Piše: Bojana Guberac
Novi Sad je od 18. svibnja do 12. lipnja bio grad žena. U okviru Europske prijestolnice kulture tada se održavao programski pravac Heroine koji se bavio pitanjem ženskog stvaralaštva – poticanjem i promoviranjem ženske kulture i umjetnosti te ženskog povijesnog naslijeđa u cilju kreiranja ravnopravnijeg društva. Program u okviru pravca Heroine sadržavao je oko 30 projekata te dao uvid u različite ženske perspektive.
Posjetile smo Autonomni festival žena koji se održavao od 6. do 12. lipnja u Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine. Autonomni festival žena (AFŽ) događaj je promocije feminizma, rodne ravnopravnosti i kulture nenasilja. Festival je to i za žene i za muškarce koji se raznim panelima, diskusijama, tribinama, filmovima, glazbom, koncertima i izložbama otvorio prema zajednici kako bi se pokazalo kako feminizam suštinski jest za sve. Upravo je ta elementarna nit vodilja festivala otvorila vječno pitanje – zašto žene i dalje toliko zaziru od feminizma?
„Ne smatram da sam dovoljno kompetentna da to filozofski objasnim, ali feminizam nikako nije jedan. Postoje lošije struje feminizma koje daju tu negativnu konotaciju feminizmu. Vrlo često u nekim širim krugovima ljudi iz neznanja daju stereotipna tumačenja feminizmu. Moj dojam je da se ljudi ne žele informirati i saznati nego idu linijom manjeg otpora. Sve smo mi u tom patrijarhalnom sistemu, izložene tom narativu i netko se može oduprijeti i shvatiti suštinu, a netko ne, bio žena ili muškarac. Loša strana feminizma, odnosno kapitalističkog feminizma je to da se žene bore za privilegiranu grupu žena, a zanemaruju se žene na margini“, kazala je za Žene i mediji jedna od organizatorica AFŽ-a Tamara Srijemac.
S obzirom na to da je AFŽ festival koji otvara dijalog ne čudi da je Srijemac pobornica teorije „feminizma za 99 posto“. Radi se o knjizi „Feminizam za 99%: Manifest“ u kojoj autorice Cinzia Arruzza, Nancy Fraser i Tithi Bhattacharya tvrde da se feminizam ne treba fokusirati na nekolicinu žena na vodećim pozicijama i razbijanje staklenog stropa, već na većinu žena koje se bore za osnovna prava – za dostatne plaće i pravo na vrtić, zdravstvo ili stanovanje.
„Smatram da se treba boriti za sve žene, za 99 posto kako kažu autorice, a ako možemo i za 100. Nikad ne možemo postići idealno, ali svaka žena bi trebala imati jednaka prava“, smatra Srijemac.
„Svaka od nas će uvijek vuči na svoju ideološku razinu, ali moraš sebe opomenuti i iako nisi suglasna s nekim odlukama, stavovima, političkim uvjerenjima trebaš principijelno da se boriš da svima bude dobro“, dodala je Milica Kravić Aksamit, suorganizatorica AFŽ-a.
U Muzeju suvremene umjetnosti Vojvodine pogledale smo i međunarodnu izložbu „Feministička avangarda” koja prikazuje hrabre ženske iskorake avangardne umjetnosti sedamdesetih godina koji su utjecali na radikalne promjene u načinima predstavljanja žene u umjetnosti. Radi se o grupnoj izložbi kolekcije „Sammlung Verbund” iz Beča i Muzeja suvremene umetnosti Vojvodine, uz pomoć Austrijskog kulturnog foruma, a predstavljeni su radovi 78 umjetnica iz cijelog svijeta među kojima se našla i hrvatska umjetnica Sonja Iveković.
Izložba prati razvoj drugog vala feminizma koji pokušava dati odgovore na patrijarhalno okruženje u kojem su se nalazile. „Ono što je bitno jest ne zaboraviti tu razvojnu liniju, a često, barem po raznim kurikulumima, ako ne studirate rodne studije ili nešto slično, takve stvari ostanu zapostavljene. Pa mislim da je takva vrsta retrospektive veoma značajna, budući da prati različite pristupe umjetnica koje svaka na sebi svojstven način pokušavaju da daju odgovor u vizualnom smislu na ono što su neka ženska pitanja u okviru patrijarhalnih okova, društva u kojem mi dan danas živimo“, rekla nam je Marina Savić, koordinatorica programskog pravca Heroine.
Jedna od zanimljivijih perspektiva izložbe jest motiv kaveza koji je 70-ih godina služio kao vizualizacija opresivne zatvorenosti i želje za oslobađanjem. Umjetnice su koristile metaforu kaveza često nesvjesne rada drugih umjetnica. Za žene svako vrijeme nosi svoj kavez.
„Čini mi se da je to vrlo kompleksna situacija, posebice kada su kavezi u pitanju. Stalno se inzistira u tim nekim muškim krugovima kako mi sad živimo u eri kada žene vladaju, u toj nekoj utopiji. Nažalost, zahvaljujući intersekcijonalnom feminizmu možemo postaviti pitanje koje žene, u kojem periodu, iz kojih klasnih prilika? Moj stav je da dok svaka žena radnica iz svakog društvenog sloja ne bude u pravom smislu oslobođena mi ne možemo govoriti o tome da smo mi taj kavez rasturile. Posebice u zapadnom feminizmu, odnosno tom nekom, kako volim reći, Hilary Clinton feminizmu, inzistira se na tim nekim formalnostima koje možda ženama u određenim društvenim aspektima daju veću zastupljenost, ali ne znače mnogo ženama u globalu. Mi moramo cijelo vrijeme misliti o tome kako je ženama u Latinskoj Americi, na Balkanu, u Africi. Činjenica da su neke bijele privilegirane žene došle na neka rukovodeća mjesta ne znači ništa za sve one žene koje su njima čistačice, spremačice, pedikerke i slično“, ističe programska koordinatorica Heroina koju smo upitale bi li feminizam trebao imati ideološki predznak.
„Meni se čini da na zapadu, prije svega tu govorim o SAD-u i tom nekom globalno zapadnom feminizmu, to uopće nije stvar ljevice. Ako netko ima lijevu ideju feminizma to su balkanske zemlje koje su prošle period socijalizma. Imali smo AFŽ koji je iznio između ostalog borbu 45´, pravo glasa, pravo na abortus, pravo na besplatnu njegu u smislu vrtića, skinuo je sa žena teret tzv. druge smjene. Sad možemo reći da danas postoji vrlo veliki broj feminizama. Mnoge feministkinje se ne slažu međusobno, postoje različiti narcizmi malih razlika. U nekom općem, prisutnom i javnom diskursu najmanje do izražaja dolaze feminizmi koji dolaze s iskreno lijevih pozicija, koji pokušavaju da svakoj radnoj ženi otvore prostor koji će njoj kroz strukturne promjene doprinijeti poboljšanju života. Mnogo se više inzistira na plošnim feminizmima koji se zadovoljavaju brojem žena u parlamentu i slično. To je po meni problematično. Dok god ne dođe do strukturalnih promjena koje će realno utjecati na smanjenje rodno utemeljenog nasilja i otvaranja prostora smanjenja neplaćenog ženskog rada mi nažalost ne možemo govoriti o nekoj liberaciji žena u pravom smislu“, mišljenja je Savić.
Borba protiv elitizma unutar feminizma, smatra Savić, treba započeti komuniciranjem sa ženama iz različitih društvenih slojeva. „Odgovor leži u ženskoj solidarnosti, posvećivanju pažnje i svim ženama koje se nalaze u udaljenim mjestima, nižim socijalnim slojevima gdje su potrebe mnogo veće u odnosu na privilegirani srednji sloj koji ima priliku da se obrazuje pa da se onda i bavi pitanjima kakvim se mi sada bavimo i da na neki način stvorimo mrežu organizacija, kao što neke već postoje, da probamo prijeći preko naših razlika i da guramo u pravcu koji bi pokušao u što većoj mjeri adresirati strukturalna pitanja. E sad, ako debatiramo što je pravi način i postoji li oslobođenje žena u kapitalističkom sistemu, to je već nešto drugo. Za početak treba imati sluha za potrebe žena iz različitih slojeva i da vidimo što nam je zajedničko“, zaključuje Marina Savić za Žene i mediji.
Photo Credits: M. Pudić, V. Veličković, J. Semiz, M. Erdelji / Programski pravac Heroine projekta Novi Sad – Europska prijestolnica kulture
