Piše: Bojana Guberac
Prevoditeljstvo je prečesto podcijenjeno zanimanje u kojem žene prednjače u odnosu na muškarce u omjeru četiri naprama jedan. Bilo da se radi o filmu, seriji, romanu ili stripu svi primijetimo greške, no dobar prijevod podrazumijevamo. Stoga i ne čudi da se prevoditeljstvo naziva i „nevidljivom“ branšom. No i to se polako mijenja. „Primjer za to je hasthag #NameTheTranslator (imenuj prevoditelja op.a.) nastao na Twitteru kao odgovor na nedovoljno priznavanje rada prevoditelja i navođenje njihovih imena tek sitnim slovima (u nekim se slučajevima uopće ne navedu)”, govori na početku našeg razgovora Tonka Baričević s kojom smo razgovarale o svijetu prevoditeljstva.
Baričević je prevoditeljica i sudska tumačica za francuski i njemački jezik s diplomom Sveučilišta u Zadru. Bavi se raznim vrstama prevođenja, od pravnog, audiovizualnog pa do književnog – u posljednje vrijeme balansira između pravne dokumentacije za EU i stripova.
Trenutna situacija se, saznajemo, u prevoditeljstvu, i ne razlikuje previše od one u novinarstvu, struci koju je nemoguće kvalitetno održavati bez lekture. A hiperprodukcija i tijesni rokovi dodatno otežavaju rad.
“U prevođenju uvijek dolazi do grešaka, samo se one jako razlikuju ovisno o iskustvu. U početku je to nepoznavanje materije, alata ili samog jezika, a vrlo je često nepoznavanje hrvatskog pravopisa, što i ne čudi s obzirom na to da je fokus na stranom jeziku. S druge strane, iskusni prevoditelji koji su već u tome kao ribe u vodi vrlo su često pretrpani poslom pa im se potkradaju greške zbog kratkih rokova, manjka koncentracije ili naprosto zbog nemara. Zato je dragocjeno imati dobrog redaktora ili lektora, odnosno drugi, iskusni par očiju koji će takve stvari uočiti i ispraviti”, govori nam Baričević.
Velik je pritom, dodaje, problem u književnom prevođenju. “Književni prevoditelj je prozor u kulturu tog jezika. Ako je neko djelo odabrano za prijevod na hrvatski, to je uglavnom zato što se proslavilo, dobilo književnu nagradu ili nešto slično, a prevoditelj je tu u položaju da može svojim radom praktički proslaviti autora na svom tržištu ili ga pak pokopati svojim lošim prijevodom. I onda se događa da su zbog kratkih rokova ili natječaja prevoditelji primorani na brzinu obraditi ogromne količine teksta.”
Njezina priprema se sastoji od toga da prvo pažljivo čita tekst, nakon toga saznaje koji se registar koristi, kakav je, kaže, ton teksta – ima li melankolije, humora, sarkazma. Tako ocjenjuje i kojim se alatima služiti.
“Ako radim na stripu u kojem likovi govore uličnim jezikom, koristit ću se raznim rječnicima žargona, sinonima i svime što mi može pomoći da prenesem istu sliku ili namjeru. Nastojim prepoznati eventualne kulturne reference, ako se spominje primjerice neka pjesma, stih, film, to ću istražiti pa odlučiti kako to najvjernije prenijeti… A onda ću kroz prijevod još stoput promijeniti odluku i vraćati se pa prepravljati. Slično je i u marketinškim tekstovima. Važno je, dakle, probuditi iste osjećaje i slike kao i na izvornom jeziku”, objašnjava nam.
Baričević prevodi na francuski i njemački, ponekad i na talijanski i engleski. Jezici su joj, kaže, ljubav od malih nogu pa je prevoditi počela već u djetinjstvu što zahvaljuje crtićima i odrastanju u turističkoj sredini. Na fakultetu shvaća da ju najviše zanima pisano prevođenje pa je sve, priča nam, otišlo u tom smjeru. Završila je tečaj za sudskog tumača, nastavila se educirati putem radionica i tečajeva, prijavljivala se na natječaje za posao na ˝sve strane˝ i stjecala iskustvo. Okušala se i u audiovizualnom prevođenju te književnom prevođenju, kojem bi se u budućnosti htjela više posvetiti. Najkorisnijim, pak, smatra boravak u Francuskoj gdje je provela dvije godine usavršavajući jezik.
Zanimalo nas je li teško doći do posla u prevođenju, a izgleda da je i u tom segmentu branša slična novinarstvu.
“Nikada nije teško doći do posla, teže je doći do pristojno plaćenog posla – ali ga ima. Početnici su najčešće primorani pristajati na grozno niske tarife, neki i volontiraju, dok ne steknu iskustvo i usmjere se u jednu od mnogih niša. Onda se već lakše diše. Važno je biti uporan i realno i objektivno cijeniti svoj rad, a što se tiče pregovaranja o cijeni, s vremenom se treba izboriti za više. Uvijek će biti ˝dampinga˝ i onih koji rade za kikiriki, ali njima, kao ni onima koji ih po tim tarifama plaćaju, ne treba pridavati previše pažnje. Srećom nisam imala iskustva s izrabljivačima, ali od kolega sam se doista svega o tome naslušala”, iskreno će o stanju u prevoditeljstvu.
Svaki je prijevod, smatra, izazovan na svoj način, a neko je, dodaje, opće pravilo da tekst uvijek ispadne teži nego što se to procijeni na prvu. Priča nam kako je puno pitanja o kojima je napisano već mnogo znanstvenih radova: kako prevoditi kulturne specifičnosti, realije, igre riječi. “Odgovor nikada nije jednoznačan nego traži mnogo istraživanja i mozganja. Ali rekla bih da je najzamornije prevoditi loše napisan tekst. Zalome se tako i pravni, marketinški, novinski i razni drugi tekstovi u kojima autor nastoji zvučati “pametnije” pa se koristi raznim jezičnim zavrzlamama i floskulama, pri čemu je meni najizazovnije zaustaviti kolutanje očima, ali mi to na kraju ipak bude zabavno. No nekad se autor teksta naprosto zabuni pa ga treba kontaktirati ako imaš tu sreću da je dostupan ili uopće živ. Ako nije, snađi se, druže. Jednom sam dobila na prijevod grozno napisanu molbu za posao koja nije mogla dobro zvučati ni da se ja postavim na glavu. Na kraju sam trebala potpuno izmijeniti tekst i rezultat je u konačnici bio odličan (i uspješan!), ali za to sam potrošila mnogo više vremena i energije nego inače, što mi na kraju u tom slučaju nije bilo plaćeno.”
Najzanimljiviji za prevođenje su joj tekstovi koji zahtijevaju kreativna rješenja. “Oni koje da ih daš desetero različitih prevoditelja vjerojatno bi dobila deset različitih prijevoda, a svaki može biti izvrstan. U posljednje se vrijeme bavim pravnim tekstovima, što zna biti suhoparno, ali je sadržajno vrlo zanimljivo. Volim raditi i marketinške tekstove odnosno tzv. transcreation. Nekakav slogan od dvije riječi koji u sebi krije igru riječi, aluziju na određenu sliku koju potrošač mora uvidjeti i na ciljnom jeziku, često znači sate mozganja i rasprava. U posljednje vrijeme prevodim grafičke romane i u tome doista uživam”, kaže mlada prevoditeljica koja od vlastitih prijevoda izdvaja roman Pristanak iz 2021. naklade OceanMore. Radi se o ispovijesti žene o seksualnom zlostavljanju koja otvoreno i iskreno govori o pitanju nasilja i prisile, njihovim granicama i različitim oblicima.
Sadržaj:
Više od trideset godina nakon događaja koji su trajno obilježili njezin život, Vanessa Springora u prvome licu ispisuje ovaj lucidni tekst, svjedočanstvo o njezinoj mladosti i kroniku jednog vremena i društva u kojemu je bilo moguće da Gabriel Matzneff, autor brojnih knjiga u kojima opisuje svoja seksualna iskustva s maloljetnicima, književna zvijezda koju slavi ondašnja kulturna i intelektualna elita, dobiva najvažnije književne nagrade za svoje knjige, a da nitko ne propituje njihov skandalozni sadržaj kao ni njegove javne istupe povezane s time.
Prevoditeljstvo je samotnjački posao, što može, smatra Baričević, imati i svojih prednosti – fleksibilno radno vrijeme, rad od kuće i vlastiti tempo. No koliko je socijalizacija važna, shvatila je tijekom pandemije.
“Prevoditelji su se oduvijek udruživali u razna strukovna društva kako bi mogli ostvariti veća prava i unaprijediti cijelu stvar. Ali zafali i ljudi i druženja tako da su seminari i konferencije, osim za razmjenu iskustava, važni i za socijalizaciju i podršku. To se itekako osjetilo za vrijeme pandemije. Iako se svakodnevica nije bitno promijenila, izostala su takva događanja. Trenutačno radim u uredu s kolegama i to mi odgovara”, zaključuje za naš portal prevoditeljica Tonka Baričević kojoj je plan za dalje naučiti balansirati između poslovnog i privatnog svijeta. A mi joj u tom naumu želimo svu sreću!
