Piše: Nika Šintić
Prije 3000 godina lidijski kralj Pelop, ili možda polubog i junak Heraklo, utemeljuje čuvena gimnastička natjecanja na grčkom svetištu Olimpiji. Godine 776. p.n.e. igre poprimaju svegrčki značaj i počinju okupljati najvrsnije atletičare i sportaše iz svih dijelova Helade. Izvorno povezane s religijskim obredima, ove manifestacije s vremenom dobivaju i važnu političku i gospodarsku ulogu: u petodnevnom razdoblju njihova održavanja pokrajina Elida na Peloponezu pretvara se u susretište mnogobrojnih interesa, gdje trgovci iz dalekih zemalja dolaze razmjenjivati robu, službeni izaslanici ostalih polisa donose bogate darove, arhitekti podižu veličanstvene hramove a državnici potpisuju važne političke dokumente.
Igrama su smjeli pristupiti svi slobodni građani grčkoga porijekla, dok je „barbarima“ i robovima bilo dopušteno samo praćenje iz gledateljskih redova. Žene su pak ostale uskraćene čak i za to. Sagledana u čitavom horizontu značenja i simbolike Olimpijskih igara, ova zabrana uvedena iz kreposnih razloga – ipak su se pristupnici natjecali posve goli – donekle je odražavala cjelinu rodne diskriminacije što je iz kolijevke zapadnog civilizacijskog kruga obilježila povijesne kronike do današnjih dana.
Biti će potreban dugi niz stoljeća da se Olimpijske igre, pošto ih je rimski car Teodozije I. Veliki zabranio 393. godine, ponovno uvedu. O dotadašnjoj tvrdoglavosti androcentrizma dovoljno govori i činjenica da francuski povjesničar i pedagog Pierre de Coubertin, na čiju je inicijativu 1894. godine osnovan Međunarodni olimpijski odbor da bi dvije godine kasnije Atena ugostila prve ljetne Olimpijske igre od davnog četvrtog stoljeća, o mogućnosti ženskog učešća u ovom velikom takmičenju kazuje sljedeće:
„Ženska olimpijada bila bi nepraktična, nezanimljiva, neugledna i nekorektna. Pravi olimpijski junak je, u mojim očima, odrasli muškarac. Olimpijske igre moraju biti rezervirane za muškarce, uloga žena prije svega bi trebala biti okrunjivanje pobjednika.“
Izložba ‘One na Igrama’, Francuski institut u Zagrebu / Foto: Nika Šintić
Danas, trideset i dvije ljetne igre kasnije, ugrubo polovicu natjecatelja čine upravo žene, a čitav program osmišljen je tako da na dnevnoj razini balansira razmjer muških i ženskih sportskih događaja. Ususret ovoga petka otvorenim igrama u Parizu zagrebački je Francuski institut u partnerstvu s Francuskim institutom u Parizu te Nacionalnim muzejom sporta u Nici priredio izložbu „One na igrama“ posvećenu povijesti ženskoga učešća na ovom veličanstvenom višesportskom natjecanju.
Kroz šest kronološki i tematski raspodijeljenih panoa izlog instituta u Preradovićevoj ulici prolaznicima nudi jedinstvenu i dovitljivu priču o teškom putu ne samo sportašica, već i novinarki, menadžerica, fotografkinja i filmašica prema osvajanju olimpijskih arena.
Prva cjelina, naslovljena „One nisu dobrodošle“, ocrtava tako društvenopolitičku panoramu kasnoga 19. vijeka kroz zanimljive anegdote i statistike o poimanju žena u sportu. Drugi dio iste cjeline na zasebnom će se panou osvrnuti i na originalne antičke igre, ističući, primjerice, slučaj Kalipatere s Roda koja je pokušala sudjelovati prerušivši se u muškarca, ili pak spartanske princeze Kiniske, prve žene ovjenčane olimpijskom pobjedom. Naime, jedna je kategorija bila izuzeta od ranije spomenute zabrane prisustvovanja žena na Olimpijskim igrama, a to je utrka dvokolica, gdje su žene mogle poslati vlastite konje i unajmiti profesionalnog vozača da ih zastupa; Kiniska je, prema antičkim izvorima, na taj način pobijedila u utrkama 396. i 392. godine p.n.e. No, njezin trijumf predstavlja više zanimljiv kuriozitet negoli presedansko krčenje staze do rodne ravnopravnosti.
Izložba ‘One na Igrama’, Francuski institut u Zagrebu / Foto: Nika Šintić
Iako se izložba nigdje izrijekom ne dotiče pariških Igara 1900. godine, kada se od 997 sportaša po prvi puta prijavljuju 22 žene, ipak se zadržava na ulozi Alice Milliat, pionirke u promociji ženskog sporta čijem zalaganju dugujemo pokretanje Svjetskih ženskih igara 1922. godine. Temat naziva „One uzimaju sudbinu u svoje ruke“ opisuje tako uspjeh i gledanost ovog pandana Olimpijskim igrama koji je samim svojim odjekom vrlo glasno ukazao na krater opisan izostankom ženskoga spola na originalnim manifestacijama. Drugi pak plakat istoga temata oslovljava nastavak spolnog nesrazmjera u svijetu sporta, napose na vodećim pozicijama; doznajemo tako da je tek 1981. godine Međunarodni olimpijski odbor u svoje redove uvrstio – svega dvije – žene, dok danas one tvore nešto manje od 40% ukupnog članstva, a u 40 međunarodnih olimpijskih saveza samo je pet predsjednica.
Zaključna cjelina, „One su zauvijek prve“, prisjeća se sportašica što su rušile granice i osvajale zlatne medalje u okviru ovog, za totalitet patrijarhalne organizacije života sinegdohalno značajnog, sportskog spektakla. Izložba je otvorena do 18. kolovoza, a na njezinu pretposljednjem panou možemo pročitati sljedeće:
„Olimpijske igre predstavljaju prostor gdje se materijalizira sportska izvrsnost. Za žene je to natjecanje koje se rimuje s borbom.
Onom za njiihovu integraciju koja je izravno povezana s evolucijom mentaliteta. Od prvih olimpijskih pobjednica do prvakinja s naslovom u disciplinama koje su kategorizirane kao muške, ženski sport vidio je, i još uvijek vidi, niz pionirki koje su postigle sportske prvijence. Postupno se pozicioniraju i kao muze svoje zemlje i olimpizma, postavši, primjerice, posljednje nositeljice baklje… Pravi simbol evolucije ženskog sporta.“
