Piše: Nika Šintić
Ako je bitak ljudi njihov stvarni životni proces, onda je čitava dosadašnja povijest odrediva kao slijed društveno-ekonomskih formacija diktiran razvitkom materijalnih uvjeta proizvodnje, pišu Marx i Engels u Njemačkoj ideologiji 1846. godine. U tom se procesu formira i ljudska misaonost, a njezino cijepanje od empirijske osnove, od ekonomije i društva, prevodi se u dijalektički raskol između čovjeka i njegova proizvoda, gdje ovo prvo silinom svog stvaralačkog potencijala snabdijeva ono drugo, pretvarajući ga u silu nadvijenu nad ljudskim sudbinama.
Iskra što je rasplamsala „ognjište historije“ bila je podjela rada na duhovnu i materijalnu djelatnost, pri čemu su „užitak i rad, proizvodnja i potrošnja“ pripali različitim individuama. Njihov zametak dan je pak u – obitelji.
„S podjelom rada u kojoj su date sve te protivrječnosti, a koje se opet sa svoje strane osnivaju na prirodnoj podjeli rada u porodici i odvajanju društva u pojedinačne, međusobno suprotstavljene porodice – dana je istovremeno i raspodjela – i to kako kvantitativno, tako i kvalitativno nejednaka raspodjela rada i njegova proizvoda, dakle vlasništvo, koje ima svoj zametak, svoj prvi oblik već u samoj porodici, gdje su žena i djeca robovi muškarca. Robovanje u porodici, naravno, još vrlo surovo i latentno, prvo je vlasništvo, koje, uostalom, već ovdje savršeno odgovara definiciji modernih ekonomista, prema kojoj je ono raspolaganje tuđom radnom snagom.“
Iako se Marx i Engels nisu podrobnije obračunali s neposrednim uvjetima reprodukcije života, navedenim je paragrafom ipak omogućeno njihovo historiziranje u svezi s kapitalom. Na atributu prirodnog slomila su se poneka marksistička i feministička koplja, a u dvojbenu obranu njegova korištenja mogli bismo zazvati argument autorice Heather Tomanovsky, utemeljen na dijalektičkoj fundiranosti pojma što ga izbavlja iz opasnog polja biološkog determinizma i obrazlaže društvenom logikom u kojoj nastaje – prirodno u tom smislu postaje nešto spontano, neplanirano te, na koncu, samorazumljivo u danom društvenom poretku, dok ono socijalno zaziva prvu instancu izrabljivačkog društvenog odnosa. S druge strane, mnoge su teoretičarke suglasne u naturaliziranoj lokuciji žena kroz opisanu porodičnu dinamiku, čime je rođena potreba za združivanjem marksizma i feminizma oko pojma reproduktivnog rada.
Prema definiciji Europskog instituta za ravnopravnost spolova, reproduktivni rad obuhvaća sve zadaće povezane s uslugama i potporom sadašnje i buduće radne snage, uključujući i odgoj i skrb za djecu. Marx nikada nije tematizirao višak rada koji nastupa uslijed težnje akumulacije kapitala da multiplicira tu istu radnu snagu, no Engels je nastojao ocrtati širi historijski horizont ženskoga rada u djelu Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države objavljenom 1884. godine. Ondje demonstrira sravnjivanje i privatiziranje proizvodne oblasti unutar feudalne obitelji kojom kapitalizam učvršćuje rodne hijerarhije i zaključava žene u kućanstva. U desetljećima na prijelomu 19. i 20. stoljeća marksističke su feministkinje razradile njegove postavke i istraživačka pregnuća osovile oko reproduktivnog rada kao žile kucavice čitavog sustava; svojom prostornom analizom kapitala Rosa Luxemburg ukazala je na ključno mjesto reprodukcije u imperijalnom proždiranju novih radničkih kontingenata, tržišta i prirodnih resursa. Na krilima programatskog spisa Žena i socijalizam Augusta Bebela, autorice poput Clare Zetkin i Nadežde Krupskaje sručile su se na brak kao religijom i državom kooptiranu instituciju zaslužnu za ženinu podređenost muškarcu i kapitalu. Sovjetska političarka i prva veleposlanica na svijetu, Aleksandra Kolontaj, oslovila je do tada slabo istražen aspekt kontroliranja ženina tjelesna integriteta i seksualnosti kao ključan dio represivne kapitalističke mašinerije, što joj je omogućilo nijansirano razumijevanje kućanske i skrbničke sfere. Koncept žene klasno usložnjava u pamfletu Društvena osnova ženskog pitanja iz 1909. godine, podvukavši tvrdnju da pravo glasa ne može zajamčiti potpunu emancipaciju ukoliko izostaje sistemska transformacija, i to ona u državni socijalizam. Međutim, umjesto institucionalnog razrješavanja antagonizma između produktivnog i reproduktivnog rada zalaže se za potpuno ukidanje privatnih kućanstava te reformu familijarnih i ljubavnih veza.
Iz marksističko-feminističke kabanice niknuo je čitav niz progresivnih mjera i pokušaja kolektivizacije skrbničkih dužnosti, proširivši se s prostora SSSR-a i Istočne Europe u države poput Kine i Tanzanije. U zapadnoeuropskim zemljama i SAD-u situacija je bila ponešto drukčija; još u prvoj polovici 20. stoljeća žene masovno prodiru na tržište rada i dobivaju političku vidljivost, što misliokinje poput Simone de Beauvoir u Francuskoj te Betty Friedman u Americi nastoje zahvatiti, među ostalim, korištenjem marksističke konceptualne aparature.
Škola pak antikolonijalnih pokreta od Šri Lanke sve do Južne Amerike u to doba stvara perjanicu revolucionarnih strategija u ženskoj borbi protiv imperijalizma, raskrinkavši ortogonalnu vezu patrijarhalnosti, kolonijalizma i kapitala. Takvim se praksisom borba proteže na apel za zaustavljanjem globalne ekspanzije na radničkim plećima. No, stjecanje političke neovisnosti osujećuje ove univerzalne zahtjeve obnavljanjem kolonijalnih okova, ovoga puta kroz pozajmice velesila uvjetovane strukturnim podešavanjima koja će sve druge mjere podrediti vraćanju dugova. Proizvodni proces sve se više razglobljuje, a azijske i latinoameričke feministkinje teorijsko-aktivistički artikuliraju razjedinjavanje radnica kroz lomljenje rada na sve manje i banalnije dijelove.
1980-ih godina teoretičari i teoretičarke svjetskih sistema počinju njegovati multidisciplinaran pristup svjetskoj povijesti, pokazujući analizama domaćinske oblasti koliko zapravo kapitalistička akumulacija parazitira na kućanstvima, shvaćenima kao temeljnim jedinicama reprodukcije radništva čiji se troškovi na globalnoj razini sustavno ignoriraju.
Kolike razmjere ova, uistinu, društvena reprodukcija poprima, i kakve će razmjere u budućnosti okaljanoj imperijalističkim razaranjima i sukladnoj im antirodnoj agendi poprimiti možda najbolje naznačuje zaključna misao iz teksta Socijalna reprodukcija: izvor života u kapitalizmu autorica Ágnes Gagyi, Ágnes Kerékgyártó i autora Gergelyja Csányija:
„Tijekom periodâ jačanja globalne akumulacije, reprodukcija je služila kao demografski preduvjet ekspanzije kapitalističkog načina proizvodnje i povećanje razina robne proizvodnje. Tijekom perioda krize, kapital može sniziti nadnice, koristeći se fleksibilnošću radnih portfelja unutar kućanstava, te prebacujući troškove života na neformalni reproduktivni i produktivni rad. Reproduktivni rad stoga funkcionira i kao amortizer koji apsorbira društvene troškove fluktuacije najamnog rada, osiguravajući stabilnost sistema robne proizvodnje u periodu krize unatoč dugoročnom zadržavanju nadnica ispod razine potrebne za održavanje egzistencije, te osiguravajući radnu snagu potrebnu za idući uzlazni ciklus.“
Naslovna fotografija: Clara Zetkin / Wikimedia Commons
