Razgovarala: Josipa Bubaš
S Anom Mrđom, doktoricom tehničkih znanosti u znanstvenom polju arhitekture i urbanizma, izvanrednom profesoricom na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu te na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, na studiju Krajobrazne arhitekture, razgovarala sam o položaju žena u arhitekturi, njezinom bogatom iskustvu rada u struci ali i još aktualnim problemima obnove i urbanog planiranja.
Josipa: Prodekanica ste za znanost na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, predajete na Katedri za urbanizam, prostorno planiranje i pejsažnu arhitekturu. Kako vidite položaj žena u vašoj struci, koliko ih upisuje fakultet?
Ana: Dok sam studirala možda je Arhitektura bila čak i dominantno muški studij. Bilo je profesora koji su znali davati komentare poput: „Ah, žensko, što očekivati…“ No, i profesora i profesorica koji su nam na početku studiranja rekli „Drage moje cure, ako su vam manikura i izgled prioritet u životu, niste za ovaj faks – ovdje treba zasukati rukave, bit ćete crne od rapidografa, neispavane, s podočnjacima…“ To su naprosto bile činjenice vezane uz profil struke, a ne rodno određen svijet.
Josipa: Je li bilo razlika u omjeru muških i ženskih profesorica?
Ana: Rekla bih da je bilo isto kao sa studentima, bilo je nešto više muških profesora, iako su po mom iskustvu, profesorice bile puno strože. Profesori su bili prema studenticama čak i tolerantniji. Danas je drugačija situacija. Mislim da imamo reciprocitet, ako gledamo zaposlenike, čak mislim da imamo više nastavnica nego nastavnika, dok studentice definitivno dominiraju. Omjeri su u zadnjih desetak godina 2:1 minimalno, u korist studentica. Danas su druga vremena, zna se dogoditi „ženska“ grupa, kako se šalimo, gdje su samo dva studenta koji su u manjini i žene ih apsolutno nadglasaju. Nekad mi je čak i draže kada je mješovita grupa zbog dinamike. Žene su detaljnije, senzibilnije prema prostoru, možda i grafički i estetski osvještenije. To, naravno, nije pravilo. U svakom slučaju danas studentice brojčano dominiraju fakultetom.
Josipa: Kakva je situacija s diplomama i nastavkom rada u struci?
Ana: Bologna je omogućila da svi koji žele mogu završiti studij, u postotcima podjednako završavaju i žene i muškarci, s tim da urede osnivaju uglavnom grupno. Iako, naravno ima i samo ženskih ureda. Svugdje su žene podjednako vrednovane, prepoznate i aktivne. Nisam doživjela nikada diskriminaciju. Kada sam počinjala, imala sam s kolegicama svoj ured i radile smo raznorazne projekte. Nisam nikada doživjela da su investitori nešto negativno komentirali. Za razliku od liječnica, koje još uvijek čak i od strane ženskih starijih osoba doživljavaju komentare „Hoće li me operirati doktor?“. Arhitektura obuhvaća širok spektar djelatnosti, osim rada u arhitektonskim ili urbanističkim studijima i biroima, postoji niša u obrazovanju – od srednjih tehničkih i umjetničkih škola do sveučilišta, rad u brojnim gradskim i državnim institucijama, rad u kulturi, medijima, turizmu i raznim društvenim organizacijama, pa čak i rad u bankama. U većini ovih institucija i organizacija se čak i preferiraju arhitektice. Natječaji su također odlična baza za afirmiranje mladih arhitekata. Tu bih rekla da žene itekako imaju svoj prostor. Sve se danas malo izniveliralo, iako još uvijek postoji fama gradilišta, koja nije nužno opravdana. Mislim da je to i od osobe do osobe, i majstorima je uvijek (naizgled) lakše s muškima. Ipak, često se dogodi i da su žene visoko cijenjene kao nadzornice na gradilištu jer kod žena često nema „dogovora“. Žene projektanti su nekada upornije i manje sklone kompromisu pa su majstorima uglavnom gnjavaža. Općenito, kada izvođači/majstori vide arhitekte na gradilištu, nisu oduševljeni jer mi uvijek inzistiramo na preciznijim detaljima i estetski zahtjevnijoj izvedbi. Naravno da je i to individualno. Jako puno mojih kolegica zapravo i ne voli gradilište upravo zbog predrasude da ih neće slušati, ali nastup i znanje je preduvjet za kvalitetan rad. To je nešto s čim se još uvijek moramo boriti.
Ima žena-zmajeva i kroz povijest arhitektonske struke ih je uvijek bilo. Danas ne moraš biti žena zmaj da se afirmiraš. Međutim, istina je da su referentice u gradskim i državnim institucijama uglavnom žene, jer je to „ženski posao“, a nadzorom na gradilištu i dalje dominiraju muškarci. Još uvijek postoji percepcija krhkih žena koje hodaju po armaturi. Ali, imamo tenisice u autu i obilazimo gradilišta, nije to nikakav problem. Postoje i kolege i kolegice koji prvi put dolaze na gradilište, koje će majstori „prefarbati“ jer ne znaju i nemaju iskustva. Imam iskustvo gradilišta, i prvi put zaista ideš s knedlom u grlu i u strah te je kako će sve proći, ali mislim da iskustvo i znanje daju snagu, to je baza gdje ti nitko ne može ništa spočitati. Na tim početcima se sjećam da se pričalo o jednoj gospođi koja je obavljala građevinski nadzor i koju su zvali muškim imenom, ne mogu se sjetiti, ali možemo ju nazvati Mile i kada je dolazila, svi su se uspaničili „dolazi Mile, dolazi, Mile!“. Nastao je kaos među radnicima, a mene je zanimalo kakav to frajer dolazi. Došla je jedna sitna gospođa britkog jezika i sve ih je postrojila. Mislim da se žene moraju više truditi, lakše je kada dođe muško, potapše radnike po leđima i vodi šefove gradilišta na pivu. Žene su radnicima još uvijek malo strah i trepet dana, više ih se boje nego što ih podcjenjuju.
Josipa: Postoje li razlike u plaćama između žena i muškaraca?
Ana: Mislim da je kod nas isto kao s negativnim komentarima upućenim studentima i studenticama, koji su bili više usmjereni nedostatku talenta i lošim rezultatima, a manje ovisili o tome jesi li muško ili žensko. Plaće više ovise o stručnosti i talentu, ne bih rekla da je u pitanju rodna razlika, nego tko više može povući i tko je kreativniji. Dok sam radila u uredu, imala sam veću plaću od nekih svojih muških kolega. Ako ured želi imati nekoga tko je „zvjezdica“ ili radni potencijal, to će platiti više, bez obzira na to je li muško ili žensko. Čini mi se da je to dobro i nadam se da će tako i ostati. U institucijama, s druge strane, plaće su za sve jednake – i muške i ženske i neradnike i radnike.
Trg u Koprivnici / KORKUT_MRĐA_MUDRONJA PLETENAC_SENJAK
Josipa: Nedavno je u MSU organizirana izložba Vidljive, nastala kao rezultat istraživanja zastupljenosti žena u kolekcijama muzeja, koja je poražavajuća. Što je s poviješću arhitekture? Kolika je bila dostupnost arhitektonskom obrazovanju tijekom dvadesetog stoljeća, i potom u ovom stoljeću?
Ana: Postoje i danas, kao i kroz povijest, brojni brakovi unutar struke, što nije čudno jer ljudi rade u malim grupicama i svi se jako zbliže. Kroz povijest su uvijek bili dominantniji muškarci, ako promatramo projektne biroe koje su vodili istaknuti arhitekti, primjerice Vitić, Haberle, Ostrogović itd. Njihove supruge su također bile arhitektice, no Nada Vitić, Minka Jurković ili Božica Ostrogović manje su afirmirane od svojih supružnika. Dosta je poznatih arhitekata imalo partnerice arhitektice koje su živjele u njihovoj sjeni. No neke su se i samostalno afirmirale i izgradile značajan stručan opus poput Mire Halambek Wenzler ili Silvane Seissel. Svakako ako promatramo hrvatsku povijest jedna od zaslužnijih arhitektica samostalnog bogatog opusa je Zoja Dumengjić. Zoja je obilježila hrvatsku modernu arhitekturu kao prva žena koja se afirmirala na našoj arhitektonskoj sceni još ranih tridesetih godina 20. st. i koja je zasjenila svog bračnog tandema. Dobitnica je također najrenomiranijih arhitektonskih nagrada Viktora Kovačića i Vladimira Nazora. Bavila se primarno zdravstvenom arhitekturom, a nedavno je kolegica dr. sc. Zrinka Barišić Marenić napisala nagrađivanu monografiju o njoj. Postoje i takvi primjeri, no na žalost kroz povijest su rjeđi. Dvadesetak godina kasnije arhitektonski fakultet dobiva prvu dekanicu koja je također dobitnica obje najviše nagrade za arhitekturu. Sena (Srebrenka) Sekulić Gvozdanović, je bila prva asistentica, prva docentica, prva prodekanica i dekanica Arhitektonskog fakulteta. “Prva dama hrvatske arhitekture” je istovremeno bila projektantica, kreativka, povjesničarka, teoretičarka, konzervatorica, publicistkinja, znanstvenica i edukatorica. Nakon Sene, do danas, samo je još jedna iznimna arhitektonska dama vodila Arhitektonski fakultet – prof. emerita. dr. sc. Hildergard Auf Franić. Sve u svemu rekla bi da je interes za arhitekturu kroz povijest bio dominantno muški, nije bilo puno žena u struci jer je društvo percipiralo da arhitektura nije za žene. Osim toga društvo je percipiralo i da je ženama mjesto kod kuće – pa su se brojne arhitektice odlučile posvetiti majčinstvu, a struku su stavile u drugi plan. No, ovih par rijetkih arhitektica pokazuju da se moglo, ali sigurno je iziskivalo više truda i talenta u usporedbi s muškim kolegama. Brojne uspješne kolegice danas dokazuju da ne postoji više podjela muško – žensko, ali kroz povijest je svakako postojala. Mali je postotak ženskih arhitektica općenito na globalnoj razini kroz povijest arhitekture. Kada retrospektivno pogledamo samo domaće nagrade za životno djelo, postoje navedene dvije arhitektice, Silvana Seissel te Hiledrgard Auf Franić. Mislim da se u godišnjim nagradama pojavljuje još koje ime poput Marine Dropulić (sa suprugom) i Ines Filipović. Kroz povijest je zaista položaj žena u struci bio neravnopravan, čak bih rekla da je to jako dugo trajalo, sve do negdje devedesetih, možda čak početkom ovog stoljeća, kada arhitektice staju rame uz rame svojim muškim kolegama – što je vidljivo i u omjeru nagrađivanja. Kolegica dr. sc. Tamara Bjažić Klarin iz Instituta za povijest umjetnosti bavi se podosta afirmacijom žena u arhitekturi. Arhitektonska struka je jako zahtjevna, živiš ju svakodnevno, bez radnog vremena – uistinu je poziv, pa pretpostavljam da je i to bio jedan od razloga. Sigurno je bilo još kvalitetnih arhitektica koje s obzirom na društvo nisu imale mogućnosti zasjati. Danas zaista postoji svijest o tome, postoje i zakonske regulative, pravilnici i etički kodeksi, pa ako slučajno postoji netko tko ima problem sa ženama, nije mu mjesto u ovoj struci, ne zaslužuje funkcionirati u ovoj zajednici i ne dobiva prostora. U javnom sektoru je sve regulirano, a u privatnom vlada konkurencija, tržište, stručnost, talent. Mnoge talentirane arhitektice se u nekom trenutku odluče posvetiti obitelji, možda samo u nekom periodu, možda zbog tih obaveza posustanu, dok muškarci imaju kontinuitet. Nakon takve pauze moguće se vratiti, ali treba nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Naravno, i muškarac može ostati doma čuvati djecu, ali mi se čini da je još uvijek naše društvo za te situacije dosta zatvoreno i nezrelo. Iako je to rastući trend i u Europi i u Americi.
Josipa: Još kao studentica ste s kolegicom Martinom Paun osvajale urbanističko-arhitektonske nagrade. Možete li reći nešto o nagrađivanim projektima? Autorica ste nekoliko projekata i dobitnica brojnih nagrada. Koji je put od projekta do realizacije? Što je sve potrebno za implementaciju, finalizaciju? Tko je sve uključen? Postoji li rodna podjela po strukama?
Ana: Imala sam sreću da je period pred kraj mog studija bio zamah urbanističko-arhitektonskih natječaja. Oduvijek sam imala više afiniteta za otvorene prostore, oblikovanje gradskog tkiva, kompleksnih sustava. S kolegicom Martinom Paun sam studirala, bile smo generacija, upoznale smo se, gurale međusobno, danonoćno studirale i na kraju smo se odlučile odvažiti na natječaj na kojem smo dobile prvo mjesto. To je bio Sportsko-rekreacijski kompleks u Sesvetama iz 2005. g. Osnova urbanističkog planiranja se evidentira kroz prostorne planove koji imaju snagu podzakonskog akta, a iz natječajne dokumentacije se dalje podugovaraju urbanistički planovi uređenja kao najdetaljnija razina prostornih planova. Urbanizam kao takav je vrlo spor i inertan, podliježe manipulacijama, pun političkih odluka, skupljanja glasova. Prostorni planovi su također podložni uzastopnim promjenama, iz različitih razloga, primjerice jer grad nema snage otkupiti sve čestice pa privatno vlasništvo onemogući planiranu realizaciju. U ovom urbanističkom diskursu, koji je moja ljubav, malo je teže doći do „prave realizacije“. Razlog tome je da su to prostori primarno u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i ovise o njihovom budžetiranju, financiranju i proračunu. Dobile smo 2007. godine prvu nagradu na natječaju koji je konceptualna podloga za UPU-u Blato-istok. Od tog natječaja se trebao razviti UPU koji je zapravo bio glasački trik, što je čest slučaj. U prvim novim izmjenama i dopunama GUP-a je izbačena obveza izrade tog UPU-a, tako da je on ostao samo na razini natječajnog rada. Sličan je slučaj i s navedenim Sportsko–rekreacijskim centrom u Sesvetama. U području urbanizma ostaje jedino prostor za uređenje javnih otvorenih prostora – parkova, trgova, rekreacijskih zelenih površina – i tu su u principu svi natječaji za koje smo osvojile prvu nagradu bili realizirani, iako sa značajnim vremenskim odmakom. Arhitektonski natječaji su s druge strane puno konkretniji, nose više novaca i puno izgledniji za realizaciju. To govorim iz iskustva vrtića u Sesvetama koji je nakon natječaja vrlo brzo realiziran. Vrtići, škole, i ostali odgojno-edukacijski objekti, kao i zdravstvene i kulturne ustanove uglavnom dožive svoju realizaciju. Nešto sporije ide realizacija stambenih zgrada (osim POS projekata) budući da ovise o privatnom kapitalu. Da rezimiram, prva nagrada na natječaju iz bilo kojeg urbanističkog segmenta nije nužno garancija realizacije. Kako god natječaji su bili i ostali temelj transparentnog i visokokvalitetnog oblikovanja prostora, s naglaskom potencijala za etabliranje mlađih kolega.
Nagrađeni projekt ŠRC Sesvete / MRĐA_PAUN_MIZLER
Josipa: Koliko je struka uključeno u realizaciju nekog projekta i koji je udio žena u ostalim, suradničkim, strukama?
Ana: Od idejnog rješenja do izgradnje i uporabne dozvole, osim arhitekata, građevinara, geodeta, konzervatora, potrebni su i projektanti vodovoda i kanalizacije, elektroinstalacija, vatrodojave, strojarstva, krajobraznog uređenja i mnogi drugi ovisno o specifičnostima projekta. U građevini, strojarstvu i geodeziji još uvijek, barem u biroima, dominiraju muškarci. Nisam sigurna kako je s upisima na predmetne fakultete trenutačno. S druge strane, u krajobraznoj arhitekturi prema mojim iskustvima dominiraju žene. Prisutna je rodna podjela posla u brojnim zanimanjima. Među majstorima također dominiraju muškarci, iako sada, kada smo počeli uvoziti stranu radnu snagu viđam i žene na gradilištima. To je jednostavno teški fizički rad.
Danas postoji puno stipendija kojima se ženama omogućuje studiranje u tehničkim strukama, STEM područjima, i mislim da je to dobro, jer su svakom segmentu dominantno muških struka apsolutno ima još uvijek puno prostora za žene.
Josipa: Aktivni ste u Udruženju hrvatskih arhitekata. Sluša li se, po vašem mišljenju, struka u donošenju važnih odluka?
Ana: Struka se sluša ovisno o tome koliko je glasna. Mi u UHA-i i DAZ-u, kao i kolege u Komori stvarno se trudimo braniti struku i kvalitetu i očuvati prostor, no postoji problem u komunikaciji s ostalim dionicima. Participativnost u našem poslu, ako gledamo regulativno izostaje. Stanovnici su generalno izgubili povjerenje u sustave i tu je greška koja nastaje jer građani poistovjećuju struku i politiku. Na političkim obećanjima se izgubi povjerenje, a time i struka gubi kredibilitet, i to je loše. Kada pogledamo procedure, samo kroz donošenje prostornih planova imamo mogućnost intervencije od strane građana kroz modele javnih rasprava – no vrlo često su one neposjećene. Temeljni problem je manjak povjerenja, edukacije i komunikacije. I u ostalim segmentima izrade arhitektonskih projekata također postoji limitirani participativni sustav koji se najčešće svodi na suglasnosti susjeda. Pa čak ni institucija natječaja slabo ili nikako ne konzultira stanovnike. Mislim da bi za svaki projekt bilo dobro komunicirati s građanima, izraditi sociološke i demografske studije, okrugle stolove, ankete i na kraju prezentacije projekata. Veseli me da ipak u tom smjeru razmišlja sve više gradova i općina. Jedan od recentnih je Karlovac čija uprava ima sluha za strukturiranu komunikaciju s građanima prije donošenja odluke za raspis natječaja koji sugerira dugoročno unaprjeđenje prostora. Možda je većina mišljenja stanovnika partikularnog karaktera, ali uvijek dobijete informaciju kako stvari zaista funkcioniraju i tada možete reagirati na iznesene izazove kao stručnjak. Nažalost, još uvijek je premalo participacije i premali je odaziv, što od straha, nepovjerenja i neznanja koji postaju prepreka i kada postoji prilika. Naprosto za sada još uvijek nismo takvo društvo. U planiranju prostora postoje dva pristupa – jedan je top-down planerski pristup gdje mora dominirati struka, uprava, i to je razina strateškog promišljanja razvoja prostora kroz razine prostornih planova. Ta razina mora gledati kompleksnost grada, grad kao sustav, ekološke, kulturološke ali i gospodarske mogućnosti, cjelovitost i nepovredivost prostora za njegove stanovnike. Na toj razini nisu neophodne dinamike participativnosti jer se one odvijaju kroz bottom-up pristup gdje imamo vijeće gradskih četvrti, mjesne odbore. Takvim malim hands-on akcijama uočavaju se stagnacije, izazovi i razvojne dileme kao i fragmentirane potrebe stanovnika. Tu je jako dobro slušati inpute lokalne zajednice. Tu su naravno ključni sociolozi koji su na neki način medijatori između struke i zajednice. To je kultura življenja koja u europskim gradovima postoji. Kod nas je još uvijek malo krivo shvaćena uloga i modaliteti participacije. Vrlo često se u želji za poboljšanjem takvim akcijama degradira struka i stručna edukacija. Kod nas, ako nešto nije zakonski strogo regulirano, ne funkcionira, a to je šteta. I sami natječaji o kojima smo pričali, ne ulaze u dijalog sa zainteresiranom javnošću, no tu se isto postepeno dešava promjena. Kada gledate recimo Nizozemsku, rješenja bira struka, a potom postoji javna tribina gdje se prezentiraju rješenja pa se glasa i komentira. Komunikacija prije gradnje treba biti bolja jer prisilna transformacija prostora nije dobra, osobito na mikro razinama poput igrališta i parkova koji su dnevni boravci stanovnika.
Josipa: Bili ste aktivni tijekom obnove. Koja su vaša zapažanja?
Ana: Obnova je bila jedan interesantan period, tužno ali stručno afirmativno interesantan period. Sve nas je šokirao potres, bila je korona, radili smo online, bio je kaos. Prof. emerit. dr. sc. Tihomir Jukić, kolegica Kristina Perkov i ja smo bili konstantno u kontaktu i aktivni u grupama koje su se aktivirale oko obnove. S obzirom na to da smo osjećali da imamo dug prema društvu, odlučili smo da je najbolje javno podijeliti svoja iskustva i znanja kroz javno dostupnu publikaciju pod nazivom Urbana obnova. Na kraju krajeva, profesor se desetljećima bavi urbanom obnovom, drži taj kolegij i posjeduje svo to znanje. Nije urbana obnova nešto što se treba dogoditi nakon katastrofe, to je nešto što se treba periodički događati gradu. Sve objekte moramo neprestano održavati. Mi na žalost, takvih organizacija kao ni svijesti kroz sustavne financije i nemamo. Potres je bio katastrofa, ali nas je na neki način probudio i osvijestio da u gradu imamo puno objekata koje je loše ili nikako održavano. Analize su pokazale da grad odumire, da je prekapacitiran prometno, potkapacitiran zelenom infrastrukturom, vlasnički i ekonomski nestabilan. Upravo je neodržavanje jedan od uzroka tolike devastacije. Sramota je što su među uništenim objektima bile i javne institucije. Pojedine zapadne zemlje imaju petogodišnje ili desetogodišnje programe sanacije i obnove. Analizira se što i koliko treba biti obnovljeno, koliko financija treba biti osigurano. To nije dekoriranje interijera nego konkretna konstruktivna obnova i obnova cjelovitog urbanog tkiva. Nama se činilo da je došao trenutak za otvaranje merituma problema javnosti, na način da iznesemo modele i europske primjere dobrih praksa koje služe za osvijestiti i educirati javnost što i kako trebamo raditi. Napravili smo online priručnik Urbana obnova – Urbana rehabilitacija Donjega grada, Gornjega grada i Kaptola / Povijesne urbane cjeline Grada Zagreba, i to je bio minimum koji smo prema društvu bili odgovorni napraviti.
Urbana obnova / JUKIĆ_MRĐA_PERKOV
Josipa: Što je, po vašem mišljenju, kočilo obnovu, kada se već dogodila devastacija?
Ana: Rekla bih da smo po nekim pitanjima čak i preregulirano društvo. Uspoređivali smo reakcije na potres u obnovi u Čileu i u Italiji. Kod nas je obnova iziskivala novi zakon, a svi znamo da je to proces koji dugo traje. Ovo su alarmantne situacije, nakon takvih događaja mora postojati administrativni bypass koji bi bio efikasan. Naravno treba odrediti što se treba odmah napraviti, a onda dugoročno planirati korake i faze obnove. Kod nas je i taj prvi korak, evidentiranje odrađeno. I to je trajalo, ali onda je stalo, umjesto da smo imali nekakve prvostupanjske požarne mjere koje bi ubrzale proces.
Josipa: U vrijeme Jugoslavije, obnova nakon potresa trajala je puno kraće što znači da su mehanizmi postojali, ali nisu preuzeti.
Ana: Meni se čini da smo stalno u kontrastu prereguliranosti i ilegalnosti. To je uvijek tako. Trebali bi našu regulativu ažurirati i biti nedvosmisleni. Kao netko tko provodi određene procese, mogu reći da su nam procesi dugotrajni i u arhitekturi i u prostornom planiranju, zakoni su prekompleksni, ili u potpunosti nedorečeni. Istina puno se radi na tome da se sve to ubrza, da postane prohodnije, unificiranije. Ali iz povijesnih modela učimo da nakon katastrofe nije moguće čekati da se zakoni mijenjaju, ili pišu novi, tu se moraju raditi bypassi, procedure koji će ubrzati djelovanje.
Josipa: Postojao je rizik od potresa, no ipak nije utjecao na legislativu.
Ana: Na kraju krajeva obveze su pri projektiranju određene razine potresne otpornosti konstrukcije koje se definiraju prema nizu normi i one podrazumijevaju taj rizik. Kada retrospektivno gledamo našu izgradnju sva sreća još u bivšoj državi je sve što je izgrađeno podlijegalo rigoroznim standardima u skladu s potrebama potresne zone. Naš objektivni problem je bilo ujedno i naše najkvalitetnije naslijeđe – a to je zapravo područje Donjeg Grada tj. austrougarska arhitektura, kao i srednjovjekovna arhitektura Gornjega Grada. Novi Zagreb, poznat po modernim visokourbaniziranim naseljima, je također projektiran na više standarde od potresa koji nas je zadesio. Da se dogodila razina na koju su novogradnje projektirane, cijeli centar bi bio sravnjen. Problem nije novija gradnja, problem je što ne obnavljamo fond koji imamo, tu su se dogodile najveće katastrofe. No za razliku od Grčke još smo i dobro prošli, što se tiče gradnje, ima i puno gorih situacija, mi ipak imamo tradiciju brige o prostoru koliko god da se devedesetih situacija poljuljala ilegalnom izgradnjom, tendencija i tradicija arhitektonske gradnje ipak postoje.
Josipa: Što mislite o zatvaranju centra Zagreba za promet automobilima, Lunarov rad na križanju Masarykove i Preradovićeve? Možete li komentirati smjer transformacije centra u pješačke zone?
Ana: Već sam spomenula, top-down planiranje mora uzeti u obzir da je grad živi organizam i da je infrastruktura užasno kompleksna. Kada dirnete u jednu točku, ona ima puno refleksija na ostala područja. Mislim da su pješačke zone u centru apsolutno pozitivan trend, i da ih treba potencirati, i sustavno, a ne fragmentirano promišljati kao i svaku drugu gradsku infrastrukturu. Isto tako treba aktivnije komunicirati sa stanovništvom, vidjeti njihove potrebe i želje, provjeriti funkcionira li model privremenih točaka. Mi to zovemo taktički urbanizam, međutim, ove akcije baš i nisu u potpunosti po postulatima taktičkog urbanizma jer on podrazumijeva inicijativu bottom-up, koje nastaju iz potreba žitelja prostora, idealno u suradnji s gradskom upravom. To su upravo ovakve privremene najčešće tjedne ili vikend akcije koje testiraju kakve posljedice može imati pojedini dugoročni projekt. Trend svugdje, pa bi trebao biti i kod nas, je transformacija centra u pješačke zone. Mi smo u studiji Gornjeg Grada (autori: prof. emerit. dr. sc. Tihomir Jukić, red. prof. dr. sc. Sanja Gašparović i ja) isto tako razmatrali pitanje tranzita Gornjim Gradom koji je sramotan i nedopustiv. S druge strane, automobili su dio naše svakodnevice i oni su potreba. Ako zadirete u jednu točku treba pažljivo gledati kako se disperzira zatvoreni ciklički sustav prometa, gdje nastaju novi čepovi, to na kraju krajeva kolege s Prometnog fakulteta rade svakodnevno s digitalnim simulacijama. Grad je dinamičan sustav i mora se resetirati ali mora se i znati na koji način i koje posljedice pojedina odluka ili projekt sa sobom nose. Vidjet ćemo kako će to još kod nas funkcionirati. Još nam je sve strano i novo, ali, ako se temeljem ovih malih testova odluči zatvoriti centar, možda bi tu uistinu bilo potencijala doći do dugoročnih rješenja pješačkih ZONA, a ne fragmenata. Ako recimo gledamo Vlašku, postojao je natječaj za regulaciju Kaptola iz 2008. godine koji je u anketnom dijelu uključivao i prostor Vlaške. Postoji već sada šire promišljanje i sugestije kako transformirati taj dio, ne bi bilo loše uzeti i to u obzir, trebalo bi napraviti ozbiljnu studiju funkcioniranja s ciljem čim više pješačke dostupnosti, ali i tu se moraju profiltrirati modaliteti, obuhvati, granice, potrebe stanovnika, automobilskog prometa, parkinga, dostave, opskrbe, požarnih uvjeta, zazelenjavanja površina itd. To je onda jedan kvalitetan sustav. Ovo je u načelu super, podržavam, ali možda malo i naivno, zatvoriti, prefarbati, fotkati – nadam se da sam u krivu i da gradska uprava ima širu viziju jer bez toga ništa neće biti dugoročno uspješno.
