Često u kontekstu seksualnog i obiteljskog nasilja čujemo kako je potrebno osnažiti žene i djevojčice kako bi se suprotstavile nasilju, međutim to nije ni približno dovoljno i zanemaruje odgovornost dječaka i muškaraca u prevenciji nasilja u društvu, kao i odgovornost cijelog društva, piše Marina Milković za Zagrebačko psihološko društvo.
Tekst obuhvaća neke aspekte društvenih čimbenika koji doprinose rodnom nesrazmjeru među počiniteljima nasilja, od kojih prenosimo dva – rodne uloge i stereotipe te razlike u agresivnom ponašanju.
Spol, rod, rodne uloge i stereotipi
„Dečki ne plaču.“, „Ne budi kao curica!“, „Budi muško!“, „Danas više nema pravih muškaraca.“ samo su neke od poruka koje dječaci često pokupe vrlo rano. Ove rečenice sadrže neke od rodnih stereotipa i društvenih očekivanja o tome kako bi se muškarci i žene trebali ponašati. Stvarnost je kompleksna i pokušavamo je organizirati u jasne kategorije. Međutim, ponekad to rezultira time da pretjerano pojednostavljujemo stvari. Kada primjerice govorimo o spolu, pripisujemo niz karakteristika djevojčicama i ženama odnosno dječacima i muškarcima koje zapravo uopće ne moraju imati veze sa samim spolom (1) , već su zapravo odrednice roda (2) . Kada pretpostavljamo da su djevojčice generalno slabije u matematici od dječaka, ili da su dječaci generalno manje skloni pokazivati emocije, da djevojčice generalno vole rozu boju, a dječaci plavu, ili pak pretpostavljamo unaprijed s kakvim se igračkama djeca žele igrati samo na temeljem njihovog spola, govorimo o rodnim stereotipima (3) .
Problem je što stereotipi, iako možda pojednostavljuju kompleksnu stvarnost, imaju realne posljedice za one na koje se odnose. Na primjer jedan pregled istraživanja koja su se bavila rodnim stereotipima, ukazao je na tendenciju da se uspjeh muškaraca u nekom zadatku pripisuje njihovim sposobnostima, a uspjeh žena njihovom napornom radu, dok se pak neuspjeh muškaraca u zadatku pripisuje lošoj sreći ili manjku truda, a neuspjeh žena manjku sposobnosti (Swim i Sann, 1996, prema Aronson i sur., 2005). Posljedica je generalno podcjenjivanje sposobnosti žena zbog čega i one same od djetinjstva često nauče podcjenjivati svoje sposobnosti.
Stereotip da „pravi“ muškarci ne plaču pak dovodi do toga od rane dobi uče potiskivati i skrivati emocije o čemu će biti više riječi u nastavku teksta. Djeca rodne stereotipe zapravo usvajaju i internaliziraju vrlo rano, već u predškolskoj dobi (Halim i Ruble, 2010). Možemo zaključiti da rano stereotipi koje vide oko sebe, postaju njihovi. Osim stereotipa, temeljem nečijeg spola pretpostavljamo i različite rodne uloge (4) kada primjerice dijelimo poslove ili obaveze u obitelji na „muške“ i „ženske“.
Kategorije spola i roda u stvarnosti su mnogo složenije od uobičajene podjele opće populacije na osobe muškog i ženskog spola. Ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo da se vrlo različito ponašamo, izgledamo, izražavamo i bivamo unutar skupine koja s nama dijeli određene spolne karakteristike. Svijest o tome može nam pomoći da rasklimamo rigidna i nerealna očekivanja od toga kako bi se osobe određenog spola trebale ponašati.
Razlike u agresivnom ponašanju
Psihologijska istraživanja često ukazuju na spolne razlike u agresivnom ponašanju. Na primjer, meta-analiza 196 istraživanja o spolnim razlikama u fizičkom, verbalnom i indirektnom agresivnom ponašanju (npr. socijalno isključivanje, tračanje) te ljutnji pokazala je da u različitim kulturama i dobnim kategorijama ne postoje značajne razlike među spolovima u učestalosti doživljavanja ljutnje, dok postoje značajne razlike u agresivnom ponašanju tako da muškarci i dječaci češće primjenjuju fizičko i verbalno agresivno ponašanje pri čemu su te razlike najveće između 20-te i 30-te godine (Archer, 2004). Istovremeno, rezultati istraživanja koja se odnose na indirektno agresivno ponašanje su raznolika, te pokazuju da ili nema razlika ili postoje razlike u suprotnom smjeru tako da ga češće primjenjuju žene i djevojčice. Dakle, svi se ljutimo, ali različito tu ljutnju pokazujemo.
Postavlja se pitanje kako dolazi do opisanih razlika i kako kao društvo možemo doprinijeti njihovom smanjivanju. Hrvatsko istraživanje na uzorku 241 dječaka u dobi od 3 do 7 godina, njihovih roditelja i odgojiteljica pokazalo je, u skladu s inozemnim istraživanjima, da najmanje agresivnog ponašanja manifestiraju dječaci koji bolje prepoznaju i opisuju primarne emocije te imaju visoku samokontrolu, a najviše agresivnog ponašanja oni koji imaju lošije razumijevanje emocija i nisku samokontrolu (Brajša-Žganec i Hanzec, 2015).
Navedeni rezultati ukazuju na važnost jačanja samokontrole i razumijevanja emocija u predškolskoj dobi za razvoj socijalnih i emocionalnih kompetencija dječaka. Ako kod dječaka od malena razvijamo emocionalnu pismenost, vještine prepoznavanja emocija, vještine emocionalne regulacije i primjerene načine izražavanja emocija, manja je vjerojatnost njihovog agresivnog ponašanja. U kontekstu navedenog, još manje imaju smisla ranije spomenute poruke upućene dječacima o tome kako ne bi trebali plakati i općenito pokazivati emocije.
Cjelovit tekst pročitajte OVDJE.
