Piše: Nika Šintić
U četvrtak, 11. srpnja u prostoru umjetničko-kustoske udruge KONTEJNER održana je promocija novog broja časopisa Treća, interdisciplinarne teorijsko-istraživačke publikacije koju od 1998. godine objavljuje Centar za ženske studije u Zagrebu.
Promociji je prethodilo vodstvo izložbom „Tri Pada“ autora Nikole Bojića, Miodraga Gladovića, Damira Gamulina te Damira Prizmića. Ovaj obilazak nije toliko funkcionirao kao disparatan događaj koliko kao svojevrsna anticipacija svega onoga što jedan feministički časopis i dalje čini neobično važnim.
Izložba tematizira tri događaja koja su obilježila suvremenu zagrebačku povijest: markuševački potres u ožujku 2020. godine, pad sovjetske bespilotne letjelice dvije godine kasnije te likvidaciju Vjesnika, nekoć najmoćnijeg novinsko-izdavačkog poduzeća u ovom dijelu Europe, otpočetu pretprošloga lipnja. Nijedan od ovih padova, objašnjava povjesničar umjetnosti Nikola Bojić, nije sasvim finaliziran. Baš kao i dugotrajnost njihova razvitka, oni su se posve upisali u život grada, ali i svih nas što u gradu živimo.
No, usuprot izložbom obuhvaćenim fenomenima, trenuci što aktualiziraju dugo tinjanje ženske borbe ne manifestiraju se kroz gromke točke preokreta, nego prije kroz svaku pobjedu koja, pa makar i na tren, osporava kontinuitet patrijarhalnog uređenja života te doprinosi stvaranju humanije, emancipirane, razotuđene budućnosti za sve; iz tog se razloga ženski studiji kao takvi smještaju na čvorište teorije i aktivizma.
Kao vodeći feministički časopis na našem području, Treća ovu borbu produbljuje, sinkretizira i dokumentira već dvadeset i šest godina. Iz broja u broj donosi stručne, znanstvene i esejističke tekstove iz različitih humanističkih disciplina i umjetničkih te kulturalnih praksi, a ovogodišnje izdanje, naslovljeno „Feminizam i vizualne umjetnosti: kritičke strategije (ovoga) stoljeća“, bavi se spregom feminizma i novih struja u vizualnoj odnosno performativnoj umjetnosti tijekom posljednja dva desetljeća. Urednice broja su Dubravka Đurić, Suzana Marjanić, Lada Stevanović i Nataša Govedić, koja je također moderirala razgovor održan u sklopu promocije časopisa.
Početna riječ dana je povjesničarki i teoretičarki umjetnosti Sunčici Ostoić, čija studija „„Ženska“ sperma Charlotte Jarvis“ istražuje interdisciplinarni projekt izrade onoga što se smatra kulturnim, političkim i, dapače, civilizacijskim paradoksom. Iako umjetnica Charlotte Jarvis još uvijek nije uspjela u svojoj nakani da koristeći ženske matične stanice proizvede inačicu spermija, svejedno nastavlja neumoljivo raditi s nizom znanstvenica, kustosa i teoretičarki na ovom poduhvatu revolucioniranja samih mogućnosti ljudske reprodukcije. Rad Sunčice Ostoić utoliko ukazuje na beskonačne obzore otvorene autentičnim istraživačkim pitanjima i imaginativnošću, koji se maksimama današnjeg komodificiranog i specijalizacijama razlomljenog znanja i znanosti nikada ne bi mogli niti nazrijeti.
Jedan od načina da se prekorači jaz između fragmentiranih znanja stoga je snažniji naglasak na povezivanju, što je, doduše u drugom kontekstu, navedeno i u razgovoru sa Zvonimirom Dobrovićem, kustosom, menadžerom u kulturi, osnivačem udruge Domino te umjetničkim direktorom Queer Zagreba i festivala Perforacije, ali i niza drugih projekata i inicijativa. Poziv da se pridruži promociji i objavljuje u časopisu iz te je perspektive dobrodošao zalog za snažnije umrežavanje različitih aktera na lokalnoj sceni, kojima se putevi ionako često preklapaju. Stoga ne iznenađuje da novi broj Treće uključuje mnoge tekstove o izvedbama i performansima nastalima upravo iz produkcije udruge Domino.
Među njima je i „Tiha misa“ multimedijalne umjetnice Arijane Lekić-Fridrih, niz skupnih intervencija u javnom prostoru osmišljen kao reakcija na muškarce okupljene u inicijativu „Muževni budite“ koji svake prve subote u mjesecu kleče i mole za retradicionalizaciju i repatrijarhalizaciju hrvatskog naroda. Snaga njihova uvjerenja dovela je, izgleda, do toga da su njihove želje u mnogim pogledima stvarnost. Temporalnost ovdje tek pokazuje svoje elastično naličje, ostvarujući čežnje muževnih vitezova čak stoljećima i tisućljećima unatrag; ako se nekada ova dugotrajnost i manifestira u obliku kakve modrice, slomljenog rebra ili razbijene glave, onda to nije zbog nečistoće njihovih namjera koliko zbog krize muškosti u nečistom svijetu, razvidne, kazuje mi jedan mladić s kojim čavrljam na putu do promocije, i u činjenici da supruge sa svojim muževima ne razgovaraju.
Unatoč inovativnosti ove teze o manjku komunikacije kao korijenu nasilja nad ženama, izvjesno je, ističe Arijana Lekić-Fridrih, kako patrijarhat ne škodi samo ženskim, nego i muškim osobama. Razlog bi mogao ležati u naravi binarnosti kao takve, obilježene reduciranjem stvarnosti na dvije suprotstavljene sile od kojih jedna uvijek mora imati prednost. Etnologinja Suzana Marjanić, inače i urednica publikacije od njezinih najranijih dana te predavačica na zagrebačkom Centru za ženske studije, podsjeća nas na to da je od samoga početka Treća smjerala prekoračivanju ove binarne logike, pomicanju granica identiteta i traganju za trećim subjektom; zato i ne čudi da je prvi broj nosio naziv „Javni identitet“. Njegova urednica i jedna od osnivačica Centra, Željka Jelavić, u uvodniku piše sljedeće:
„Feminističke teorije prepoznaju različite povijesti u nama i oko nas kao prostore istraživanja mnogostrukih slojeva identiteta. Novi pogledi ne zanemaruju tradiciju feminističkih promišljanja pobuna, odnosa akademizma i aktivizma, stereotipa, tjelesnosti, povijesti…, ali im dopisuju nova značenja. Istraživanje ženskosti ne odnosi se više samo na ženskost i njezinu povijesnu konstrukciju. U pitanju su istodobno i muškost i androginost te pravo na iskorak. Feminističke teorije devedesetih prelaze granice binarnog mišljenja, modela i znanja te muško/ženskih uloga. K tome, upitne su i pozicije centra i margine te njihova značenja. Prijelazi i susreti ne znače zaborav feminističkog subjekta i njegova konteksta, nego put ka novom umrežavanju.“
O rubnosti ovih pregnuća, a i svojevrsnoj slobodi što iz te rubnosti proizlazi, mnogo govore i ishodi višedesetljetne težnje za institucionalizacijom ženskoga pokreta u krilu akademije. Nakon još jednog od mnogih odbijenih pokušaja osnivanja rodnih studija na zagrebačkom sveučilištu, proces šire društvene transformacije i nadilaženja simplističkih binoma koji gospodare našim shvaćanjem svijeta doživio je novi pad. Ipak, taj pad ne ukazuje na jalovost same borbe, nego, dapače, na njezinu dragocjenost i aktualnost.
