Ivana Perković Rosan
Književnica, dramaturginja i urednica Drame na Hrvatskom radiju Nives Madunić Barišić nagrađivana je autorica koja je dječju publiku osvojila romanima poput ‘Tajna čokoladnih bombona’, slikovnicom ‘Zelena princeza i druge kvrgave priče’ te ciklusom romana ‘Hana i Janko’. Njeni igrokazi ‘Naša je mama postala zmaj’, ‘Ispod zvončića se rodio kraljević i ‘Iza duge’ dobili su nagradu Mali Marulić za najbolji tekst za dječje i lutkarsko kazalište, a jedna od njenih pripovijetki ušla je u antologiju hrvatske ženske kratke priče. Dramom ‘Babuška ili Medeja iz našeg susjedstva’ načela je temu položaja žene o kojoj ima itekako što za reći, a mora se spomenuti i da kao dramaturginja potpisuje nagrađivanu predstavu ‘Unterstadt’ koja je nastala prema istoimenom romanu Ivane Šojat. Svojem obimnom opusu nedavno je dodala i prvi roman za odrasle. Riječ je o knjizi ‘Žene koje vrište u sebi’ u kojoj progovara o brojnim aktualnim problemima poput obiteljskog nasilja, siromaštva umirovljenika, rasizma kao i o usamljenosti, tihoj epidemiji suvremenog doba. O romanu, o tome kako bi mlade mogli potaknuti da otkriju čaroliju svijeta knjiga, kao i o njenim preporukama za čitanje za ovo ljeto razgovarale smo s Madunić Barišić.
Vaš prvi roman za odrasle ‘Žene koje vrište u sebi’ progovara kroz četiri ženska lika o obiteljskom nasilju, rasizmu, siromaštvu umirovljenika, ali i o usamljenosti? Možete li nam malo više reći o romanu, kada ste ga počeli pisati i malo o likovima?
Lorna je sredovječna žena, zaposlena je, majka je odrasloj djeci, socijalna je radnica. Zagledana u sebe počinje se pitati kamo može krenuti sa svojih 55 godina? Je li to sve ili od života može očekivati još nešto? Jesu li oni mladenački vatrometi koji čine da vjerujemo u čuda zauvijek ugasnuli za osobe njezine dobi, za žene njezine dobi? U isto vrijeme oko nje se događaju manje i veće tragedije. Njezina kolegica Tajra bori se sa ksenofobijom, mizoginijom, homofobijom koje je prate cijeli život jer je drugačija i porijeklom i izgledom i ponašanjem. Umirovljenica Urša, nakon karijere harfistice, sada jedva spaja kraj s krajem i doslovno gladuje prisiljena raditi kako bi si osigurala preživljavanje, a najmlađa junakinja u ovoj priči je Tina, majka dvojice dječaka koju zlostavlja svekar dok se njezin suprug pravi da se to ne događa. Spašavajući svoj život i živote svoje djece Tina potraži pomoć u Centru za socijalni rad u kojemu rade Lorna i Tajra i tu počinje ova priča. Ona je puna prepoznavanja naše svakodnevice, ali i položaja žena kako u društvu tako i u obitelji. Tu su i majke i očevi i supruzi i djeca i prijateljice i svi su ti odnosi zrcaljenje stvarnosti. Ima tu i smijeha i tuge i tragedije i sretnih svršetaka baš kao i u životu samom. Roman sam počela pisati u jeku pandemije ponajviše jer sam tada, kao i svi, morala usporiti svoj dnevni ritam pa se otvorilo vrijeme za razmišljanje i kreaciju. Napisati ovako obiman roman iziskuje i puno vremena pa je nastajao pune tri godine.
U romanu ste dali glas i hrvatskim umirovljenicama koje žive na rubu gladi. Gotovo 80 posto korisnika nacionalne naknade za starije osobe su žene. To je tema o kojoj se rijetko piše kako u medijima tako i u knjigama, što Vas je potaknulo na to?
Kako je biti žena na ovom svijetu i u našem društvu svakako je tema i mojega romana. Svaka od moje četiri junakinje svakodnevno se suočava s omalovažavanjem, nepovjerenjem, iskorištavanjem, neravnopravnošću, podrugivanjem. Sve četiri su nesigurne i u toj nutarnjoj nesigurnosti žive svoje živote. Lorna se ne usudi odgovoriti muškarcima kada joj se podsmjehuju. Tajra se neprestano svađa sa svima. Urša se osamila, a Tina pokušava pobjeći. I sve četiri u neravnopravnom su položaju u odnosu na muškarce. Puno je razloga za to, a jedan od njih je i ekonomski. Žene su manje plaćene. Žene imaju manje izbora za zapošljavanje. Naravno da su onda i mirovine žena manje. Mnoge žene ne rade jer su ostale doma čuvati i odgajati djecu. Tina nema načina da pobjegne od svekra jer nema posao kojim bi mogla osigurati egzistenciju svojoj djeci.
A Urša, ona je uza sve još i odraz potpune propasti civilizacije. Ponekad mi se čini da bi suvremeno društvo najradije svoje starce ostavilo da umru negdje u specijaliziranim rezervatima, da ne kažem logorima, samo da nema brige oko njih. Kamo smo stigli kao društvo ako u starosti nemamo osiguran dostojanstven život? Naši umirovljenici skupljaju prazne boce, zapošljavaju se u trgovačkim lancima, čiste stubišta, voze taksije jer drugačije ne mogu preživjeti. O tome bi trebalo ne samo govoriti. Trebalo bi vrištati na sav glas. Nešto je stvarno trulo u ovom društvu i među ljudima koji misle da će, valjda poput Doriana Graya, zauvijek ostati mladi pa im se umirovljenička sudbina neće dogoditi.
Kako moj roman nije samo još jedna ženska feministička priča nego društveni roman ovu temu nikako nisam mogla izbjeći i ne znam kako to drugima uspijeva ako gledaju život oko sebe otvorenih očiju.
Predstavljanje romana ‘Žene koje vrište u sebi’ / Foto: Sonja Bistričić
Jedan od motiva u romanu je i roditeljstvo, tri od četiri junakinje su majke. Često se govori da roditeljstvo nikad nije bilo teže, kako Vi gledate na današnje generacije mladih i činjenicu da mladi sve manje čitaju. Kako bi se to moglo promijeniti?
Mladima je danas teško. Žive u nabrijanim vremenima koja od njih traže da prestanu biti djeca čim izađu iz vrtića. Na njihova se leđa skupa s prvim školskim obvezama navaljuje odgovornost kakvu ni odrasli ne mogu podnijeti. Svaki potez tog sitnog zbunjenog sedmogodišnjeg djeteta navodno će odrediti njegovu budućnost, ono što će postići u životu, do kuda će doletjeti loveći sunce. Ti naši mali, siroti Ikari sprže krila i prije nego što polete. A roditelji kolebaju i traže se između želje da zaštite djecu od okrutnosti svijeta i s druge strane pripreme dijete za njega. Kako naći ravnotežu? Teško, kada su i sami izluđeni svijetom u kojemu živimo, izokrenutim vrijednostima, nerazumnim zahtjevima, kapitalističkim nemoralom. Mi danas živimo u svakodnevnom strahu: od neimaštine, gubitka posla, doma, zdravlja, u strahu od luđaka koji bi mogli jednim potezom pokrenuti sveopći rat. Kako onda odgajati djecu u takvom svijetu kad ne znamo ni što bismo sami sa sobom?
Mnogo se govori o tome da su djeca zbog izloženosti ekranima postala nestrpljiva, površna, da ne vole čitati. Ne znam. Neki i dalje čitaju, a i u moje vrijeme mnogi nisu čitali. Možda je više stvar kako nam je složen kurikulum i što djeca rade u školama. Tu se mnogo manje čita. A i ono što se mora pročitati najčešće nema nikakve veze s njihovim temama, dilemama, osjećanjima. Trebalo bi iz korijena mijenjati naš sustav obrazovanja pa bi čitanje postalo samo logičan izbor, a ne muka kao što je sada.
Neke od Vaših priča i knjiga su i nastale zbog Vaših kćeri?
Premda sam se pisanjem počela baviti prije svega kao dramaturginja i dramatičarka u svijet književnosti zvanično sam ušla kao književnica za djecu pišući igrokaze i romane za djecu. Prvi ciklus o detektivu Melkioru i djevojčici Tari u izdanju Mozaik knjige od prvoga romana ‘Tajna čokoladnih bombona’ do danas evo ima ukupno šest nastavaka (ovaj šesti upravo završavam). Tara je nastala dok sam bila trudna s prvom kćeri. Otada su prošle 23 godine, a iza mene je deset objavljenih knjiga za djecu i tri nagrađena igrokaza od kojih je ‘Naša je mama postala zmaj’ igran gotovo deset godina na pozornici teatra Žar ptica u Zagrebu. Moje su kćeri bile dio moje inspiracije, ali oduvijek me mašta vodila u taj dječji bajkoviti svijet. Moji su romani uvijek krimi priče s elementima bajke i misterija, napete i duhovite.
Knjige autorice Nives Madunić Barišić / Foto: privatni album
Jednom ste rekli kako ste voljeli čitati djela Ivana Kušana i doživljavali ga kao književnog oca, možete li izdvojiti i neke hrvatske spisateljice čija djela čitate i cijenite?
Ivan Kušan je autor čije sam romane obožavala kao djevojčica, poslije mi je bio i profesor na Akademiji dramske umjetnosti i mentor. Nije čudno da sam počela pisati romane po uzoru na njega. Danas, međutim, puno manje čitam krimiće. Posljednjih godina uživam iznova otkrivajući začudni svijet Ivane Brlić Mažuranić. Njezini likovi, njezin jezik, njezine misli utkane u njezina djela, čini mi se, nisu dovoljno rasvijetljeni. Kao da njezinu genijalnost uzimamo zdravo za gotovo. Možda zato što je žena?
Od suvremenih autorica iznimno cijenim Julijanu Matanović, Ivanu Bodrožić, Moniku Herceg čije pjesme čitam svaki puta kada imam potrebu prodrmati samu sebe iznutra, Olju Savičević Ivančević, Sibilu Petlevski, Nadu Topić.
Radite na novom romanu u kojem su glavni likovi žene?
Ja sam žena i naravno da su moji glavni likovi žene. To mi se čini normalnim. Ovoga puta to je priča koja će se malo više baviti upravo položajem žene unutar nekih uvriježenih obrazaca u obitelji i na poslu, ali i odnosima između žena kada se u središtu nađe jedan muškarac. Roman će se baviti i pitanjem gubitka posla i egzistencijom mladih obitelji. Dakle, stvarnosna proza kao i prvi roman jer to je ono što mene kao autoricu zanima. Ne želim se izmještati u distopijske svjetove ili se baviti prošlošću. Živim ovaj trenutak i gledam svijet i ljude oko sebe široko otvorenim očima i srcem.
Koje knjige biste preporučili za čitanje ovo ljeto?
Nada Gašić objavila je roman ‘Četiri plamena, led.’ Upravo ga čitam i svakako preporučujem. Tea Tulić upravo je dobila T- portalovu nagradu za omanji, neobičan roman ‘Strvinari starog svijeta’. Jedan od sličnih romana je i nešto stariji ‘Morpho Amathonte’ Nade Topić kojega jednostavno obožavam. Od stranih autorica preporučila bih roman ‘Euforija’ Elin Cullhed , knjigu priča ‘Panterin sjaj’ mađarske autorice Krisztine Toth, ‘Gorko, gorko’ Joanne Bator i ‘Kako voljeti svoju kćer’ Hile Blum.
Eto, nema muških književnika, ali mislim da ima dovoljno muškarca da čitaju muške autore i njihove priče jer muškarci, na žalost, još uvijek dijelom zaziru od čitanja autorica, kao da iz naših priča na njih vreba neko čudovište.
