Piše: Nika Šintić
Doznavši, nakon još jednog u nizu groznih posjeta zubaru, da i moju baku trenutno muče slične boljke, nisam se mogla oteti dojmu obiteljskog kontinuiteta u pogledu dramatičnih zubala, napose među nama dvjema. Ovaj transgeneracijski transfer, koji bi u drugim stvarima možda i zanijekala, baka je spremno priznala, dodavši da škrbavice poput nas trebaju pravovremeno reagirati na zbivanja u usnoj šupljini, kako na nju ne bi navukle još gore nevolje.
„Ja sam po tom pitanju,“ kazuje mi, „uvijek bila pomalo bedasta. Bavila bih se drugima i zanemarivala te svoje zube, pa me sada stalno bole.“
Bakina mi je osobna povijest, dakako, više-manje poznata, no značaj toposa požrtvovnosti što je prožima svejedno me iznenadio. Čeka li i mene sudbina vječite brige za druge do razine krezubosti, čak i ako nisam majka i supruga?
Možda, doduše, današnje radnice i kućanice imaju veću svijest o važnosti namirivanja vlastitih potreba negoli je to slučaj s mojom bakom, no praznina uslijed čežnje za nečim drukčijim tim se lakše zatvara višeplošnim ispunom krivnje. Uzmimo dramu „Divlji konji pored autoceste“ autorice Ive Bezinović-Haydon: u izvedbi, čiju režiju potpisuje Nika Bokić a dramaturgiju Maja Sviben, zagrebačke glumice Csilla Barath-Bastaić, Marta Bolfan Ugljen, Sanja Milardović i Iva Visković Križan stapaju se u jedinstven narativni glas preplavljen sumornom rezignacijom i osjećajem otuđenosti. Ako je povremeno i obuzme krajnja izmoždenost, naratorica se podsjeća kako je ujutro namaknula nekoliko sati za sebe. Valja, stoga, preći preko umora nakon cjelodnevnog kućanskog i skrbničkog rada i dati mužu priliku da otpočine; ipak mu je bilo iznimno stresno na poslu. Naslov izvedbe, rekla bih, referira se tako na iluziju slobode u društvu koje ženu i dalje valorizira na temelju njezine majčinske i supružničke ažurnosti, do mjere u kojoj bijeg postaje praktično, napose ekonomski neostvariv; potkraj predstave čuti ćemo za novinsku vijest da je neko krdo divljih konja skončalo pokušavajući preći preko pruge uz koju su naizgled vlastitim izborom pasli.
No, unatoč ovom socijalno-kritički konotiranom predlošku, lice koje pratimo do krajnje je mjere individualizirano. Štoviše, taj individualitet prožima svaki aspekt predstave, pa čak i trenutke interakcije s publikom. U naratoričinom unutarnjem monologu nailazimo tako i na sljedeće misli:
„Ja nekad, kad hodam ulicom, zamišljam ljude kao križaljke. Tijela su im prekrivena nevidljivim meridijanima i paralelama. Svako je polje koje te linije tvore neka osobina, nešto što ta osoba voli, može, želi, zna, ili suprotno. I zamišljam još ovo: staneš nekome nasuprot, zagledaš mu se u oči, duboko, čekaš da ti se taj pogled vrati, da ga osjetiš u želucu, pa da vam ona polja križaljke gdje se poklapate zasvijetle. Pale se kvadratići, svjetlo se probija kroz košulje, lanene hlače; što ste sličniji, svjetla su jača. Zamišljam tako, dakle, križaljke: u ženi koja mi na benzinskoj naplaćuje gorivo presijeca se, naprimjer, ispod lijeve ključne kosti njezin strah od aviona sa kozjim mlijekom koje pije svakog jutra natašte. U redu iza mene stoji muškarac, nestrpljivo mi diše za vratom, odmičem se od njega, ali vidim da mu svijetli polje privrženosti baki s očeve strane. Gledam kako se križa s averzijom prema ljubičastoj boji, a tu su još i potisnuti strah od mačaka, osjetljivost na mirise i visoka tolerancija na bol. Sve to u desnoj potkoljenici.“
Ove transverzale osobnih afiniteta križaju se i pretaču u životnost koja socijalne, ekonomske, klasne i druge barijere čini posve nevažnima, premda se njihova moć u dodjeljivanju sudbina nikada ne ispušta iz vida.
Na kraju krajeva, inicijativa zaslužna za izvedbu pokrenuta je upravo prijelomne 2020. godine, kada su umjetnici bili prisiljeni na potraživanje alternativnih stvaralačkih i izvedbenih modaliteta čak i nakon što su kina, kazališta i koncertne hale, shodno ‘higijenskom konceptu’, ponovno odškrinula svoja vrata. Glumice Marija Kolb, Erna Rudnički i Tara Rosandić udružuju se tada u inicijativu „6 glumica traži autora“ kako bi osnažile svoje kolegice u osmišljavanju i utjelovljivanju punokrvnih, kompleksnih, naprosto višedimenzionalnih ženskih likova kroz istraživanje novih i drukčijih scenskih prostora. Ostvarivanje ovoga nauma kroz projekt „čitanje NJE“, javna čitanja kojih je drama „Divlji konji pored autoceste“ već petnaesta iteracija, nimalo ne čudi; upravo je pandemijska godina uslijed lockdowna dovela do porasta obiteljskog i rodno uvjetovanog nasilja, kao i do nesmiljenog izrabljivanja zdravstvenih djelatnika čiju glavninu čine upravo ženske osobe.
U četiri godine djelovanja inicijativi se priključuju brojna javna, gradska i nezavisna kazališta, udruženja i samostalni umjetnici, a glavni je nositelj udruga K-Zona. Najnovije čitanje upriličeno je tako u nedjelju, 13. listopada u Memorijalnom stanu Marije Jurić-Zagorke, sjedištu zagrebačkog Centra za ženske studije, a njegov smisao autorica Iva Bezinović-Haydon sumira na sljedeći način: “Tema teksta je tamna strana majčinske uloge i ženske odgovornosti u tradicionalnoj obitelji: naratorica preispituje svoje vrijednosti i progovara o osjećajima usamljenosti, nevidljivosti i izgubljenosti, o onome što obično iz srama i krivnje ostaje neizrečeno.”
Da današnjica ženama ne sprema ništa lakši udes od onoga moje bake (koja je nekoć možda i lakše dolazila na red kod zubara), govore i podaci o porastu slučajeva samoozljeđivanja među djevojkama i djevojčicama. U predavanju koje je pratilo izvedbu multimedijalna umjetnica Arijana Lekić-Fridrih skrenula je pažnju upravo na taj problem, istaknuvši kako se od moderne žene očekuje da bude premorena ali sretna, dok mlađi naraštaji stasaju učeći preko društvenih mreža da je fizičko i profesionalno savršenstvo posve ostvariv standard; ako su naše majke i bake spremno žrtvovale blistave osmijehe da bi nam priskrbile temeljni ljudski dignitet, zauzvrat im ne dugujemo produžetak zatomljenih čežnji i potreba, nego upravo hrabrost da se izrazimo, da razumijemo, slušamo, pružamo i tražimo podršku. Nedjeljni susret u prostoru Centra za ženske studije okupljenima je podario upravo to.