Piše: Nika Šintić
Na sjednici Vlade Republike Hrvatske održanoj 29. prosinca prošle godine usvojeni su Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja u razdoblju do 2027. godine te pripadajući Akcijski plan za razdoblje do 2024. godine. Planovi su po svom donošenju i prihvaćanju odmah stupili na snagu te tako postali važan dio dugoročne razvojne strategije države. Postupak njihove izrade započeo je u listopadu 2020. godine, a prije toga nije postojao zaseban dokument toga tipa, tako da je strategija borbe protiv seksualnog nasilja bila ograničena na primjenu važećeg zakonodavnog okvira za dotično područje, kao i protokola o postupanju stručnog osoblja. Utoliko je donošenje ovakvog posebnog akta, ali i pozicioniranje toga akta kao neophodnog u provedbi temeljnih strateških ciljeva Nacionalne razvojne strategije, uistinu značajan korak naprijed, jer ukazuje na svijest o presudnosti rodnog pitanja (kojega je seksualno nasilje, kao iskaz asimetrije moći, neophodan dio) stvaranju jednakopravnog i solidarnog društva.
Jedna od inicijatorica sastavljanja Nacionalnog plana bila je neprofitna organizacija Ženska soba. Štoviše, koordinatorica Ženske sobe dr.sc. Maja Mamula te voditeljica pravnog tima Anamaria Drožđan Kranjčec bile su aktivne članice radne skupine za izradu plana, u koji su unijele dragocjenu perspektivu zahvaljujući svojemu višedesetljetnom iskustvu direktnog rada na prevenciji seksualnog nasilja te pružanja pomoći osobama koje su ga preživjele.
„Seksualno nasilje je do sada bilo tek parcijalno spominjano u nekim javnim politikama, međutim, nikad nije bilo u fokusu, te se suzbijanju seksualnog nasilja nije pristupalo strateški i sistematično – od rada na prevenciji, preko osiguravanja pomoći i podrške osobama koje su preživjele seksualno nasilje, pa do osvještavanja šire javnosti“, ističu iz Ženske sobe, i nastavljaju: „Smatramo kako su sva tri odabrana područja, prevencija seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja, unaprjeđenje skrbi i osiguranje dostupnosti usluga podrške žrtvama seksualnih delikata te postizanje odvraćajućeg djelovanja kod počinitelja seksualnih delikata, prioritetna, a odabrane mjere su ključne kao prvi korak za ostvarenje osnovnog cilja Nacionalnog plana – suzbijanje seksualnog nasilja i pružanje odgovarajuće pomoći i podrške osobama koje su ga preživjele.“
Među dosadašnjim problemima bio je i kroničan nedostatak specijaliziranih servisa za rad s osobama koje su preživjele seksualno nasilje, ali i izostanak preventivnih programa koji bi funkcionirali na obrazovnoj vertikali od vrtića do fakulteta. Oba je zadatka do sada preuzimala upravo Ženska soba, što svjedoči dobro poznatoj praksi delegiranja odgovornosti na civilna udruženja. Ženska soba naglašava i da se kontinuirano susreće s problemima u praksi, poglavito u vidu prijave i procesuiranja seksualnog nasilja, ali i pružanja adekvatnih usluga uslijed nedostatne educiranosti zaduženih stručnjaka. Tegotnu okolnost predstavlja i neusklađenost statističkih podataka, te pomanjkanje novih istraživanja koja bi se koristila pri analizi rasprostranjenosti seksualnog nasilja i neposrednih potreba onima koji su mu bili podvrgnuti.
Kada je riječ o borbi protiv rodno utemeljenog nasilja kao takvoga, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, dipl. iur. Višnja Ljubičić, izdvaja pet ključnih točaka:
1. Rani preventivni, stručni i dugotrajni psihoterapijski rad s obiteljima u konfliktnim situacijama
2. Društvena reintegracija počinitelja nasilja kroz dugotrajni psihosocijalni tretman
3. Sveobuhvatna edukacija pravosuđa i svih drugih stručnih službi o rodno utemeljenom nasilju
4. Sustavna edukacija tijekom obrazovanja o nenasilnim metodama rješavanja sukoba i prihvaćanju različitosti
5. Nulta tolerancija na rodno utemeljeno nasilje, odnosno najstroža primjena postojećih propisa uz izricanje kazni u okvirima zakonskih maksimuma.
Sve izložene stavke, govori Pravobraniteljica, dijelom su zahvaćene Nacionalnim i Akcijskim planom, premda su neka područja ostala slabije dorađena. Tako, primjerice, nije značajnije unaprjeđen sustav zaštite žrtava i kažnjavanja počinitelja seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu. Pravobraniteljica otkriva da je u više navrata upućivala svoje primjedbe donositeljima Nacionalnog plana, ukazujući na razorno sinergijski učinak spolnog uznemiravanja, diskriminacije temeljem trudnoće i materinstva, jaza u plaćama, efekta ‘staklenog stropa’ te obiteljskog nasilja na položaj žena na tržištu rada. Mjerama se nedovoljno potiče međuresorna suradnja državnih i socijalnih institucija u svrhu pravovremene razmjene informacija, a također, nastavlja Pravobraniteljica, nije adekvatno oslovljen manjak specijaliziranih odjela zdravstvenih ustanova za žrtve seksualnog nasilja, koji su trenutno osigurani samo za djecu. Međutim, sve ove primjedbe primljene su na znanje te preostaje vidjeti u kojoj će se mjeri implementirati.
Pučka pravobraniteljica akcentira i nedovoljno prepoznavanje posebno ranjivog položaja u kojemu se nalaze pripadnice manjinskih skupina, poput Romkinja i osoba starije životne dobi, što se svakako ogleda i u ranije navedenom izostanku specijaliziranih zdravstvenih odjela za to područje; komentar na e-savjetovanju za sada je primljen na znanje, no nije prihvaćen.
Svemu ovome unatoč, donošenje prvog strateškog dokumenta koji će se na nacionalnoj razini sistematično i strukturno hvatati ukoštac s problematikom seksualnog nasilja, ali ciljati i na poboljšavanje cjelokupnog sustava, predstavlja dobrodošao pothvat. Ako ponegdje i sadrži previde, možda to nije toliko zbog kratkovidnosti njegovih sastavljačica i sastavljača koliko zbog limitacija samoga društva u koje se ima uvesti. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova sažima taj stav na sljedeći način:
„Za stvarne iskorake u području suzbijanja rodno utemeljenog nasilja, posebice onog seksualne prirode, bit će potrebna radikalnija reforma sustava za koju je nažalost upitno da li naše društvo u ovom trenutku ima kapaciteta, jer je očito da politička volja postoji. Naime, kažnjavanje se uvijek bavi isključivo posljedicom, a ne uzrokom određenog prijestupa i u tom smislu nije prikladan alat za dugoročno suzbijanje nasilničkog ponašanja bilo koje vrste kao ni instrument za promjenu društvene paradigme koja perpetuira nasilje. Da bi se dugoročno uspješno i učinkovito suzbijalo bilo koje nasilje pa tako i seksualno, potrebno je identificirati i adresirati uzroke nasilničkih obrazaca u društvu, odnosno ono što generira takve obrasce, te sustav organizirati oko suzbijanja i eliminacije uzročnika.“
Službeni podaci u Hrvatskoj o broju prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja policiji ukazuju kako se prosječno godišnje prijavi od 560 do 1000 kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta.
Prema raspoloživim statističkim podacima Ministarstva unutarnjih poslova najmanji broj prijava spolnih delikata zabilježen je u 2017. godini (855), a najveći u 2019. godini (1226). Tijekom 2021. godine, odnosno do zaključno listopada 2021. godine, zabilježeno je 1.087 spolnih delikata. (Izvor: Nacionalni plan za suzbijanje seksualnog nasilja i seksualnog uznemiravanja za razdoblje do 2027., naslovni graf.)
*Stručne osobe koje se bave pružanjem pomoći i podrške žrtvama seksualnog nasilja upozoravaju kako je broj neprijavljenih slučajeva seksualnog nasilja višestruko veći.
