Pripremila: Antonija Dujmović
Na jučerašnjem webinaru na temu položaja žena s invaliditetom i Covida-19, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom, Anka Slonjšak, istaknula je da se situacija nepovoljnog položaja žena s invaliditetom u Hrvatskoj nije značajno promijenila od 2015. pa do danas.
Skup u organizaciji SOIH-ove Mreže žena s invaliditetom i Pravobraniteljice za osobe s invaliditetom okupio je preko 80 sudionika/ca među kojima je bila i Ana Peláez, dopredsjednica European Disability Foruma i dopredsjednica UN-ovog Odbora za eliminaciju diskriminacije prema ženama koja je iznijela europsku perspektivu problematike.
Pravobraniteljica Slonjšak je sudionike/ce upoznala sa stanjem u Hrvatskoj ukazavši na izvješće koje je još u veljači 2020. upućeno Saboru na razmatranje. Prenosimo dio pravobraniteljičina izlaganja na skupu:
Preko 70 posto žena s invaliditetom nema završenu osnovnu školu ili ima završenu samo osnovnu školu
“Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, na dan 5. veljače 2021. u RH je ukupno 253.704 žena s invaliditetom, što čini 42,7 % od ukupnog broja osoba s invaliditetom. 72,8% od ukupnog broja žena s invaliditetom nema završenu OŠ ili ima završenu samo OŠ, 18,2% SŠ, 7,2% VSS/VŠS te 1,8% specijalno obrazovanje. U nezadovoljavajućim uvjetima stanovanja (bez osnovnih priključaka za struju, vodu, kanalizaciju, poljski WC, skučeni prostor) živi 12,4% žena s invaliditetom, kod kojih je specificiran taj podatak.
I dalje se žene s invaliditetom obrazuju za pomoćna, slabo plaćena zanimanja, a obrazovanje ne slijedi potrebe tržišta rada. Izloženost dvostrukoj stigmatizaciji po osnovi spola i invaliditeta, osobito u ruralnim područjima, ozbiljna je prepreka za veću uključenost djevojčica s invaliditetom u obrazovanje i žena s invaliditetom u zapošljavanje. Iako je RH prepoznala potrebu promicanja prava žena i djevojaka s invaliditetom, posebno u nacionalnim strategijama i politikama, kao i višestruku diskriminaciju kao jedan od oblika s kojim se najčešće susreću žene s invaliditetom, većina mjera se provodi kroz projektne aktivnosti udruga osoba s invaliditetom, čime je njihova provedba diskontinuirana i upitne održivosti zbog izostanka sustavnog financiranja.
Što se tiče povećanja zastupljenosti žena s invaliditetom u tijelima vlasti, nije prepoznata potreba poduzimanja posebnih mjera namijenjenih unaprjeđenju položaja žena s invaliditetom. Društvo često na ženu s invaliditetom gleda kroz prizmu invaliditeta, zanemarujući mogućnost afirmacije kroz ostale uloge.
Zbog egzistencijalne nesigurnosti nerado prijavljuju nasilje
Često su žene s invaliditetom lošeg financijskog stanja, nezaposlene, ili ako su zaposlene, onda je to na slabo plaćenim poslovima ili ovise isključivo o socijalnim naknadama, čime im je egzistencija nesigurna, što ima za posljedicu da žene s invaliditetom nerado prijavljuju nasilje. U proteklom razdoblju proveli smo istraživanje o pristupačnosti skloništa/savjetovališta. Samo je jedno sklonište i savjetovalište i to koje djeluje u organizaciji udruge B.a.B.e. u potpunosti pristupačno za sve osobe s invaliditetom, dok je kod ostalih organizacija pristupačno ili sklonište ili savjetovalište (u cijelosti ili djelomično). Rasprostranjenosti skloništa za žrtve obiteljskog nasilja je relativno dobra i ako su pokretne i samostalne, žene s invaliditetom mogu se smjestiti u sklonište kao i osobe bez invaliditeta.
Nedostatnost usluga za žene žrtve nasilja i u potpunosti pristupačnih skloništa
Poseban je problem kada je osobama s invaliditetom žrtvama nasilja osim arhitektonske pristupačnosti objekata potrebno osigurati i veću razinu podrške. Tada su stavljene u nepovoljniji položaj i s aspekta arhitektonske pristupačnosti objekta i jer su ovisne o pomoći druge osobe u samozbrinjavanju. Nema osigurane cjelovite podrške nakon izlaska iz skloništa. Izostaju alternativni oblici skrbi koji nude minimum sigurnosti i neovisnosti.
Usluge za žrtve nasilja još uvijek su u najvećoj mjeri svedene na djelovanje udruga i ovisne o projektnom financiranju temeljem objavljenih natječaja na nacionalnoj ili lokalnoj razini. Nisu uspostavljeni nadzorni mehanizmi sukladno čl. 16 st. 3 KPOSI, a usluge zaštite osoba s invaliditetom od nasilja nisu u potpunosti dostupne – pogotovo u prostorima izvan većih gradskih središta.
Izmjenama zakonodavstva postroženo je kažnjavanje u slučajevima kada je žrtva kaznenih djela osoba s invaliditetom. Međutim, u primjeni zaštitnih i sigurnosnih mjera postoje problemi kao npr. u slučajevima obiteljskog nasilja kada se u pravilu udalji žrtvu, a ne nasilnika.
Pandemija i potresi – uz svakodnevne prepreke pojavili su se i problemi mentalnog zdravlja
Uslijed pandemije, kao i potresa, žene s invaliditetom su dodatno izložene opasnosti od partnerskog i obiteljskog nasilja. Pravobraniteljstvo za osobe s invaliditetom uputilo je ključnim institucijama preporuke vezane uz specifične potrebe koje proizlaze iz pojedine vrste invaliditeta. Osiguranje primjerene komunikacije sa žrtvom nasilja koja ima invaliditet, omogućavanje da joj sve potrebne informacije budu dostupne i pristupačne te da ima sigurnost i mogućnost prijave, od iznimne je važnosti.
Godina 2020., koja je bila izuzetno teška na svim razinama zbog pandemije, dodatno je pokazala nedostatke sustava i nepovoljan položaj u kojem se nalaze žene s invaliditetom. Uz svakodnevne prepreke, učestalu diskriminaciju od područja zdravstva do zapošljavanja i rada, omalovažavanja i marginaliziranja u raznim životnim okolnostima te nedostatka podrške od najbližih i sustava, pojavili su se i problemi mentalnog zdravlja.
Položaj žene s invaliditetom u RH nije niti približan konvencijskim zahtjevima, stoga smo kao nezavisna institucija u više navrata preporučili RH da sukladno Konvenciji poduzme mjere kojima bi se ženama s invaliditetom priznala temeljna ljudska prava.
Otežana pristupačnost medicinskim uslugama
U doba potresa u Zagrebu i zatvaranja životnih sredina zbog pandemije poseban izazov predstavlja komunikacija, od prijenosa svakodnevnih aktualnih informacija do informacija u svakodnevnoj komunikaciji neovisno govorimo li o osobama s senzoričkim oštećenjima ili intelektualnim oštećenjima, npr. kod upotrebe zaštitnih maski za lice. Zbog nedostatne podrške, fizičke i tehnološke, mnoge žene s invaliditetom žive u teškim uvjetima te često, posebice one koje u trećoj životnoj dobi prožive značajan dio svog života u ustanovama socijalne i zdravstvene skrbi.
Pandemija je upravo najviše preko njih pokazala nedostatke sustava, te osim stavljanja u drugi plan svakodnevnih zdravstvenih problema, nedostatak medicinskog i drugog stručnog osoblja, stroge mjere zatvaranja ustanova zdravstvene i socijalne skrbi i zabrane posjeta, otežana pristupačnost medicinskim uslugama dodatno pogoršavaju ionako teška stanja osoba s invaliditetom tako i žena s invaliditetom koja su često zbog nepravovremene medicinske usluge rezultirala teškim komplikacijama s smrtnim ishodima. Korisnicima domova za starije i nemoćne i ustanova socijalne skrbi ograničava se pravo na slobodu kretanja, te im se takvim „držanjem pod ključem“ i nametnutom socijalnom izolacijom narušava mentalno zdravlje.
Prilikom donošenja epidemioloških mjera od strane institucija i Stožera, nije se posebno vodilo računa o potrebama osoba s invaliditetom pa tako ni žena s invaliditetom zbog čega su izostajale prijeko potrebne usluge i podrške u svakodnevnom funkcioniranju. Često smo upućivali upozorenja i preporuke, međutim one su samo djelomično prihvaćene” iznijela je ovo činjenično stanje na skupu pravobraniteljica Anka Slonjšak istaknuvši najvažniju preporuku – potrebno je osnaživanje samih žena s invaliditetom kako bi mogle tražiti svoja prava.
