Prvu zadružnu pivovaru u Hrvatskoj pokrenule su dvije žene – na početku su imale samo zdjelu za ajvar, kuhaču i plinski plamenik

Razgovarala: Josipa Bubaš

Brlog su pokrenule Ana Teskera i Maja Šepetavec u Zadru gdje su osnovale craft pivovaru. Osim što su žene u inače pretežno muškom poslu, specifičnost Brloga je i zadrugarstvo, humane postavke i kreativa kojima se vode. Upravo iz tih sam razloga razgovarala s Anom Teskerom, ne bi li i sama upila malo poduzetničko-aktivističke mudrosti.

Josipa: Kako ste počele s pivama?

ANA: Po struci sam prehrambeni tehnolog, bavila sam se vinima, radila sam za tatinu vinariju. Kroz faks mi se provlačio rad s vinom, kroz diplomski, to mi je bila prva strast. Po prirodi sam svaštar, imam nemirne ruke, volim raditi s rukama pa mi je bilo ugodno raditi u proizvodnji gdje se zaprljaš. Tako mi stvara osjećaj da sam nešto napravila. Počela sam se baviti pivom iz čiste znatiželje – zanimalo me kako bi to bilo doma napraviti pivo kao što radiš pekmez. Tako sam zamišljala rad s pivom, ali uvijek sam imala druge stvari kojima sam se bavila pa je pivo nekako kasno došlo na red. Kad sam iz Velike Gorice došla živjeti u Zadar upoznala sam Maju, svoju sadašnju kolegicu, sprijateljile smo se i shvatile da obje volimo pivu. U Zadru tada, 2015. godine, nije bilo nikakvog izbora, bile su dostupne samo mainstream hrvatske pive i koja solidnija strana piva, možda je postojalo jedno hrvatsko craft pivo koje je tek startalo. Kao gastronom, pila sam uvijek fina vina. Pivo sam odbijala jer mi nije bilo dovoljno fino. Onda sam shvatila da i pivo može biti fino, samo se nisam dovoljno susretala s takvim vrstama jer ih nije bilo za kupiti. Maja također voli kvalitetna pića. Pomislila sam, ako nema za kupiti, napravit ću ja. Pozvala sam Maju, koja se iz Zadra odselila u Zagreb, da me posjeti, da kuhamo pivu i upozna me s ekipom. Radila sam u Zadru u vinariji i htjela sam se družiti više s ljudima iz Zadra. Njoj se to svidjelo, došla je i nikad se nije vratila u Zagreb. Obje volimo kad je nešto fino, obje volimo raditi s rukama. U konačnici, to nam je sada egzistencija i postalo je uzbudljiv i zanimljiv projekt koji je i prerastao samo pivo.

Josipa: Kako se radi pivo?

ANA: Počele smo raditi na balkonu. Imale smo zdjelu za ajvar, kuhaču, plinski plamenik, termometar i sterilnu kantu koja ima odušak s poklopcem. Sirovine smo kupile u specijaliziranim dućanima, mljele smo ih mlincem za kavu, snalazile smo se kako smo znale. Čak smo na bušilicu namjestile dva valjaka koja melju pa smo pomalo dodavali elemente. Stvarno je bilo scena za snimiti film.

Josipa: Počele ste na balkonu?

ANA: Da, tako svi počinju. Uglavnom su svi craft pivari prvo doma radili pive, to se lako dalo izguglati, vidjeti kako tko radi, onda probaš različite varijante, snalaziš se. Nakon godinu dana, imale smo pumpu od veš mašine spojenu na termostat, imale smo doma neke „điđe“ koje su izgledale totalno fora, stan je izgledao kao garaža u kojoj se izvode neka čuda. Napravili smo od jednog starog frižidera točionik za pivo, zvali smo ga Transformer. Bio je to prastari frižider Gorenje, izbušile smo u njemu rupu, stavile pipu, unutra je bila bačva s pivom spojena s crijevom. To nas je zabavljalo u početku i privuklo je frendove koji su stalno dolazili, ljudi su se okupljali i družili oko kuhanja, pričanja o pivu, izmišljanja imena i pijenja piva. Stvorila se ekipa, tako sam se povezala s ljudima.

Josipa: Kako je eksperiment prerastao u posao? Kako je došlo do ideje o zadruzi i što to podrazumijeva?

ANA: Otvorilo se pitanje što bi trebalo napraviti da stvar naraste. Moj prijatelj i Majin šogor – Robert Pašičko, koji se bavi obnovljivim izvorima energije, zadrugarstvom, crowd fundingom, lumen je u tome i ima veliku zajednicu, pionirsku u mnogim poljima u Hrvatskoj, pozvao nas je na prvu Crowdfunding Akademiju koju je organizirao 2015. godne kao pilot model. Tada se u Hrvatskoj tek počelo govoriti o crowd fundingu. Prijavile smo se, prošao nam je projekt. Imale smo super predavače, ljude koji danas vode venture capital fondove, super ekipu koja nas je pošteno gurnula u posao. Naučile kako pitchati projekt i osnove slaganja business modela, ali u biti smo imale samo strast, entuzijazam zaljubljenost i zaigranost i od toga smo krenule. Osim crowd fundinga, Robert Pašičko je propagirao ideju zadruge, s obzirom da nismo imale kapital, savjetovao nam je udruživanje. Svi rade na isti način, čitava Europa propagira stvaranje zajednica koje pomažu u početku, kad je teško, i koje u konačnici pružaju puno benefita. Ima sigurno i negativnih strana. Kad djeluješ kao zadruga, sve dijeliš, nije to moja firma. Imam mali udio u njoj, ali sam ustvari samo zaposlena. Međutim, mi smo toliko toga stvorile, prvenstveno zajednicu ljudi koja podržava, koja se veseli, navija, to je velika stvar. Imale smo oko 300 000 EUR investicija od članova. U banci su suludi uvjeti za dobivanje takve svote, a mi smo to napravili preko Facebooka i maila, dakle čisto javnom komunikacijom, transparentnošću, otvorenošću, sve smo otvoreno podastrijele da bi ostvarile tu investiciju. Takav mi je način puno bliži nego poslovanje s bankom. Dugoročno govoreći, to je jedan model koji smo startale, vidjele smo da radi, da nas zabavlja. U početku je bilo 10, 15 članova, dakle obitelj i frendovi, a nakon par godina smo se proširile, probile na tržište, malo se ohrabrile i rekle smo ok, sad smo testirale, kužimo kako to otprilike izgleda. Napisale smo svoj vlastiti model i osmislile kako ćemo primati druge ljude, kako ćemo se financirati dalje. Radile smo dvije, tri godine uključivo s pravnikom, knjigovođom, bilo je uzbudljivo slagati svoj model.

Josipa: Kako zadruga funkcionira?

ANA: Imamo interni pravilnik koji se zove Pravilnik o raspodjeli dobiti i uključuje jedinice raspodjele dobiti koje se najlakše objasne u usporedbi sa sistemom dionica. Postavili smo da je cijenu jedne jedinice raspodjele dobiti, 1062 EUR. Sve je dostupno na našim stranicama i svatko tko želi učlaniti se u zadrugu kupi minimalno jednu ili maksimalno 23 jedinice, a ukoliko žele iz bilo kojeg razloga izaći iz zadruge povuku svoje uloge. Dobiju isto koliko su uložili, ni više ni manje. Vrijednost ne raste i ne pada kao kod dionica, to je glavna razlika, koliko uložiš toliko se vraća. I druga razlika je što članovi mogu sudjelovati u odlučivanju. Znači svi imaju jednako pravo glasa – jedan član, jedan glas, bez obzira koliko uloga ima. S tim se postigne da je interes zajednice ispred pojedinačnog interesa, jer ljudi glasaju za ono što je najbolje za zadrugu. Motivacija članovima je sudjelovanje, mogućnost da pomognu, dugoročno ulaganje, oplemenjivanje svog novca, da čine što je dobro i ispravno, da unapređuju društvo, sadržaj ili ponudu, da se zabave. Zabavno je biti dijelom tako nečega jer učiš, umrežavaš se, okružuješ se s ambicioznim ljudima i like-minded ljudima, što je puno bolje nego da si okružen apatijom. Učili smo da si ti kao osoba kombinacija pet ljudi s kojima provodiš vrijeme i onda se ustvari želiš okružiti s ljudima kroz koje možeš postati kakva želiš biti, koji su ambiciozni, aktivni, odnosno s ljudima od kojih dobiješ sve to. Mislim da je zadruga takva zajednica jer se okružujemo i podržavamo stvari koje volimo. Okupljeni smo po bazi vrijednosti.

Josipa: Koje vas vrijednosti drže na okupu?

ANA: Zapisali smo da su glavne vrijednosti povjerenje, optimizam i društvena odgovornost i to nas drivea. Bez povjerenja i transparentnosti neće nitko pristupiti, neće nitko dati novac, to mora biti dosta jasno. Transparentnost je kod nas jako izražena. Optimizam znači da iako možemo cviliti oko sto stvari, ipak smo lets do it ekipa. Tako smo nasađeni. To je nam je zajednička točka. Društvena odgovornost znači – profit nam nije glavni motiv. Mi jesmo profitabilno poduzeće, nismo neprofitna udruga, to je velika razlika. Zadrugari su investitori, ali kad se bilo koji profit podijeli na puno ljudi nije velika dobit. Glavna motivacija je udruživanje, poticaj lokalnoj ekonomiji s čim dolaze neki benefiti, npr. popust na pivo, što može biti i 1, 5 ili 2 posto uloga godišnje ako ih koristiš. Također, mali je rizik ako propadnemo. Tu čuvaš lovu umjesto na banci. Možeš čuvati lovu u banci, u čarapi, u zlatu, bilo gdje ali inflacija ju jede bilo gdje, to nije upitno. Inflaciji se ne može sakriti, ona je svugdje prisutna. Ali kod nas dobiješ neke benefite, mi dobijemo novac za ulaganje, i sve se nekako dalje širi, dosta je zdravo postavljeno, mali je rizik, ali i profit, barem kartkoročno. S druge strane, članovi imaju neko zadovoljstvo, naravno mogu i surađivati s nama. Mislim da je to dobro ulaganje i za djecu. Ako ništa drugo, dijete može podići i koristiti taj novac. To su neke postavke zadruge, za Brlog. U svijetu postoji puno različitih modela zadruga i jako ih je teško svesti pod jedan nazivnik. Ovo je naš model, valjda nisam bila dovoljno zagađena drugim modelima pa se i nisam njima vodila, nego sam smislila svoju foru. Isprobale smo, prošlo je funkcionira. Ekipa pita da li ima smisla i za njihove projekte primijeniti isti model. Mislim da za puno stvari ima smisla a za puno nema. Ne bih otvorila 5 zadruga za 5 stvari jer je to jako velika aktivnost, jako puno sebe dajem. I mislim da nije za svakoga, pogotovo ako netko ne može toliko puno surađivati s ljudima, nije sklon tome ili nema povjerenja.

Josipa: Kako komunicirate kao zadrugari? Kako to u praksi izgleda?

ANA: Zadrugari mogu biti pasivni, nemaju nikakve obaveze. Članovi koji žele dođu na godišnju skupštinu. Šaljem im redovna izvješća. Imam mail grupu u kojoj samo ja šaljem, tamo se ne komunicira. Za to imamo fb grupu koja nije pretjerano aktivna jer su to uglavnom poslovni ljudi, nema puno prepiske, oni komuniciraju sa mnom redovno čitaju izvješća koja stižu svaki mjesec pa znaju što se događa, kako raste prodaja, bazične stvari, dobiju nove punilice, novih etiketa. Na kraju krajeva, oni su i naši kupci.
Tko želi, može se češće javljati, ali ja nemam obavezu poslušati svaki savjet. Recimo u mjesečnom izvješću kažem da imamo problema sa strujom i pitam za savjet, ili za neku pravno pitanje. Netko se uvijek javi s preporukom. Od tih 120 ljudi koliko nas je sada, uvijek ima netko tko nešto zna, tko može pomoći. Naprimjer, skupljali smo novce za novu punilicu i skupili smo 100 000 EUR u mjesec dana. Javila sam članovim da ne možemo više raditi manualno, da trebamo automatizaciju, kredit smo dobili ali nismo prihvatili uvjete jer su bili nepošteni. Pozvala sam članove da skupimo interno lovu. Pola članova je dalo dodatne uloge, druga polovina pozajmicu, i to bez kamata. Stalno o svemu obavještavam ljude, razgovaram s njima, ali nema sve one puste administracije i svega što bi nas koštalo da radimo preko banke. S druge strane, ja sam tu aktivna, svaki mjesec nešto isporučujem, na raspolaganju sam, svako me može kontaktirati. To je angažman i nije to for free.

Josipa: Koji su planovi za dalje?

ANA: Predstoji da se dobro posložimo na tržištu, jer mi radimo na tržištu, ovo nije neprofitna udruga i ovo nisu donacije. Prodajemo pivo, distribuiramo ga kafićima i ako smo konkurentni, uspjet ćemo. Želimo se malo bolje pozicionirati i ostvariti bolju profitabilnost kako bi se ulozi mogli pomalo gomilati i vraćati, ali naravno, predstoje nam i daljna ulaganja. Vizija nam je imati vlastitu tvornicu, uložiti u vlastiti prostor, sad smo u najmu. Planiramo imati kušaonicu ili više njih, dalje stvarati i gurati industriju naprijed. Trebamo se unaprijediti, jer ima naprednijih od nas. Htjele bismo se razvijati – imati manje boca, a više točenog piva iz ekoloških razloga i radi održivosti. Istražujemo kako čitav proizvodni lanac smanjiti, skratiti i učiniti učinkovitijim. Također, želimo imati više kreative u pivu i više fora inicijativa, kao i pojačati i social impact koji ide uz nas, kao npr. mentorstva za mlade pivare. Trenutno nam najviše ljudi dolazi iz Poljske, tamo imaju studije pivarstva. Sada je tu jedna cura, u 8. mjesecu bit će ih dvoje i u 9. dvoje. Ove godine mentoriramo ukupno 6 ljudi, svi budu po mjesec dana. Intenzivno uče kuhati pivo i uglavnom svi nakon mjesec dana samostalno kuhaju pivo u velikom sustavu, a pritom nam dijelom pomažu u aktivnostima. Prođu sve procese pa im je sve puno jasnije i kad se vrate na faks imaju osjećaj da su završili dvije godine studija. Dobiju i malo džeparaca, tako da oni nemaju trošak, a borave u Zadru gdje im je divno. Nama je to velika satisfakcija, nije bitno odakle su ljudi, glavno je da oni tu uče. Ljudi kad dođu izvana više su motivirani. I to je win-win situacija.
I u ovih sedam i pol godina smo u Zadru, od ona dva piva u dva kafića koja su bila dostupna, došli do toga da danas ima preko 40 kafića kojima smo samo mi prodali piva. To je rezultat naših ruku, napravile smo pomak prema kvaliteti.

Josipa: Koliko vas je zaposlenih?

ANA: Desetak – sedam u proizvodnji, neki povremeni, četvero u samom kuhanju, pakiranju dostavama. Do sada je sve bilo manualno, sada će se to mijenjati. Dvije osobe su u administraciji i vođenju i ja koja vodim zadrugu, prodaju, bavim se kušaonicom, a zaposlena je i konobarica. Trebamo malo popraviti stvari i biti učinkovitiji, nedostaje nam prostora, dodatne tehnologije i možda još nekih softwarea, itd, znači stvar je investicija, vremena i novaca, trebamo si bolje posložiti prostor da bi mogli biti nekako učinkovitiji. Na kraju krajeva, da bi bio konkurentan, moraš biti učinkovit.

Josipa: Proizvodite Plavušu i Neposlušnu stalno, Špurija je zimska piva, ostala su piva eksperimentalna, nastaju ovisno o inspiraciji. Hoće li se to promijeniti ako krenete u veću proizvodnju?

ANA: Cilj nam je da imamo što više kreative u proizvodnji. Tri piva su uvijek dostupna, iako u pravilu živimo od Plavuše i Neposlušne, a linija Majstorica je svaki mjesec drugačija. Ovaj mjesec ćemo vjerojatno izbaciti tri piva. Majstorica daje prostor pivaru da se kreativno izrazi, to je gušt, sloboda. Zabavno je kad ljudi dođu u našu kušaoncu/kafić mogu izabrati deset stvari. To je kušaonica, a ne birtija, to je mjesto gdje dođeš i isprobavaš različite stvari. Namještaj smo napravile od paleta, sve smo same izradile, to se vidi i osjeća se ta topla, dobra atmosfera, privlači i mlade i stare, obitelji s djecom, ljude s psima. Postavljeno je tako da je svima ugodno i lako, dolaze različiti ljudi, pa čak i financijski gledano, od ljudi u odijelima do studenata. Češće dolaze visoko obrazovani ljudi, arhitekti, pjesnici, književnici, umjetnici. To nije stroga podjela, ali tu grupaciju često vidim da se ovdje druže. Održavamo pjesničke večeri, prezentacije knjiga, kvizove itd. Generalno, ovdje je svatko dobrodošao, nema muzike tako da je baš mirno, cozy mjesto. Jedino je mjesto u Zadru koje ima sto sjedećih mjesta u ovako opuštenom okruženju blizu centra, u gradu su uglavnom neka manja mjesta, dosta je tijesno. Različit je i koncept rada, u svemu smo malo drugačije. Žene u pivarstvu također nisu česte, to nas također odmiče od prosjeka, kao i činjenica da su naši zaposlenici ujedno i članovi zadruge, i tu je razlika i drugačiji pristup.

Josipa: Osim vas dvije, pokretačice Brloga, ima li u zadruzi više žena ili muškaraca?

ANA: U zadruzi je više muškaraca, očito su skloniji ulaganjima. Možda bi u zadruge, zbog drugačijeg koncepta rada bile sklonije uložiti žene, ali se čini da su oprezne i to se polako mijenja. Međutim, i mi smo oprezne, no dajemo primjer da se može raditi drugačije.

Josipa: Surađujete s umjetnicima na izradi etiketa za pivo, možeš li reći kako je došlo do toga?

ANA: Majstorica kao linija (ranije se zvala Small Batch, ali smo ju ujednačili da bude u skladu s ostalim nazivima) je promjenjiva, to je majstorsko pivo. Za tu smo liniju ostavili prostor na etiketi da se može staviti uvijek druga ilustracija. Neki puta netko iz naše zadruge pošalje neki crtež, što u slobodno vrijeme crtka, nekada su autori umjetnici koji su već pozicionirani, ili studenti s akademije pošalju svoj rad. Sve čuvamo u folderu i kako izbacujemo novo pivo biramo ilustraciju, sparujemo pivo i crtež. Nemamo unaprijed određeno koje ćemo pivo napraviti, tako i trebamo imati dosta ilustracija u rezervi koje sparujemo s pivom. Npr. netko je donio hrpu koromača i onda smo kuhale pivo s koromačem. Radile smo i beer and paint radionicu. Ekipa je došla, slikala, pila pivu, a ti crteži mogu završiti na etiketi. Nekim ljudima je jako gušt da im ilustracija završi na pivi. Ljudi često žele kupiti etikete pa smo napravili paketić koji se može kupiti u web shopu ili kod nas na šanku.

Josipa: Ove ste godine dodijelili nagradu Najneposlušna. Kako je došlo do toga?

ANA: To mi je možda najdraži projekt do sada. Nagradu Najneposlušna smo ove godine prvi put radile. Oko Dana žena napravile smo natječaj za najneposlušnu za prošlu godinu. Ljudi su nominirali žene koje su nekako doprinijele društvu, koje se bore za slabije, na neki su način neposlušne, aktivistkinje ili na neki način čine dobro. Dobili smo tridesetak nominacija koje smo stavile na online glasanje. Najviše glasova je dobila voditeljica azila u Osijeku Ivana Crnoja; Poslale smo joj hrpu piva, merch, obuli smo ju u Neposlušnu, dobila je i besplatan bundge jumping u Zadru koji neće iskoristiti. Pozvala sam i ostale firme da doniraju za nagradu, nekoliko ih se odazvalo. Kul je da društvo kaže hvala ti što se brineš. Meni je to odlično. Nekako smo se povezale, iste smo. Čak imamo i u potpisu maila Jedna od onih plavuša jer nas tako ljudi pamte – kao one dvije plavuše. Sad nas je više, nismo samo dvije! Generalno, to je sve taj neki rebel karakter, sve smo mi neposlušne, trebalo je samo odabrati najneposlušnu!

Josipa: Super je da ste pronašle model koji je kreativan i pozitivno orijentiran a nije utopistički.

ANA: Ne, ne, utopija ne radi na tržištu. Ali bilo bi teško smisliti takav model za nešto što nije zabavno. Kada se radi o spašavanju života, ljudi se lako aktiviraju, ali to je kratkotrajno i mi nismo humanitarna udruga. Teško je osmisliti nešto što je dugoročno, stvara radna mjesta i funkcionira na tržištu, pogotovo ako si istovremeno cijelo vrijeme pošten. Najteže je biti pošten u hrpi rada na sivo, na crno. Radimo jako, jako transparentno, ne bih mogla dati izvješće ako iza toga ne stojim. Za svaku riječ koju sam napisala se mogu potući bez problema. Volim da je sve crno – bijelo jer mi je lakše na taj način i osjećam se još uvijek ok u svojoj koži. Naravno, neke stvari bi se vjerojatno dalo lakše i brže riješiti da drugačije radimo i hvatamo prečace.

Josipa: Kako donosite odluke unutar zadruge?

ANA: Što se tiče donošenja odluka, to je kod nas jasno postavljeno. Ljudi se boje zadruga jer demokracija boli, ali isto tako, demokracija se ne bi trebala prostituirati. Prvo, svi članovi sudjeluju u glasanju, oni dignu ruku ali ne mogu odlučivati koje će boje biti etiketa. To mi je bilo jasno od prvog dana, imam mandat i dano mi je na povjerenje da vodim ovu priču, znači ako ti se ne sviđa, slobodan si izaći, to nije ništa negativno, svakom govorimo da ne ulaže zadnju lovu ili nešto oko čega će se brinuti idućih 5 godina. Moraš se u startu odreći te love na neko vrijeme. Mi ti je možemo vratiti ali ne ulažeš s tom idejom. Tu je bazična podjela rizika na puno ljudi i svatko riskira jedan manji dio i zato je to puno jednostavnije izvesti i lakše je okupiti ljude. Ljudi imaju i dodatnu motivaciju i puno drugačije se ponašaju ako osjećaju pripadnost nečemu. Puno naših investitora govori kako ima neke dionice ali ih uopće ne vesele, zaborave da ih imaju, negdje stoje, pogledaju ih kao broj, a ovdje osjećaju pripadnost, osjećaju da su dio plemena i svaki naš uspjeh, dobro pivo, majica koju lansiramo, sve je to dio njih. To je nešto s čim se mogu ponositi, pohvaliti, mogu doći ovdje i uživati, sudjelovati. Mogu utjecati na odluke. Evo radimo sedam godina, u sedam godina ja nisam razočarana, dobro sam u svojoj koži, a nosim najveću odgovornost. Znači i dalje me nešto motivira, očigledno je postignut dobar balans give and take. Idućih sedam godina će pokazati mogu li profit i održivost biti stabilni. Po svim pokazateljima čini se da mogu, sada je samo na nama da sve to izvedemo, da preživimo inflacije, covide. Do sada nam je bilo olakšanje što smo zadruga, puno su nam pomogli zadrugari. U tržišnom dijelu, to moramo same, to nije do zadrugara.

Josipa: Hoće li veća proizvodnja oduzeti nešto tom duhu? Dolazim iz drugog sektora i uvijek na kapitalizam gledam s oprezom.

ANA: Mi smo već sada kapitalizam, ja to uopće ne romantiziram. Prvo, ja nisam socijalist, nisam ni kapitalist, teško mi se odrediti. Živimo u kapitalizmu, dakle svi smo kapitalisti. Mi se razlikujemo jer imamo društveno poslovanje, to se zove društveno poduzetništvo u kapitalizmu. Ostalo je sve isto, mi radimo na istom tržištu, kupujemo od dobavljača..

Josipa: Ali ipak imate neke drugačije vrijednosti…

ANA: Tako je, ali to mogu imati i velike kompanije, npr. IKEA. Ne bojim se kapitala, to je igra, jako je izazovno, svaki put skoro da nisi preživio ali si preživio, to je nešto što su poduzetnici spremni. Doživljavam nas kao poduzetnice jer mi to jesmo, iako smo malo drugačije, očito nam je manje dovoljno na duži period. Sad je pitanje tko je nestrpljiv i koliko mu treba, nama je očigledno izraženija društvena komponenta i ono što dobijemo od ljudi nego profit. Negdje smo na sredini, sve nam treba, dok je nekim drugim poduzetnicima profit bitniji, iako mislim da je sve svima bitno. Ne znam nikoga tko bi bio sretan s milijardama ako radi nešto što ne voli. Kod nas je izraženija ta ljudska strana zadovoljstva i mira, idemo nasmijane na posao. Nikada to ne bih radila da idem s grčem raditi. Tu podvlačim crtu, moram osjećati zadovoljstvo u radu i tek poslije želim profit. Naravno, neću stalno raditi besplatno, ali poanta je da uživamo.

Hrpa naših frendova su ljevičari, meni je to jako izazovno jer razmišljam održivo, ni lijevo ni desno. Moja glava ima svoj smjer. Nije mi održivo udrugaštvo u slučajevima kada se inzistira na besplatnom radu – kao radi se besplatno, ali se u biti ne radi besplatno jer se koriste proračunski resursi. Isto tako, svaki entuzijazam ima granice, možeš volontirati neko vrijeme ali onda se iscrpiš. Dakle mora biti održivo, posao se mora dijeliti i mora biti dovoljno zainteresiranih ljudi koji dobiju dnevnicu kada rade. Da bi to mogao, moraš imati prihode, da bi imao prihode, moraš nešto prodati. Zato tražiš sponzore, npr. mi doniramo gajbu piva koje prodaš i platiš režije. Kreneš od malih koraka, ali nije sve samo u sponzorima i projektima. Treba napraviti projekt koji je samoodrživ, ne održiv nego samoodrživ, kao primjerice Humana Nova – skupljaju tekstil, šivaju, zapošljavaju ljude s invaliditetom i prodaju robu. To je kapitalizam, treba razmišljati na koji ga se način može dobro upotrijebiti. Meni kapitalizam nije negativa, to je motivacija, ne mogu drugačije. U suprotnom, ne bi bilo inovacija da nema te motivacije. Ljudi žele više, samo treba naći mjeru, da ne bi prevladala pohlepa. Ali postoje dobri modeli, njima se teže izboriti na tržište, ali postoje načini. Ako si principijelna i nađeš svoje pleme, dobro ćeš raditi. To postoji. Mislim da stvara kontru ako samo govoriš fujfuj kapitalizam, stvaraš neprijatelja. Treba njegovati kulturu suradnje.

Josipa: Jako mi je zanimljivo što govoriš jer radim drugačije, u kulturi. Čini mi se da se svi vrtimo u istom krugu, i ne razmišljamo o drugačijim mogućnostima.

ANA: To je zato što je tvoj mentalitet aktivistički, želiš pomoći, ali potreban je jednoga i drugoga. Ja sam negdje između, nekada prevlada aktivizam, nekada poduzetništvo. Ljudi obično imaju ili jednu ili drugo motivaciju, poduzetnici odmah prepoznaju priliku za zaradu. Optimalno je ako kupac i ja nađemo kompromis – primjerice, ja želim prodati za 15 (ali ne ispod 10), a ti kupiti za 8 (ali ne iznad 12). Ako se nađemo negdje između 10 i 12, obje smo na dobitku. Prodala sam ti nešto što trebaš, tako sam ti pomogla, a ti si meni pomogla da nešto zaradim. To je poduzetništvo. Ne pričam o prijevarama i nekorektnostima, jer ja igram fer. Aktivisti ne mogu biti poduzetnici, ne razmišljaju tako, ali mislim da im treba pokazati, pomoći im da rade nešto samoodrživije. Projekti su već na tom tragu ali bi bilo fora da se npr. Humana Nova i slične zadruge više prezentiraju, a to se može.