravdu — za koju se stalno govori da nije isto što i pravo — čeka da je netko uopće i primijeti.“, piše tako žena koja je godinama proživljavala zlostavljanje od vlastita brata.
Onoliko koliko je manjak reakcije u ovom slučaju bio uporišten u običajno-kulturnoj borniranosti okoline, toliko su neke druge ispovijesti razotkrile i sličan karakter institucija pri provođenju prijavnog i kaznenog postupka:
„Poslali su me na ginekološki pregled. Medicinska sestra je rekla da je policija trebala napraviti brisove, a nije, i da postoji mogućnost trudnoće. Mislila sam da sebi mogu pomoći razgovorom sa svećenikom u bolnici, ali je on rekao da zaboravim seksualno nasilje i da ne prijavljujem. Čim sam izišla iz bolnice, zvali su me da dam izjavu pred Državnim odvjetništvom. Rekla sam im da ne mogu doći jer ne poznajem put do mjesta. Žena koja me zvala iz Državnog odvjetništva rekla mi je: „Vi zvučite jako dobro.“ Sud me dva puta nije obavijestio da se otkazuje rasprava jer nisu uručili poziv počinitelju i ja sam došla na sud. Odvjetnica po službenoj dužnosti nije se angažirala u mom slučaju. Pozvani su svjedoci koji su mene prikazivali kao nemoralnu i agresivnu osobu, iznoseći situacije koje se ne tiču slučaja seksualnog nasilja. Iako se postupak trebao odvijati u tajnosti, nazivali su me članovi obitelji i prijatelji počinitelja. Sudska savjetnica prilikom iskazivanja pred kamerom izvrtala je moje riječi i stavljala mi u usta ono što ja nisam rekla. Svi su mi govorili da sam sama kriva za to što mi se dogodilo, da mi zbog ranijeg psihijatrijskog liječenja neće nitko vjerovati. Utjerali su mi strah u kosti, bila sam izložena sramoćenju pred svima, a samo sam htjela zaštititi sebe i svoju djecu. Sve je upućivalo na to da mi institucije ne vjeruju.“
Isticanjem ovoga primjera možda se najjasnije može utisnuti poruka da ne postoji ta institucija, religija, okolnost ili situacija koja može opravdati seksualni čin onda kada je za njega uskraćen ili povučen pristanak, odnosno kada taj pristanak nije jednoznačno izražen. Kampanja „Nisam rekla DA“, osmišljena u sklopu projekta „Osiguravanje podrške žrtvama seksualnog nasilja u okviru rada Centra za žrtve seksualnog nasilja“ koji Ženska soba provodi uz financijsku potporu Grada Zagreba, usmjerena je upravo na naglašavanje te činjenice. Međutim, njome se ujedno poručuje da svi oni kojima je u nekom trenutku bilo oduzeto ovo pravo nisu i ne moraju biti sami.
