Piše: Bojana Guberac
„Zašto je šutjela? Zašto je trpjela? Zašto progovara tek sad? Što je dosad čekala? Kako može ostati u braku sa zlostavljačem? Brine li ona za djecu? Voli li ona sebe? Voli li djecu? Zašto je tako slaba? Zašto mu nije vratila? Zašto ne ode?“, ovo je dio pitanja koja u posljednje vrijeme više nego inače zaokupljaju javni prostor, toliko da nije začudno da se čovjek upita razumije li itko žene žrtve nasilja? Ima li itko suosjećanja za ono što žrtva prolazi? Vrlo je teško u takvim trenutcima dati optimističan odgovor, posebice jer smo nedavno vidjeli da niti predsjednik države, Zoran Milanović – dakle, čovjek koji predstavlja naciju – u potpunosti ne razumije psihologiju žrtve.
No, mjesta za optimizam ipak ima, a žena žrtve nasilja barem unutar pojedinih krugova civilnog sektora imaju podršku, kako psihološku tako i pravnu. Primjer za to je odvjetnica Zvjezdana Kuprešak koja u udruzi B.a.B.e djeluje kao pravna savjetnica s obzirom na to da udruga B.a.B.e, uz besplatnu psihološku, pruža i besplatnu pravnu pomoć. Sa Zvjezdanom smo razgovarale o problemima u sustavu s kojima se žene žrtve nasilja suočavaju zbog kojih nerijetko odustanu od prijave ili se za istu ni ne odluče. Razgovarale smo i o realnim strahovima koje žrtve osjećaju, a mogli bi rasvijetliti odgovore na pitanja s početka teksta.
„Problem je u tome što žene vrlo često kada se odluče prijaviti obiteljsko nasilje to završava tako da policijski službenici dođu u intervenciju u stan, kuću ili gdje već i onda, pogotovo ako su prisutna maloljetna djeca, oni pokušaju utjecati na žrtvu da se to „mirno riješi“, da nitko ne podnosi nikakve prijave i onda žrtvama često znaju reći: „Znate, ako budete nastavili s time mi ćemo podnijeti prijavu i protiv Vas“. To rade jer se dogodi da u slučaju fizičkog nasilja žrtva nasilniku kaže uvredu u vidu obrane, a onda to nasilnik prenese policijskim službenicima koji u takvoj uvredi vide element psihičkog nasilja, ili ako se fizički pokušala obraniti vide element fizičkog nasilja i izjednače žrtvu i zlostavljača, gledaju na to kao na istovjetno postupanje. Vrlo često tada ženama govore da, osim što će ih privesti, da će im djeca završiti u domu jer će oba roditelja biti privedena. Žene onda zbog ogromnog straha i neznanja o svojim pravima odustanu od prijave. Baš često govore da će djeca završiti u domu. A i da postoji potreba privođenja žene iz bilo kojeg razloga može se omogućiti ženi da nazove nekoga tko će pričuvati djecu. Žene se, naravno, zbog svega toga užasno prepadnu i odustanu od prijave što je stvara veliki problem“, objašnjava pravna savjetnica.
U samoj praksi, ako i ne dođe do privođenja na licu mjesta, zna se često dogoditi da policijski službenici odvedu počinitelja i podnesu optužni prijedlog protiv žrtve.
„Temeljni je problem što žrtve nitko ne obavijesti o daljnjem tijeku postupka. Žene ne znaju da imaju pravo doći na sud i dati svoj iskaz nego počinitelj ide pred dežurnog sudca na prekršajni sud, a sudac, a to je isto ogroman problem, mu savjetuje da prizna jer se radi o olakotnoj okolnosti, kaže mu da će dobiti novčanu kaznu. Onda oni priznaju i to se sve odigra u roku od sat vremena, eventualno budu izrečene mjere, ali taj postupak je gotov u tako kratkom roku bez da je itko išta pitao žrtvu“, ističe Kuprešak.
U Hrvatskoj često slušamo, čak i od ljudi na pozicijama, kako „obiteljsko nasilje treba ostati u krugu obitelji“. Zanimalo nas je koliko je problematično i opasno da policija, a i društvo u cjelini inzistira na mirenju i nastoji zadržati nasilje unutar obitelji.
„To je iznimno opasno. Polako se to danas mijenja, ali je još uvijek široko prisutno. Policija vrlo često ide linijom manjeg otpora. Oni bi morali po službenoj dužnosti procesuirati takve slučajeve, ali oni zapravo rade kontra efekt. Grozno je to što svojim postupanjem čine da se žrtve osjećaju ucijenjene djecom. Javne osobe bi trebale predstavljati primjer što očito ne predstavljaju, a to isto šalje poruku žrtvi. Kao društvo trebamo zauzeti primarni stav zaštite žrtava“, odgovara nam.
Naglašava kako je veliki problem upravo žurnost prekršajnog postupka. „Počinitelj se sljedeći dan vraća kući. Kakva je to poruka žrtvi? Prijavila je i sad joj je još samo gore. I ako ona u tih 24 sata ne pobjegne s djecom opet je prepuštena sama sebi i nema nikakvu zaštitu i pomoć“, kaže.
Žrtve nemaju ni stambenu niti materijalnu zaštitu, a problem su, ističe Zvjezdana, i centri za socijalnu skrb. Postupci koji slijede nakon prijave nasilja, dakle, razvod i roditeljska skrb su problematični jer centri ne prepoznaju obiteljsko nasilje i ne vrednuju ga kod procjene roditeljske sposobnosti.
„Može se dogoditi da je netko prekršajno ili kazneno osuđen za obiteljsko nasilje, ali u postupku donošenja odluke o roditeljskoj skrbi on će ispasti savršen otac jer nije bio, eto, nasilan prema djeci nego prema supruzi. To je pogrešno i protivno Istanbulskoj konvenciji te predstavlja diskriminaciju jer u konvenciji izrijekom piše da se to mora uzeti u obzir. Centri kod nas to ne rade, nego razdvajaju partnerske i roditeljske odnose što je potpuno neprimjereno. Nedavno sam imala predmet gdje se protiv oca vodi kazneni postupak, čak je bio i kazneni postupak radi povrede prava djeteta i centar daje prijedlog roditeljske skrbi „pola-pola“ što je apsolutno neprihvatljivo“, kaže za naš portal.
Prirodno je da žene žrtve nasilja osjećaju strah od susreta sa zlostavljačem. No, često se događa da iako je izrečena sigurnosna mjera ili mjera opreza žrtva je zbog odluke centra dužna voditi dijete zlostavljaču.
„To se u zadnje vrijeme često događa. Mjera zabrane privođenja se u principu izriče prema žrtvi, a ne prema djeci pa imaš paralelne postupke i centar ne uvažava mjeru. Prođe puno vremena dok se ne donese sudska odluka o načinima održavanja susreta i druženja. Centar kontinuirano inzistira na suradnji roditelja što je protivno smislu Istanbulske konvencije i izrazito loša praksa“, ističe pravna savjetnica.
Prema tome nije teško zaključiti kako su sudovi i centri ne djeluju u sinergiji kada se radi o zaštiti žena žrtava nasilja.
„Trebali bi imati istu svrhu, ali ju nemaju. Zauzmu jedan obrazac ponašanja i od toga ne odstupaju. Žrtva na kraju nije zaštićena niti u jednom pogledu. Pogrešno je inzistirati na dobrom roditeljskom odnosu sa zlostavljačem. Time se šalje poruka djetetu da njihov otac može biti zlostavljač njihove majke i dobar otac, ali to nije odvojivo. Ta njegova nasilnička priroda je neodvojiva od njegovih roditeljskih kompetencija“, kaže pa dodaje kako centar nad ženama time čini sekundarnu viktimizaciju.
Sintagmu „manipulativna majka“ djelatnici centra za socijalnu skrb koriste sve češće kako bi okarakterizirali ženu koja ne želi imati dobre odnose sa zlostavljačem.
„To se događa zato što žrtve nasilja aktivno ne potiču susrete djeteta s ocem zlostavljačem. Ona je dužna omogućiti susret djeteta s ocem, ali nije dužna pričati djetetu kako je otac divan i krasan pa ih se etiketira kao manipulativne roditelje i čak im se izriču svakakve mjere. Ima svega, zaista“, kazala je Kuprešak.
Tako dolazi do nepovjerenja u sustav i vrlo je vjerojatno da žena neće prijaviti nasilje ako joj se opet dogodi.
„Mora se mijenjati postupanje djelatnika centra za socijalnu skrb, moraju osvijestiti djelatnici da vrše diskriminaciju i da izjednačavaju žrtvu s počiniteljem, a to jest diskriminacija što je mnogo puta utvrđeno od strane Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova“, napominje odvjetnica.
Dodaje kako je naš pravni okvir dobar, ali obrasci implementacije propisa nisu dobri i to se treba mijenjati.
„Prvenstveno policijski službenici koji dolaze na uviđaj moraju razdvojiti žrtvu i zlostavljača, a ne ih miriti i govoriti žrtvi da će joj djeca završiti u domu jer naravno da ako ti netko govori da će ti staviti djecu u dom da ćeš odustati. Mora se mijenjati i svijest prekršajnih sudaca da im ti postupci ne budu nešto što treba završiti čim prije. Mora se pozvati žrtvu i saslušati ju, a onda prema tome donijeti kaznu. Kazne su preniske iako zakonom ne moraju biti toliko niske, ali uvijek se izriču minimalne kazne, a nekad su te kazne i ispod minimuma“, smatra odvjetnica.
Pitamo ju imamo li kao društvo dovoljno oštar stav prema nasilju.
„Mijenja se to polako, ali iznimno polako. I dalje ljudi smatraju da je pogrešno zvati policiju ako imaš saznanja o nasilju. Smatraju da je to tuđa stvar i da se ne trebaju miješati. Treba žene uputiti da postoje udruge koje ih mogu zaštititi i koje će im pomoći tako da znaju da nisu same. Važna je, također, psihološka pomoć dok žene prolaze kroz sve te postupke“, odgovara nam te ukazuje na još jednu problematiku.
„Policija je tužitelj u postupku, a ne žale se na oslobađajuće presude i tako žrtva opet ostaje sama i nezaštićena, i nema se pravo žaliti. Bilo bi dobro da se osnuje neka radna skupina unutar policije ili odjel koji će baš zastupati žrtvu. Nije važno hoće li to biti pravnici ili policijski službenici, ali osobe koje će ići na rasprave i zastupati optužne prijedloge koje su podnijeli, a ne da to čine žrtve umjesto njih. U kaznenom postupku ipak imate Općinsko državno odvjetništvo koje je na strani žrtve, a u prekršajnom je žrtva faktično sama. A prekršajnih postupaka ima najviše.“
Sada je ipak, dodaje, izrijekom navedeno kako nasilje koje je prouzrokovalo tjelesnu ozljedu ne može biti tretirano kao prekršaj nego kazneno djelo.
„Treba vidjeti kako će to izgledati u praksi, iako psihičko nasilje treba isto uvažiti kao ozbiljan i težak oblik nasilja. Zašto bi to uvijek bilo prekršaj, a ne kazneno djelo?“, kaže.
Psihičko nasilje je vrlo često zanemareno, iako može ostaviti dugotrajnije posljedice od fizičkog, a žene ga često niti ne prepoznaju kao nasilje.
„Žrtve često ni ne prepoznaju da se radi o nasilju. Zovu i objašnjavaju što im se događa pa navode – ali nikad me nije udario“, priča nam odvjetnica koja je nerijetko u situaciji da mora osvijestiti žene o nasilju koje im se događa.
I tu se vraćamo na problem društva. Djecu se treba, slaže se Zvjezdana, educirati od najranijeg doba na način koji je primjeren njihovoj dobi da znaju prepoznati nasilje.
„Naravno da dijete misli da je nasilje normalno ako ne zna za drugo. Imamo odgovornost kao društvo i kao pojedinci, prvenstveno da reagiramo i da pozovemo policiju kada imamo saznanja o nasilju. Imamo dužnost i zakonsku obvezu prijaviti kazneno djelo“, istaknula je.
Nezanemariv problem zbog kojeg žene ne prijavljuju nasilje je i ekonomska ovisnost.
„Ako žena nema kamo ne možemo očekivati da će prijaviti, a sigurne kuće su kratkoročno rješenje. Pitanje je što poslije? Kako će naći posao ako nije radila proteklih 20 godina, kako će plaćati najam i skrbiti o djeci. Ako i ima imovinskih prava ti postupci traju godinama. Možda će za pet godina dobiti neki novac koji je stečen u tom braku, ali što dotad? Dogodi se da žena koja ne radi prijavi nasilje, zlostavljač se vrati doma i plati kaznu koja u konačnici ide na ženinu štetu. To je apsurdno. Zna se dogoditi da žene odu bez djece iz vlastitog doma dok se ne snađu i onda bude argument da su ostavile djecu. Žene na kraju ostaju sa zlostavljačem zbog djece. Žrtve bi morale imati financijsku, stambenu pomoć i trebalo bi im se pomagati pri zapošljavanju. Kada bi se to riješilo, žene bi bile ohrabrenije prijaviti nasilje. Ovako se ne može očekivati da će ga prijaviti, a uz to, izostaje i potpora obitelji i društva kao cjeline“, zaključuje pravna savjetnica udruge B.a.B.e za naš portal.
