Piše: Nikolina Blažanović
Povodom 25. obljetnice Zaklade Friedrich Ebert Stiftung Zagreb u lipnju je organizirana konferencije pod nazivom „(Ne)Jednakosti i socijalna pravednost u Hrvatskoj“ na kojoj se govorilo o različitim aspektima nejednakosti u hrvatskom društvu. Na konferenciji su autori i autorice istoimene publikacije iznijeli svoja izlaganja. Jedna od autorica je i doc. dr. sc. Marjeta Šinko s Fakulteta političkih znanosti s radom na temu rodne nejednakosti u Hrvatskoj.
Doc. dr. sc. Šinko uvodno ističe kako je rodna nejednakost složeni društveni problem u svim sferama naših života. „Pritom se obrazloženja razlika među ženama i muškarcima u vidu skrbi oko djece i starijih te reproduktivnog i kućanskog rada često oslanjanju na ‘razumljive, normalne, biološke razlike’ koje generiraju društvene odnose moći – pa time nisu, a ni ne bi trebale biti, dvojbene“, navodi dodajući kako rodna jednakost nije samo pitanje odnosa žena i muškaraca, nego ideja kojoj je cilj promijeniti postojeće rodne odnose moći kako bi se stvorilo uključivo i pravedno društvo. Za potrebe rada izabrala je nekoliko tema koje je pratila. To su participacija žena u političkoj sferi, nastanak temeljnih javnih politika i pravo tjelesne autonomije.
Participacija žena u politici
Veće sudjelovanje žena u politici povezano je s nastankom javnih politika naklonjenih ženama, a sama ženska politička participacija pokazateljica je demokratičnosti i uključivosti države. Inter-Parliamentary Union (IPU) globalna je organizacija koja prati i uspoređuje zastupljenost žena u parlamentima. Zastupljenost su počeli pratiti 1997. godine, a podatke ažuriraju nekoliko puta godišnje. Pokazuje se da se u posljednjih dvadeset godina povećala ženska zastupljenost u parlamentima u Europi i svijetu, ali je ovo povećanje iznimno sporo. Ako se ovako nastavi, jednakost će se u Europi dostići tek za 30 godina, a u svijetu za 43 godine. U Hrvatskoj nije vidljiv isti trend. Ovdje je pala zastupljenost nakon desetljeća rasta, ali se može reći da od 2020. ponovno raste.
„Čak i uvidom u ove rudimentarne podatke možemo donijeti zaključak o krhkosti ženske političke zastupljenosti u Hrvatskoj. Čini se da ne postoji uvjetovanost prošlim razvojem, odnosno da prethodna postignuća ne garantiraju buduća“, ističe doc. dr. sc. Šinko u publikaciji „(Ne)Jednakosti i socijalna pravednost u Hrvatskoj“.
Ovakve brojke su paradoksalne jer je u Hrvatskoj zakonom uvedena rodno neutralna kvota od 40%. U zadnjih dvadeset godina je došlo do povećanja broja kandidatkinja, ali je velika razlika između broja kandidatkinja i izabranih žena. Treba se misliti i na poziciju žena na kandidacijskim listama te da se smjenama u Saboru, tj. stavljanjem mandata u mirovanje, povećava broj žena. Stoga, kvota, do sada, nije ispunila očekivanja. Što se tiče vlada, u prvim trima žene nisu bile uopće zastupljene. Kasnije su to bile po jedna ili dvije ministrice, a najveći broj ministrica bio je u vladi Ive Sanadera. Doc. dr. sc. Šinko smatra da su žene u politici još uvijek neravnopravne, da se tretiraju kao rezerve ili kao manje poželjne suradnice.
U zadnjih deset godina došlo je to zastoja i nazadovanja temeljnih politika rodne ravnopravnosti. Nacionalna politika za ravnopravnost spolova istekla je prije šest godina i zastoj u razvoju politika rodne ravnopravnosti poklapa se s razdobljem pada političke zastupljenosti žena, ideološkom stranačkom polarizacijom i jakom konzervativnom mobilizacijom.
Pravo tjelesne autonomije
Pravo na tjelesnu autonomiju temeljni je pokazatelj rodne jednakosti, a po autorici se ono napada pozivanjem na tzv. rodnu ideologiju. Napad se vrši na politike identiteta, žensko pravo na prekid trudnoće, seksualnu edukaciju te prava rodnih i seksualnih manjina. Autorica navodi kako su prve javne akcije ultrakonzervativne desnice započele 2006., a pojačale se 2010. godine. Prema istraživanju koje je u jedanaest ciklusa provodio Fakultet političkih znanosti pokazuje se da podrška javnosti pravu na pobačaj nikad nije pala ispod 50%, a većinom je prelazila 70%. Pad podrške je pao 2015., a zatim se počeo dizati 2016. godine i ubrzo se vratio na prijašnju razinu.
Iako javnost očito podržava pravo izbora žena, ono nije svima jednako dostupno. Pobačaj je slabije dostupan ženama u ruralnim područjima, skup je, a u mnogim bolnicama usluga nije niti dostupna. Zabrinutost oko ovoga pokazao je i UN-ov Odbor za uklanjanje diskriminacije žena, ali ni šest godina nakon njihovih preporuka, ovaj problem u Hrvatskoj nije riješen.
Usporedba EU i Hrvatske
Za kraj autorica uspoređuje podatke indeksa rodne jednakosti (GEI) kojeg je osmislio Europski institut za rodnu jednakost (EIGE). Zemlja s najboljim rezultatima je Švedska, a najlošijim Grčka. Pokazuje se da je Hrvatske nešto bolja od Grčke i da se tek prošle godine popela na 20. mjesto. Ako se nastavi ovakav spori rast, Hrvatska će punu ravnopravnost postići tek za 84 godine.
Autorica zaključuje kako se politička predstavljenost žena u Hrvatskoj poboljšala, ali da nema kontinuiranog ulaznog trenda, predstavljenost nije dovoljno dobra, a kvote nisu previše uspješne. U području javnih politika također primjećuje zastoje i poteškoće, ali je područje reproduktivnih prava najveći izazov. Iako zagarantirano zakonom, u praksi nije dostupno. Objašnjava kako je za ostvarivanje rodne jednakosti potrebna predanost političkih elita, bolja suradnja državnih i nedržavnih aktera, bolji dizajn i implementacija javnih politika te obrana postojećih prava.
Kao primjer konkretnih mjera ističe sankcioniranje kandidacijskih lista koje se ne pridržavaju kvota i zip modela, brzo donošenje nove kvalitetne strategije i osiguravanje dovoljno financijskih i kadrovskih resursa te osiguravanje pristupačnih zdravstvenih usluga prekida trudnoće za sve, a promjene u modelu priziva savjesti.
