Piše: Nikolina Blažanović
Žene u sitcomima već neko su vrijeme područje istraživanja Nine Savčić. Savčić je doktorirala na temu Teorija sitcoma (američki sitcom, 1980.-2016.), a danas je književnica, likovna umjetnica, teoretičarka kulture i medija, dizajnerica i kolumnistica. Upoznale smo je na ovogodišnjem Autonomnom festivalu žena u Novom Sadu kao jednu od sudionica, a sada smo ju kontaktirale s namjerom da doznamo nešto više o prikazu žena u sitcomima.
Savčić započinje s objašnjenjem da je glavni junak sitcoma obitelj i njezini problemi. Oni su svakodnevni i brzo se rješavaju u okviru jedne epizode. Iako se ponavljaju, svaka epizoda završava primirjem, a sitcom nas uči toleranciji.
„Ta njegova edukativna uloga u sebi krije jednu ideologiju: odnosi u društvu mogu da se kontrolišu. Društveni aspekt sitkoma, zato je tema za sebe. Različite poruke moguće je poslati preko duhovitih replika junaka koje doživljavamo kao svoje TV rođake. Komedija je i od davnih dana bila dobar alat za obračun sa pojedincima ili grupama, socijalnim, političkim, kulturnim. Takođe, budući rado gledana, ona je imala potencijal da javno mnjenje menja“, govori Savčić o utjecaju sitcoma.
Sitcome koji u središte stavljaju žene dijeli na dva podžanra. To su sitcom o „neposlušnoj“ ženi i sekskom.
Kako izgleda „neposlušna“ žena
„Neposlušna“ žena je ona koja govori glasno, glasno se smije, psuje, ne brine o izgledu, ima aktivan seksualni život i možda je trudna. Ona nije tiha supruga koja udovoljava mužu i žrtvuje se za svoju djecu. Takva žena nije zaboravila svoje potrebe i ne izgleda kao dama uz sve obaveze.
Jedna od prvih žena ovog žanra bila je junakinja sitcoma Volim Lucy Lucy Ball. Ovaj sitcom prikazivao se u vrijeme kada je američka vojna strategija podrazumijevala kontrolu te kad se očekivalo isključivanje žena iz javnog života i posvećivanje obitelji. Lucy nije bila takva. Bježala je suprugu iza leđa i pokušavala uspjeti u show biznisu. On joj je to opraštao i upravo to ju stavlja u poziciju podređene, nesamostalne i infantilne. Uz to ju je i tukao.
Suvremeniji sitcomi ovog žanra su Dharma i Greg, Rosanne, Seks i grad te Ally McBeal. „Može se učiniti da je svojeglava Darma zaista žena koja se opire ideji poslušnosti, međutim, ona je iracionalna, infantilna, nezaposlena, bez karijere, onakva kakva odgovara modelu, od svog supruga, uspešnog advokata, zavisne pomalo otkačene domaćice. Njena je „neposlušnost“ čist dizajn“, ukazuje Savčić na Dharmin prikaz.
Serije Seks i grad i Ally McBeal spadaju u oba podžanra. Junakinje Seks i grada „neposlušne“ su žene koje se uklapaju u feminističku ideju o „sestrinstvu“ kao poželjnoj obitelji. Samostalno se financiraju, oslanjaju jedna na drugu i slobodno govore o škakljivim temama.
No, ipak nije sve onako kako se čini na prvu: „Pre svega, iako „troše“ muškarce onako kako smo navikli da se ponašaju muškarci naše falocentrične civilizacije, tridesetogodišnje Njujorčanke najviše čeznu za udajom, za tim „jednim jedinim“ koji će im pružiti neizmernu sreću za kojom jure, sreću koja je nedostižna jer je kopija konzumerske sreće. Kada su se na kraju sve četiri opredelile za svoje izabranike i napustile jedna drugu, rasturile sestrinstvo, feministkinje u gledalištu ostale su razočarane.“
Isto je i sa ženama u seriji Ally McBeal. One su moderne, bez financijskih briga, lijepe i stalno s drugim muškarcima. No, jedino što žele jest udati se.
Podžanr sekskom fokusira se na emocije junakinje
„Christine Scodari ovaj naziv koristi da opiše podžanr sitkoma koji je fokusiran na femininu (žensku), privatnu sferu koja stoji nasuprot maskuline, javne. U ovaj podžanr ubrajamo opet Ali Mekbil i Seks i grad, samo što je ovde akcenat na emocijama junakinja i junaka i na tome kako osećanja uslovljavaju delovanje, a ne na rušenje prototpa poželjne žene. Ideja je donekle bila da se u rezultatu dođe i do senzitivnog muškarca. On se pojavio u oba sekskoma, ali ni u jednom nije dobro prošao u kontaktu sa glavnim junakinjama – bio bi odbačen“, objašnjava o drugom podžanru sekskomu.
Junakinje sitcoma Ally McBeal su uspješne odvjetnice, ali je ovdje ideja sestrinstva doživjela još veću propast. One su radile jedna drugoj iza leđa i borile se za sebe ne birajući sredstva.
„Međutim, dok u prethodnom sitkomu karijera nije bila čak ni na periferiji pažnje, u ovoj seriji, koja je kombinacija raznih žanrova, junakinje blistaju u sudnici. Reklo bi se, „muški“ se bore i pobeđuju snagom svoga uma (što je takođe teren rezervisan za muškarce, jer su osećanja polje koje se vezuje za žene). Nažalost, nije to slučaj. Sve slučajeve koje je rešila, čak i one nerešive, Ali Mekbil, vitka otkačena devojka u kratkoj suknji, rešila je koristeći svoj emotivni instrumentarij“, naglašava.
Oba ova podžanra normaliziraju nejednakost i ženu ostavljaju u istom položaju, umjesto da inzistiraju na novim odnosima u društvu. Junakinja, žena, je infantila, oslonjena na osjećaje i žarko želi pripadati. U seriji čak kaže: „Muž, najljepša riječ u engleskom jeziku“.
Ipak, Savčić na kraju upućuje na prave „neposlušne“ junakinje: „Dva sitkoma dala su junakinje koje možemo nazvati zaista “neposlušnima”. To su Kler, krupna, glasna, seksualno navalentna žena iz Ali Mekbil (glumi je muškarac) i Evelin, majka poznate braće Harper iz Dva i po muškarca. A jedna od najpoznatijih “neposlušnih” američkih junakinja je Mis Pigi.“
