Piše: Bojana Guberac
RTL-ova novinarka Danka Derifaj, zajedno s još 15 kolegica i kolega te novinarom Novosti Jerkom Bakotinom nedavno je dobila u kategoriji “Izvještavanje iz inozemstva” najprestižniju nizozemsku novinarsku nagradu De Tegel za istraživanje Lighthouse Reportsa Unmasking Europe’s Shadow Armies (Razotkrivanje tajnih vojski Europe) o nasilju nad migrantima na europskim granicama. Nagrada se naziva i “Oscar nizozemskog novinarstva“. Utemeljena je 2006. godine na inicijativu Nizozemske udruge glavnih urednika, Nizozemske udruge novinara, javnog servisa Nederlandse Omroep Stichting i RTL-a u Nizozemskoj.
Cilj istraživanja bio je ustanoviti tko su ljudi u uniformama bez oznaka, koji prema brojnim svjedočanstvima u više država Europske unije – Hrvatskoj, Rumunjskoj i Grčkoj – protjeruju i premlaćuju migrante.
Tijekom istraživanja novinari su na hrvatsko-bosanskoj i srpsko-rumunjskoj granici snimali pushbackove, odnosno ilegalna protjerivanja migranata, na stabla postavljali kamere, a postupanje policije nadgledali dronovima. Samo u Hrvatskoj su razgovarali s nekoliko bivših visokorangiranih policijskih dužnosnika i čitavim nizom sadašnjih i bivših zaposlenika Ministarstva unutarnjih poslova, a na društvenim mrežama Instagramu i Facebooku detaljno pratili profile više od 250 policajaca. Snimljeno je 14 skupnih pushbackova s protjerivanjem ukupno 189 migranata, od čega 148 iz Hrvatske. Nakon objave snimki s granice između Hrvatske i BiH, na kojoj se vide uniformirane osobe bez oznaka, ministar unutarnjih poslova Davor Božinović nekoliko dana kasnije priznao je da se radi o policajcima, no konkretan pravni epilog nije se dogodio.
Za Žene i mediji s nagrađenom Dankom Derifaj razgovarale smo o izostanku pravnog epiloga, licemjerju Europe, istraživačkom novinarstvu i stanju u hrvatskom novinarstvu.
Za istraživanje o nasilju nad migrantima na europskim granicama nedavno ste dobili najprestižniju nizozemsku novinarsku nagradu De Tegel u kategoriji “Izvještavanje iz inozemstva”. Možete li se u potpunosti radovati nagradi s obzirom na to da je, kako ste naveli, izostao pravosudni epilog?
U ovom slučaju mi je jako drago da je naš istraživački rad dobio nagradu u nekoj stranoj zemlji, to čini temu vidljivijom. Jako je važno da smo javnosti otkrili kako se na granicama EU “rješava” izbjeglička kriza – batinama. I da se tu ne radi o pojedinačnim incidentima već prešutnoj politici koja nije hrvatski specifikum već politika na razini EU. Međutim, da, gorko je to veselje jer je hrvatska policija situaciju koju nije mogla poreći svela na razinu incidenta, nekoliko policajaca je nečasno otpušteno iz službe, no poštenu i temeljitu istragu Državnog odvjetništva još čekamo.
Nagrada je vratila u fokus što se činilo migrantima, ali da se naslonim na prethodno pitanje, čini se da je nečinjenje upravo ono što je ponovno vidljivo. Kako Vi na to gledate?
Upravo tako, već prije našeg istraživanja bilo je poznato tisuće i tisuće svjedočanstava s granica, strahota koje prolaze ljudi u pokretu, kako im se uskraćuje pravo na zakonom zajamčen zahtjev za međunarodnom zaštitom, kako policija primjenjuje pushbackove koji su nezakoniti, a ušli su u upotrebu kao uobičajen način ponašanja na granicama. Čak je i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović javno rekla, i to pred švicarskim medijima, nešto u stilu kako je normalno da se primijeni malo sile u tim situacijama. Više je nego jasno da nitko od nadležnih niti u Hrvatskoj niti na europskoj razini ne vidi ništa problematično u tome. Inače, bi takvo ponašanje bilo suzbijeno, a ne samo deklarativno osuđivano.
Podsjetili ste da svako nasilje rađa nasilje i da Europa politikom prema migrantima određuje kurs prema kojem ćemo se s nasiljem suočavati u budućnosti. Koliko izglednim vidite situaciju u kojoj bi se nasilje kakvo su doživjeli migranti moglo dogoditi građanima Europe?
Jednostavno je, ako je ovakvo ponašanje na granicama normalizirano, a očito jest, dakle normalno je da policija tuče ljude, neke tamo druge koji prijete našem sustavu vrijednosti, našoj kulturi i životu, dakle, mi kao građani Europe pristajemo da u ime naše sigurnosti vlast mlati ljude. Pitanje je vremena kad će neka grupa građana u našem društvu biti okarakterizirana prijetnjom i kad će biti legitimno nad njom primijeniti represiju u obliku nasilja ili kad će nasilje postati legitimno sredstvo utišavanja drugačijih. A mi ćemo se čuditi što nas je snašlo.
Smatrate li da je Zapad licemjeran imajući u vidu da solidarnost koja se iskazuje prema ukrajinskim izbjeglicama nije dočekala i migrante s kojima ste se bavili u istraživanju?
Apsolutno. Prihvatljivi su nam bijeli kršćani, tamnopute muslimane nećemo i to je jasno kao dan. I onda to pravdamo na sve moguće načine tražeći argumente zašto netko smije, a netko ne smije biti izbjeglica. Suludo, kao da bi to itko svjesno izabrao.
Danka Derifaj / Foto: Ladislav Tomičić
Da se vratimo na nagradu. Sjećate li se koji je trenutak bio presudan da se odlučite baviti istraživačkim novinarstvom?
Nemam pojma. Generalno mi pretenciozno zvuči “istraživačko” novinarstvo. Čini mi se da je svako novinarstvo istraživačko ako ga radite po pravilima struke, dobijete informaciju, potvrdite iz nekoliko izvora, pitate ljude, tražite dokumente. Ja ne znam raditi drugačije, niti mislim da se može.
Dođe li Vam ikad da odustanete od novinarstva?
Nije mi još došlo da odustanem od novinarstva iako osjećam zamor koji prije nisam. Recimo da više cijenim sve lijepo u životu.
U jednom intervjuu citirali ste pokojnu istraživačku novinarku Jasnu Babić koja je svojevremeno rekla da novinar ima onoliko slobode koliko će si je sam uzeti. Koliko je to u Hrvatskoj zapravo moguće, odnosno kako to u stvarnosti izgleda, posebice na početku novinarske karijere?
To je skroz precizno, samo je na vama mjera na što ste spremni pristati, koliko god mladi ili stari bili.
Često se govori o pritiscima na novinare što je ozbiljan i realan problem, no kolika je odgovornost na novinarima u obavljanju posla u skladu s etičkim i profesionalnim načelima?
Pa na novinarima je presudna odgovornost, o nama ovisi hoće li pritisak upaliti ili ne. Etičnom i profesionalnom novinaru pritisak je sastavni dio posla, ali se na njega neće obazirati.
Kuda ide današnje novinarstvo?
Ne znam kud ide, kvragu, valjda, obzirom da ga otimaju radi profita, uprežu kao alat za zaradu, sve je podređeno zaradi, a novinarstvo je profesija pod čijom krinkom se to odlično radi. Novinarstvo je strašno zloupotrebljena profesija, i da, za to su odgovorni novinari koji su pristali da ih se zloupotrebljava.
Zbog čega onda i dalje ima smisla baviti se novinarstvom?
Zbog toga što je smisao profesije ukazivati na nepravdu i kriminal, tko će to raditi ako novinarke i novinari prestanu?
