Razgovarala: Josipa Bubaš
S Małgorzatom Tarasiewicz, poljskom aktivistkinjom i feministkinjom, bivšom predsjednicom poljskog Amnesty Internationala (1991.-95.) zaslužnom za osnivanje Međunarodnog kaznenog suda u sklopu kojega se bavila rodnim pitanjima, članicom ženske sekcije Solidarnosti (1989.-91.), dobitnicom nagrade Križ slobode i solidarnosti (Krzyż Wolności i Solidarności) i Redom Polonia Restituta za borbu protiv komunizma, razgovarala sam o njezinom bogatom aktivističkom iskustvu kao i položaju žena u Poljskoj.
Josipa: Za vrijeme komunizma bili ste članica organizacije Sloboda i mir i dobili ste nagradu kao jedna od žena koja je pridonijela padu komunizma, o čemu je pisala i Shana Penn u knjizi Solidarity’s Secret: The Women Who Defeated Communism in Poland.
Małgorzata: Freedom and Piece je bila mala organizacija u usporedbi sa Solidarnošću no mi smo željeli otvoreno djelovati. Istupali smo otvoreno, s imenima i adresama. Nenasilje je bilo naš kredo, a glavna pitanja koja smo zastupali bila su odbijanje vojne službe, ekologija i ljudska prava. Novost u djelovanju na poljskoj sceni bila je suradnja s organizacijama iz drugih zemalja. To nas je dovelo u specifičnu situaciju jer nismo se samo suprotstavljali komunizmu u Poljskoj, nego smo se i borili za ljudska prava i slobodu diljem svijeta. Ponekad bi nam prigovarali što potpisujemo peticiju za beskućnike u New Yorku 1986., kada je bilo toliko problema u Poljskoj, ali mi smo znali da trebamo biti pripremljeni na situaciju nakon pada komunizma kada će zemlja imati drugačije probleme. Htjeli smo počeli raditi na tome istovremeno se boreći protiv komunizma.
Josipa: Jeste li bili nevladina organizacija? Je li uopće bilo moguće registrirati se kao NGO u tadašnjoj Poljskoj?
Małgorzata: Nismo bili registrirani jer je bilo ilegalno organizirati se na bilo koji način koji nije bio podrška socijalizmu ili SSSR-u. Puno puta smo uhićivani i kažnjavani. Morali smo plaćati kazne jer smo bili dio ovog pokreta.
Josipa: Koje ste aktivnosti provodili?
Małgorzata: Provodili smo različite aktivnosti. Bili smo inovativni jer smo radili protestne happeninge ne ulicama, to je bila metoda suprotstavljanja miliciji i tajnoj službi. Obukli bismo se kao životinje i otišli bismo na krov zgrade pa je tajnoj policiji bilo teško spustiti nas, borili bi se da skinu lisicu s krova pa su izgledali glupo. Ljudima su se sviđale naše aktivnosti. Postavljali smo i bannere gdje ih tajna služba nije mogla skinuti, pisali peticije, objavljivali ilegalne zinove. Ako si bio uhvaćen s njima, bio si uhapšen. Organizirali smo konferencije i sastanke, ali smo bili proganjani. Muškarci su spaljivali vojne iskaznice te bi završavali na sudovima gdje smo ih branili, organizirajući demonstracije ispred suda. Imali smo i štrajkove glađu, npr. kada nam je prijatelj bio uhićen, štrajkali smo glađu nekoliko dana.
Josipa: Što se dogodilo kada je pao komunizam i kada je uveden kapitalizam?
Małgorzata: Nakon pada komunizma, otvoren je dijalog između bivše i buduće vlasti te je organiziran okrugli stol kako bi se raspravljalo o budućnosti Poljske. Komunisti su željeli postati kapitalisti jer su uvidjeli mogućnosti suradnje s korporacijama, donekle su predali političku, ali željeli su zadržati ekonomsku moć. Prvi kapitalisti su bili bivši komunisti. Nekoliko je osoba iz moje organizacije bilo pozvanao na taj sastanak, kako bi se pokazalo da imaju podršku mladih, no odbili smo sudjelovati. U to smo vrijeme prosvjedovali protiv nuklearne energije, Poljska je trebala od Francuske kupiti rabljene dijelove za nuklearni pogon i izgraditi nuklearku na teritoriju Poljske. Organizirali smo brojne proteste, ljude su gazili buldožeri, ali zaustavili smo gradnju nuklearne elektrane Żarnowiec, blistu Sopota.
Josipa: Bili ste predstavnica ženke sekcije Solidarnosti od 1989.-91. Što se dogodilo?
Małgorzata: Solidarnost je 1980. bila nešto potpuno drugačije do Solidarnosti 1990. Mnogi su emigrirali, ili nisu nastavili raditi, u 10 godina puno se toga promijenilo. Solidarnost je 1980. brojila više od milijun ljudi i u to je vrijeme zaista bio narodni pokret koji je nastao bottom – up. Uključivao je različite ideje, no ljudi koji su došli na vlast 1989. razumjeli su samo logiku političkih veza i znali su da, ako žele imati političku moć, moraju biti povezani s crkvom. Naravno, žene su bile prve žrtve jer je crkva 1989. željela potpuno zabraniti abortus. Bili smo suočeni sa situacijom u kojoj su žene, prema želji crkve, čak trebale biti osuđene na zatvor ako su bile optužene za abortus. Kada sam počela raditi u Nacionalnoj komisiji Solidarnosti, od početka sam razumjela da je to samo eksperiment jer gotovo ni jedna žena nije djelovala na višem rangu Solidarnosti. Bilo je jasno da se žene ne mogu izraziti i da ih kontroliraju muški političari. Upravo sam zato željela doći do žena iz tvornica i saznati kako one razmišljaju. Ovaj posao dao mi je tu priliku i obišla sam regije u kojima je Solidarnost djelovala, pričala sa ženama, pomogla im da se organiziraju. Bilo je jasno da ne podržavaju zabranu abortusa. Također, željele su više žena u Nacionalnoj komisiji Solidarnosti. To su bila dva glavna postulata, ali muškarci su nas ignorirali i nisu čak ni pokušali saznati naše zahtjeve. Za njih je bilo očito što želimo. Pozvali su nas u parlament na raspravu o novom zakonu o abortusu, trebale smo biti konzultantice. Nismo podržale zabranu abortusa i to je bio kraj naše ženske sekcije, ukinute smo i nova je sekcija organizirana sa ženama iz crkve. Važno je da smo probale, u suprotnom ne bismo znale razmjere supresije žena u Poljskoj.
Josipa: U početku je u Solidarnosti bilo puno žena, barem u nižim strukturama.
Małgorzata: Naravno, ali u Nacionalnoj komisiji nije bila niti jedna žena. Na spomenutom okruglom stolu bila je samo jedna žena i to na strani komunista i potom su, kada su to u Solidarnosti uočili, postavili i oni jednu ženu kako ne bi ispalo da su komunisti progresivniji. Od stotine članova, samo jedna žena.
Josipa: Kakva je bila društvena pozicija žene prije pada komunizma?
Małgorzata: Vladao je patrijarhat, na papiru je bila definirana ravnopravnost ali ženska liga nije imala moć, iako je njihov rad protiv nasilja nad ženama bio važan. Organizirale su male grupe u tvornicama kojima su se mogle obratiti žene u slučaju zlostavljanja, njihova uloga je bila važna, ali njihova je politička snaga bila minimalna. Abortus je bio legalan za vrijeme komunizma (od 1956.).
Josipa: Solidarnost je, čini se, po pitanjima prava žena, bio korak unazad.
Małgorzata: Nitko to nije očekivalo, svi smo mislili da je normalno da će abortus ostati legalan, nitko nije predvidio da će, dobivanjem slobode nacije, sloboda biti oduzeta ženama. Nismo bili spremni za to, bilo je to iznaneđenje, dogodilo se iznenada, nismo se uspjele organizirati.
Małgorzata Tarasiewicz / Foto: privatni album
Josipa: Bili ste i predsjednica poljskog Amnesty Internationala. Kakvo je bilo to iskustvo i na što ste posebno ponosni?
Małgorzata: Bila sam prva predsjednica poljskog Amnesty Internationala 1990-ih. Bio je to sjajan posao ali sam otišla jer sam htjela biti više involvirana u poljska pitanja. Tada Amensty nije dozvoljavao bavljenje lokalnim pitanjima jer je tražio nepristranost. Nakon dva mandata na mjestu predsjednice, dala sam otkaz da bih se bavila Poljskom. Da su mi dopustili bavljenje Centralnom Europom, ostala bih, no to nije bilo moguće. No, za vrijeme mandata, radila sam na projektu Međunarodnog kaznenog suda u sklopu kojeg postoji Women Corpus for Gender Justice sastavljen od žena sa svih strana svijeta koje su lobirale da se silovanje tijekom rata definira kao ratni zločin, baš kao i prisilna trudnoća ili abortus. U to vrijeme to nije bilo tako očigledno, a zahvaljujući našim naporima, svi su ti zločini prepoznati i tretirani kao ratni zločini, a i danas se tako tretiraju. Godine 1998. u Rimu je donijeta konačna odluka kojom je silovanje u ratu prepoznato ne samo kao ratni zločin, nego i kao zločin protiv čovječnosti. Rasprava o tome pokrenuta je za vrijeme rata na Balkanu.
Danas je to bitan problem za žene iz Ukrajine kojih oko 1 milijun živi u Poljskoj. Postoje bande koje prodaju te žene u Njemačku i mnoge druge zemlje. One su također žrtve rata.
Josipa: Bili ste i predsjednica Network of East-West Women (NEWW). O kakvoj se platformi radi?
Małgorzata: Organizacija je začeta u Dubrovniku, jedna od osnivačica je bila Ann Snitow, slavna američka feministkinja, koja je nedavno umrla. Razmišljale smo što napraviti, s obzirom da su zemlje Istočne i Centralne Europe prolazile tranziciju od komunizma u kapitalizam i željele smo vidjeti koja je uloga i pozicija žena u tim promjenama. Jedna od glavnih feministkinje iz Hrvatske bila je Slavenka Drakulić. Bile su tu prisutne i Vesna Kesić te iz Srbije Lepa Mladenović, kao i žene iz Češke, Istočne Njemačke, i ostalih zemlja. Pokrenule smo organizaciju Network of East West Women radi dijeljenja informacija lobiranja u vladama i internacionalnim institucijama za prava žena. Iz financijskih je razloga sjedište organizacije bilo u New Yorku, bilo je teško naći novce u regiji. Kasnije, kada je to postepeno postalo moguće, preselile smo se u Poljsku 2002., ali i prije toga, svi su programi bili održavani u regiji. Učili smo žene kako koristiti e-mail i Internet, što je bilo korisno i tijekom rata na Balkanu. Žene su snimale video priloge, i tako razmjenjivale iskustva te se međusobno informirale. Internet je u tome bio važan, a postojao je i pravni program koji je financirao Soroš. U sklopu programa, mlade odvjetnice odlazile su u SAD gdje su se educirale na Univerzitetima i ženskim organizacijama. Jedna je žena iz Poljske radila u kampanji Hillary Clinton. Mnoge od tih žena su postale važne figure u politici i lideri institucija u Poljskoj – jedna je žena postala članica EU parlamenta, jedan je glasnogovornica organizacije za ljudska prava, u Gruziji je jedna žena sutkinja vrhovnog suda. Ideja je bila da steknu obrazovanje i pomognu pri promjenama ustava i zakona kojima će poduprijeti žene.
Josipa: Kakva je danas pozicija žena u Poljskoj, s obzirom na pitanja abortusa.
Małgorzata: Čak i prije vlade Zakona i pravde, abortus je bio praktički nelegalan, ali je vlast, uz potporu organizacije Ordo Iuris i druge organizacje, željela uvesti potpunu zabranu abortusa. Prije je abortus bio moguć ako su ispunjena tri uvjeta – kada je trudnoća rezultat incesta ili silovanja, kada je ženin život ugrožen i kada je fetus oštećen. Nije bilo moguće slobodno izabrati abortus, a postojanje ovih uvjeta bilo je komplicirano dokazati: mnoge su bolnice odbile izvesti abortus na temelju priziva savjesti. Također, žene su morale pribaviti dokumentaciju što je uzelo puno vremena i često bi zakasnile, no bivša je vlast zabranila abortus i kada je fetus oštećen. Djelovala je velika propagandna mašinerija, pokušali su dokazati da se radi o djeci, fotografirali su oštećene fetuse, željeli su dokazati da si, ako napraviš abortus radi oštećenog fetusa, još uvijek ubojica. Auti su prolazili ulicama s megafonima i slikama, vikali su “abortus je ubojstvo” i bili su jako agresivni. Kada su uveli zabranu 2021., i tada izbili su veliki protesti, a kada su željeli uvesti zabranu na ostale uvjete, postalo je nemoguće to provesti, čak su i žene iz Zakona i pravde bile protiv, stranka se bojala de će izgubiti izbore koji su prethodili, pa nisu niti pokušali ići s s ostalim zabranama, ali bili su ljuti. U Poljskoj je, nakon promjene vlasti, abortus još uvijek zabranjen jer koaliciju na vlasti čini djelomično Seljačka stranka koja je, naravno, povezana s crkvom. Bez njih vlada ne može izglasati novi zakon, što je veliko razočaranje za glasače.
Małgorzata Tarasiewicz / Foto: privatni album
Josipa: Kakva je situacija s rodnim politikama i prevencijom nasilja nad ženama?
Małgorzata: Atmosfera je agresivna prema žena i rodnim politikama. Zbog 8 godina desnice nemamo u zakonu definiran rod i nasilje nad ženama i kada s govori o nasilju ne ističe se rod nasilnika, nitko ne govori o nasilju kao sistemskom, strukturnom problemu. U Poljskoj nema dovoljno financija, skloništa, pogotovo za zaštitu žrtava seksualnog nasilja. Čitala sam izvješće GREVIO, koje nikako nije dobro. Istanbulska konvencija je zadnje što je uvedeno prije nego što je desnica dobila vlast. Cijelo vrijeme vladavine željeli su ukinuti konvenciju ali nisu uspjeli zbog političkih tenzija. Ministar pravosuđa želio je ostaviti dojam da ima bolje politike od Istanbulske pa je uveo zakon prema kojemu nasilnik mora biti odmah uklonjen iz kuće, što je zaista dobro. Naravno, bilo je to samo da se pokaže, ali ipak je važna stvar. Prema tom zakonu, nasilnik ne može ni biti viđen u blizini kuće i to ne mora biti odluka suda nego policije, i ne zahtijeva da se žena izlaže suđenju. Taj je ministar bio član koalicije i predsjednik stranke Poljske solidarnosti što je radikalno desna stranka. Napravio je to da pokaže da nam ne treba Istanbulska konvencija.
Josipa: U Hrvatskoj jačaju anti-rodni pokreti koji se predstavljaju kao čuvari tradicije ali radi se o uvezenim idejama. Pro-life pokret i Hod za život američke su uvezenice, unatoč tome što se predstavljaju kao čuvari tradicionalnih uloga i „prirodnog“ poretka. Također, financirani su od strane globalnog krupnog kapitala.
Małgorzata: Klementyna Suchanow je u knjizi o anti-rodnim pokretima u Poljskoj spomenula konkretna imena ruskih oligarha koji su osigurali puno novaca, a podržavaju i Putina, što je vrlo kompromitirajuće. Oni rade puno štete društvima u Istočnoj Europi.
Josipa: Zbog velikih financija i organizacijskih kapaciteta, ponekad se čini da im feminizam i civilno društvo ne mogu parirati.
Małgorzata: Kako se suprotstaviti tolikom novcu i dezinformacijama? Izuzetno je teško, no sretna sam što smo u Poljskoj ipak pronašli način. Ljudi se pobunili protiv manipulacije i shvatili o čemu se radi, no ipak nisam sigurna da im je ta internacionalna, financijska veza vidljiva. Naprosto im je bilo dosta lokalne situacije, ekstremnih poteza poput izbacivanja knjiga iz nastave jer zastupaju liberalnije ideje. Dosadila im je i zlostavljačka konzervativna retorika upućena ženama i LGBTQR zajednici. Vjerujem da je to pridonijelo smjeni vlasti što je vidljivo po izlaznosti koja nikada nije bila veća, no sada su ljudi razočarani jer su glasali za abortus i prava LGBT partnerstva koja se ne realiziraju, iako je prošlo puno mjeseci od dolaska nove vlade na vlast. To je paradoksalno, jer je Građanska koalicija iskoristila demonstracije, njihovi su se političari redovno pojavljivali na prosvjedima, no više nisu toliko prisutni kada izlazimo na ulice, iako su upravo zahvaljujući demonstracijama dobili vlast.
Josipa: Aktivno ste uključeni i u pitanja okoliša.
Małgorzata: U Poljskoj, u zadnjih 15 godina, postoji puno pokreta koji se bave okolišem lokalno, pokušavamo zaštititi more i plaže jer postoji puno pokušaja gradnje velikih turističkih zdanja od strane biznisa, kao, primjerice, u Španjolskoj. To odbijamo i stalno pišemo peticije i organiziramo demonstracije, lobiramo kako bi se suprotstavili developerima. Nije lako ali pokušavamo… srećom, imamo puno art deco zgrada koje upisujemo u registar spomenika da ih ne mogu srušiti.
