Piše: Ivana Perković Rosan
Leonarda Pavić je bivša vaterpolska reprezentativka koju nogometna publika trenutno može slušati u ulozi komentatorice na ArenaSport televiziji. Ona je naime prije dvije godine postala prva žena u Hrvatskoj koja prenosi nogometne utakmice. Svoju upućenost u sport dijelom duguje upravo svom ocu Jozi, bivšem profesionalnom nogometašu, a i sama se uz vaterpolo okušala i u rukometu te kratko košarci. O tome koga smatra svojom inspiracijom, kako je prihvaćaju kolege te problemima ženskog sporta razgovarali smo s Leonardom.
I prije je bilo komentatorica u Hrvatskoj, počevši od nenadmašne Milke Babović, ali nije bilo žena koje su prenosile nogometne utakmice. Očito je došlo vrijeme i da se to promijeni. A iako Leonarda Pavić prenosi i druge sportove nogomet je taj koji joj se najviše sviđa.
‘Nogomet je bio najprisutniji u mom djetinjstvu, iako smo obiteljski pratili skoro sva natjecanja, naročito ona u kojima je bilo hrvatskih sportašica i sportaša. Odrasla sam prateći uspjehe Gorana, Blanke, vaterpolista, rukometaša, Janice i Ivice, da ne nabrajam dalje. Ali nogomet godinama unazad najviše pratim, mogu reći i poznajem, a to sve se nadogradilo mojim radom na televiziji gdje sada već dvije godine praktički 85% prijenosa otpada na one nogometne. Prenosim vaterpolo i rukomet također, no ne bih posebno izdvajala neki sport jer je količina pripreme, uloženog truda i ljubavi ista. Ali obujmom posla nogomet je definitivno broj jedan, jer osim prijenosa tu su i studijske emisije, intervjui s igračima i trenerima, reporterski zadaci, prilozi za emisije’, objasnila je Pavić koja je istaknula kako ima veliku podršku kolega.
Foto: Leonarda Pavić/Instagram
‘Svaki početak je težak, tako da je taj prvi prijenos bio miks uzbuđenja, straha, želje da to ispadne što bolje i velike količine pripreme koju – naravno, nisam ni stigla iskoristiti u potpunosti. Zaista imam sjajne kolege koje su mi velika podrška, kako za vrijeme PlanetSporta tako i danas na ArenaSport televiziji, na Tribina podcastu – nikada me nisu gledali drugačije jer sam žena u ovom poslu. Jednostavno nemam riječi. Zahvalna sam im za svaku pohvalu, savjet, riječ podrške, konstruktivnu kritiku nakon odrađenog prijenosa ili emisije’, rekla je ova sportska novinarka koja se rodila u Slovačkoj gdje je kao profesionalni nogometaš igrao njen otac Jozo. Njegovim putem u nogometaše krenuo je i Leonardin brat, ali ne i ona iako je i o tome razmišljala. Sada joj obojica pomažu savjetima kada je god to potrebno.
‘Mislim da ću tati biti zahvalna do kraja života jer tko zna bi li ikada bila tu gdje sam sad da je pomislio kako bi to bila dobra ideja. Naravno da mi pomažu, oni su uz mamu najveći “krivci” za moju ljubav prema sportu. Tu su za svako moje pitanje, dodatnu analizu neke situacije koja se dogodila na travnjaku, savjet ili komentar ako zatreba’, objasnila je Leonarda koja je zbog obveza na Fakultetu političkih znanosti morala odustati od profesionalne karijere kao vaterpolistica.
Foto: Leonarda Pavić/Instagram
‘Rukomet sam trenirala nekih pet, šest godina, a košarku niti pet, šest tjedana. Zaista jako kratak period, zanemariv u usporedbi s rukometom ili pak vaterpolom, ali svakako jedno sportsko iskustvo više u CV-ju, bez obzira na to što s košarkom nisam “kliknula.” Sportsko novinarstvo je moja najveća ljubav još od malena i znala sam da ću nažalost prije ili kasnije morati napustiti profesionalno bavljenje sportom ako želim ostvariti svoj najveći san. Bez obzira na gust raspored pokušavam što češće pronaći vremena da odradim trening na bazenima Mladost. Nisu me lagali kad su mi govorili da možeš objesiti kapicu o klin, ali da zapravo nikad u potpunosti ne napustiš svijet vaterpola’, rekla je dotaknuvši se i glavnih problema ženskog sporta.
Foto: Leonarda Pavić
‘Ne znam koliko je to poznat podatak, ali mi nismo bile plaćene uopće. U ženskom vaterpolu se “zarada” svodila na gradske sportske stipendije, eventualno stipendije koje bi se dodjeljivale seniorskim reprezentativkama i to je u principu bilo to, tako da o tome ne treba dalje ni govoriti. À propos praćenja – to je generalno problem ženskog sporta i to ne samo u Hrvatskoj već i šire. Sasvim je jasno da u usporedbi s muškim sportom nema jednake razine sponzorskih ugovora, medijske pokrivenosti i zainteresiranost i to je svakako stavka na kojoj treba poraditi, a želja mi je i da sama kao bivša sportašica doprinesem tomu. Od malena sam uvijek imala jedan cilj, put i smjer kojim želim ići, a to je da živim sport, da se jednog dana u potpunosti posvetim toj grani novinarstva i imala sam sreće da se taj put lijepo gradio kroz godine, obrazovanje i iskustvo do ovoga gdje sam, Bogu hvala, danas’, istaknula je. Na pitanje postoji li osoba koja joj je bila inspiracija i motivacija dok je trenirala odgovorila je ovako:
‘Maro Joković! Imala sam tu sreću upoznati jednog od svojih sportskih uzora i mogu reći da je prije svega sjajna osoba, a kada na sve to nadodate njegove sportske uspjehe kako na klupskoj tako i reprezentativnoj razini, i to koliko toga je dao ovom sportu, jedan je od najboljih igrača svijeta čiji sportski put može biti inspiracija ne samo budućim Barakudama i Barakudicama već i šire’.
I za kraj, ova bivša hrvatska vaterpolska reprezentativka ispričala nam je i kako joj slovački kojeg je naučila dok je kratko živjela u Slovačkoj dobro dođe ljeti.
‘Govorim slovački poprilično dobro, iako ga većinski pričam ljeti, ponajviše zbog prijatelja i gostiju koji dođu na ljetovanje u Hrvatsku (roditelji godinama imaju turističku agenciju). A pisanje je već druga stvar jer dugo i kratko “i/y” nikad nisam savladala’, zaključila je.
