Ivana Perković Rosan
Redovna profesorica na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, doktorica znanosti Irena Burić nedavno se našla na listi najcitiranijih hrvatskih znanstvenica/ika u svijetu. Odličan je to povod za razgovor s ovom cijenjenom znanstvenicom čiji je fokus istraživanja usmjeren prema učiteljima i nastavnicima. Tijekom razgovora dotaknule smo se i problema nasilja u školama koji je nažalost itekako aktualan.
Nedavno ste se našli na listi najcitiranijih hrvatskih znanstvenika/ica u svijetu. Čestitamo, kako ste se osjećali kada ste čuli za to?
Hvala na čestitkama. Tako je, nedavno je izašla lista dva posto najcitiranijih znanstvenika u svijetu koju svake godine izrađuje i objavljuje skupina istraživača sa Sveučilišta u Stanfordu iz Sjedinjenih Američkih Država pod vodstvom profesora Johna Ioannidisa. Lista se formira na temelju najveće svjetske baze znanstvenih publikacija Scopus i u suradnji s izdavačkom kućom Elsevier te obuhvaća više od 210 tisuća znanstvenika u 22 znanstvena polja i 174 znanstvene grane. U listu najutjecajnijih svjetskih znanstvenika u prethodnoj tj. 2022. godini uvršteno je i moje ime. Činjenica da se nalazim na jednoj takvoj listi veoma me obradovala te ispunila ponosom i zadovoljstvom jer pokazuje da znanstvenici diljem svijeta rezultate mojih istraživanja smatraju dovoljno vrijednima i relevantnima da se na njih referiraju i u vlastitom radu.
Područje Vašeg stručnog i znanstvenog interesa su ličnost, emocije i emocionalna regulacija u obrazovnom kontekstu te profesionalna dobrobit nastavnika. Često se kaže kako je sve teže biti učitelj i da je to zanimanje postalo podcijenjeno. Što sve utječe na zadovoljstvo učitelja poslom?
U posljednjih nekoliko godina fokus mojih istraživanja usmjeren je prema učiteljima i nastavnicima na primarnoj i sekundarnoj razini obrazovanja, odnosno na njihove osobine ličnosti, emocionalno doživljavanje, profesionalnu dobrobit te radnu uspješnost. Ova istraživanja nastala su u okviru dvaju projekata Hrvatske zaklade za znanost te su se temeljila na različitim metodološkim pristupima i obuhvatila velike uzorke učitelja, nastavnika i njihovih učenika. Primjerice, u okviru projekta „Ličnost, emocije i radna uspješnost nastavnika: dinamička perspektiva“ kojeg trenutno vodim, proveli smo dva longitudinalna istraživanja kojim je obuhvaćeno preko 1000 srednjoškolskih nastavnika i 22000 njihovih učenika, dok su prethodnim projektom prikupljeni odgovori od više od 4000 osnovnoškolskih učitelja i srednjoškolskih nastavnika. Oba istraživanja su pokazala da hrvatski učitelji i nastavnici imaju sačuvanu profesionalnu dobrobit te da su općenito zadovoljni svojim poslom. Ipak, treba napomenuti da je zadovoljstvo poslom učitelja i nastavnika složen fenomen koji je određen nizom čimbenika kao što su njihove individualne karakteristike, materijalni uvjeti rada, obilježja vodstva školom, odnosi s kolegama, učenicima i njihovim roditeljima i slično. Naša istraživanja su pokazala da učitelje zadovoljstvom ispunjavaju učenici koji su motivirani i zainteresirani za učenje te koji ostvaruju napredak u istom. Učitelji su izdvojili i važnost dobrih odnosa između učenika unutar razrednih odjeljenja, ali i između kolega u zbornici te s ravnateljem škole. S obzirom na to da i odnosi s roditeljima postaju sve kompleksniji, učitelji su prepoznali uspješnu suradnju s roditeljima kao važan izvor vlastitog zadovoljstva poslom. Naposljetku, različita priznanja i nagrade za njihov kvalitetan odgojno-obrazovni rad, učitelje ispunjavaju ponosom i zadovoljstvom.
Istraživanje koje je proveo Institut za društvena istraživanja u Zagrebu prije dvije godine pokazalo je da su učitelji zadovoljni svojim poslom, ali ne i društvenim statusom, kao ni plaćama. Jedan od šokantnih podataka jest da je čak devet posto učitelja reklo da im je stres na poslu izazvalo to što su ih vrijeđali ili zastrašivali njihovi učenici. Je li nasilje prema učiteljima u porastu i jesu li zaista nove generacije sve gore u odnosu prema učiteljima?
Na žalost, na slične zaključke upućuju i rezultati istraživanja provedenog prije nekoliko godina na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, a imamo i vrlo recentan primjer fizičkog obračuna između profesora i učenika u zagrebačkoj srednjoj školi. U posljednjih nekoliko desetljeća, autoritet učitelja i nastavnika, koji je bio inherentan njihovoj profesiji, sve više slabi jer se uloga učitelja kao primarnog izvora znanja i informacija mijenja. Danas učimo na različite načine i informacije su nam dostupnije više nego ikada čega su svjesni i djeca i mladi. Osim toga, današnji mladi ljudi svjedoci su životnih i poslovnih uspjeha pojedinaca koji nisu nužno obrazovani i koji ne posjeduju uvijek znanja i vještine koje se stječu formalnim školovanjem što dodatno nepovoljno djeluje na percepciju važnosti obrazovanja i uloge učitelja u njemu. Naposljetku, živimo u razdoblju pojačane društvene svijesti o pravima djeteta i osiguravanja uvjeta za njihov optimalan socio-emocionalan razvoj što ponekad, nažalost, vodi k nedostatku postavljanja granica u odgoju djece, a potom i nerijetko kulminira u njihovim neprimjerenim i nepoželjnim ponašanjima u učionici. Stoga je veoma važno razvijati i implementirati učinkovit sustav sankcija u odgojno-obrazovnim ustanovama, ali i preventivnih mehanizama kako bi se nepoželjni oblici ponašanja sveli na minimum. Drugim riječima, važno je raditi s učenicima, ali i s njihovim učiteljima, kako bi se obje skupine što uspješnije prilagođavale suvremenim promjenama u vrijednosnim sustavima i svakodnevnim izazovima koji se pred njih postavljaju.
Je li i to jedan od razloga trenda napuštanja učiteljske profesije, ali i razlog njene feminizacije, koji je zamjetan u Hrvatskoj kao i svijetu?
Vrijeđanje i zastrašivanje učitelja i nastavnika od strane učenika te pad društvenog ugleda učiteljske profesije samo su neki od razloga koji doprinose trendu napuštanja posla učitelja i nastavnika. Ne treba zanemariti ni veoma zahtjevne te ponekad i agresivne roditelje koji vrše velik pritisak na učitelje i nastavnike radi, po njihovom mišljenju, nedovoljno visokih ocjena njihove djece. Suvremeni roditelji često se izravno miješaju u rad učitelja te otvoreno ili prikriveno dovode u pitanje njihovu stručnost i kompetencije. U takvom sustavu, učitelji i nastavnici se često osjećaju nezaštićeno te nerijetko i popuštaju različitim pritiscima, a na štetu svog profesionalnog integriteta. Uz to, u javnosti se iz usta onih koji ne poznaju dobro prirodu posla učitelja često može čuti kako učitelji „rade par sati dnevno i imaju tri mjeseca praznika“ što ih dodatno degradira u profesionalnom smislu. Stoga ne čudi da se danas mladi ljudi teže odlučuju za zanimanje učitelja te radije biraju zanimanja i profesije u kojima će zarađivati više te uživati veći ugled u društvu. Ipak, istraživanja koja sam vodila u proteklih nekoliko godina pokazuju da mnogi naši učitelji i nastavnici svoj posao doživljavaju kao poziv te ga biraju iz ljubavi prema djeci i mladima te želji da pozitivno doprinesu njihovom razvoju. S obzirom na to da žene češće biraju uslužna i pomagačka zanimanja općenito, ne čudi da je njihov udio u učiteljskoj profesiji velik. Međutim, kada se govori o feminizaciji učiteljske profesije, ne treba zanemariti ni faktore poput gore spomenutog smanjenja njezinog društvenog statusa, relativno niske plaće te brojnih zahtjeva i izazova povezanih s učenicima, roditeljima i obrazovnim politikama s kojima se suvremeni učitelji svakodnevno susreću.
Radili ste i na istraživanjima koja se tematski vezuju uz posljedice COVIDA-19 pandemije, odnosno o otežanim uvjetima rada i njihovom utjecaju na mentalno zdravlje. Može li se reći da je išta dobro proizašlo iz te situacije?
Pandemija bolesti COVID-19 prouzrokovala je nagle i velike promjene u načinima poučavanja i provjeravanja znanja. Učitelji i nastavnici morali su se prilagođavati brzo te usvojiti čitav niz specifičnih znanja i vještina kako bi mogli i dalje ispunjavati svoju radnu ulogu u tom izvanrednom i dotad jedinstvenom vremenu u povijesti. Uz sveopću neizvjesnost i visoku razinu zabrinutosti koje je u počecima pandemije bila prisutna među ljudima, novi zahtjevi i načini rada bili su za mnoge učitelje i nastavnike veoma stresni. Ipak, istraživanje koje smo proveli na uzorku od 1500 hrvatskih učitelja i nastavnika u proljeće 2020. godine na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru, pokazalo je da je većina njih adekvatno reagirala na izmijenjene uvjete rada i drugačije radne zadatke što im je pomoglo da očuvaju svoju profesionalnu dobrobit. Bez obzira na negativnosti koje su se vezale uz pandemiju i bitno drugačije svakodnevno i radno funkcioniranje, izvođenje nastave na daljinu pokazalo je da neki elementi poučavanja i odgojno-obrazovnog rada mogu funkcionirati dobro i u digitalnom okruženju, dok je u druge potrebno uložiti znatno više napora da bi se postigla zadovoljavajuća razina kvalitete. Primjerice, pokazalo se da korištenje različitih aplikacija i digitalnih alata u nastavi može pomoći u motiviranju učenika i boljem i lakšem usvajanju gradiva. Također, dijeljenje nastavnih sadržaja u digitalnom obliku te izravna komunikacija s učenicima putem virtualnih učionica mnogim učiteljima i nastavnicima postali su uobičajeni načini rada čak i nakon pandemije. S druge strane, u izvedbi nastave na daljinu problematičnim su se pokazali osiguravanje objektivne procjene znanja te uspostavljanje učinkovite komunikacije i interakcije s učenicima koja je neophodna za praćenje i održavanje njihovog interesa i motivacije. To su područja na kojima u budućnosti treba intenzivno raditi u kontekstu unaprjeđenja kvalitete nastave na daljinu, pri čemu uvijek treba imati na umu da je neposredna interakcija učitelja i učenika u realnom okruženju ključni element uspješnog poučavanja i učenja.
Prof. Irena Burić / Foto: privatni album
Prije osam godina ste predstavili na jednom predavanju istraživanja o zadovoljstvu poslom i profesionalnom stresu pomoćnika u nastavi. Riječ je o istraživanju koje ste Vi proveli i koje je dalo zanimljive podatke?
Riječ je o relativno malom istraživanju, provedenom u okviru stručnog projekta „Škola puna mogućnosti“ financiranog sredstvima Europskog socijalnog fonda, koje je uključilo 45 pomoćnika u nastavi iz osam osnovnih škola na području grada Zadra. Istraživanjem su se ispitivali izvori zadovoljstva i stresa doživljenog na poslu pomoćnika u nastavi. Utvrđeno je da su pomoćnici u nastavi relativno zadovoljni svojim poslom te da općenito doživljavaju niske razine stresa i emocionalne iscrpljenosti. Izvore svog zadovoljstva pronalazili su u samoj činjenici da rade s djetetom i pomažu mu u njegovom napretku te u iskazanoj ljubavi, privrženosti i zadovoljstvu od strane djeteta. S druge strane, izvore stresa vidjeli su u neprestanom balansiranju između zahtjeva i očekivanja djeteta, roditelja i učitelja, nedovoljno definiranom statusu i nejasnoj ulozi pomoćnika u nastavi, kao i u nestabilnosti zaposlenja. Pomoćnici u nastavi obuhvaćeni ovim istraživanjem predložili su i veći broj načina na koje se može unaprijediti kvaliteta njihovog rada, a to su uspostavljanje učinkovitije komunikacije i uspješnije suradnje s roditeljima, osiguravanje boljih materijalnih uvjeta rada, stručno usavršavanje u području specifičnih teškoća u razvoju te supervizijski susreti s drugim kolegama pomoćnicima u nastavi, ali i stručnjacima za dječji razvoj i odstupanja od njega.
Na početku karijere radili ste i kao psihologinja pripravnica u vrtiću, po čemu pamtite to iskustvo?
Nakon diplome, a prije zapošljavanja na Sveučilištu u Zadru, radila sam šest mjeseci na radnom mjestu psihologa pripravnika u gradskom vrtiću. Iako je trajalo relativno kratko, iskustvo rada u dječjem vrtiću pokazalo mi je svu složenost funkcioniranja odgojno-obrazovne koja je tada zapošljavala velik broj odgojitelja i pružala usluge predškolskog odgoja i obrazovanja više od 1000 djece. To je bio jedan vrlo dinamičan i živ sustav koji je zahtijevao dobro planiranje, visoku učinkovitost, ali i veliku fleksibilnost kako bi se pravovremeno i adekvatno moglo reagirati u situacijama koje su se izmjenjivale na dnevnoj osnovi. Ipak, baš kao i rad s učenicima u školama ili studentima na fakultetima, neposredan kontakt i rad s najmlađim članovima društva ispunjava na poseban način. Mislim da je to razlog zbog čega ćemo, usprkos svim izazovima koje društvo donosi suvremenim odgojno-obrazovnim djelatnicima, uvijek među njima imati i one koji istinski vole svoj posao i doživljavaju ga kao poziv.
