Piše: Bojana Guberac
Projekt „Od5Do95“ nastao u produkciji Umjetničke organizacije PARADOKS multimedijski je umjetnički pothvat autorica Arijane Lekić- Fridrih i Andree Kaštelan koji istražuje usmenu žensku povijest te se suprotstavlja cenzuri i vjerojatno još češćoj autocenzuri. „Kada smo započinjale projekt pojavio se trend neokonzervativizma koji su propagirali i država i crkva, a na udaru su se ponovno našle žene. Od tad do danas nije se mnogo promijenilo. Paralelno, slika žene koja je prisutna u medijima je gotovo uvijek cenzurirana, često autocenzurirana kako bi portretirana žena odgovarala očekivanjima društva, a ako se pojavi neka relevantna priča uglavnom je anonimna. Željele smo ženama dati prostor da pokažu lice i progovore, necenzurirano i pod vlastitim uvjetima o svojim životima i položaju žena u Hrvatskoj”, govori za Žene i mediji na početku razgovora jedna od autorica Arijana Lekić-Fridrih.
Autorice su projektu pristupile dokumentaristički. Očekivalo se, kaže Lekić-Fridrih, da se biraju ženske priče koje su možda kontroverznije, senzacionalističke ili imaju neku vrstu sukoba unutar sebe, no svaku priču tretiraju kao jednako važnu i svaka je priča – priča.
“Naše sugovornice su tijekom ovih sedam godina, uz iznimku djevojčica, postale žene koje nam se same javljaju da ispričaju svoju priču. Iznimno je teško ogoliti se pred kamerom, pogotovo zato što neke od naših sugovornica prvi put javno, pa čak i privatno pričaju o nekim svojim iskustvima. Okolina je gruba, ali sve su naše sugovornice iznimno hrabre, zbog toga im se divimo i na tome im zahvaljujemo. Žene nam često govore da im je takav razgovor bio terapeutski ili da su prvi put izgovorile nešto čega do tada ni same nisu bile svjesne.”
Renata – sudionica Projekta Od5Do95
Od5Do95 je zapravo simbolički naziv projekta jer se autorice nisu držale okvira koji se da naslutiti iz naziva. Imale su prilike razgovarati i sa stogodišnjakinjama. „Nevjerojatno je danas razgovarati upravo s tim ženama, one su proživjele tri rata, nekoliko sustava i nadamo se da više neće biti prilike da od nekog čujemo takvo svjedočanstvo. Upravo motivacija naših najstarijih sugovornica razlog je za borbu za žensku povijest, iznimno im je važno da ispričaju svoju priču, ali i da prenesu poruku djevojkama i mladim ženama da nauče na njihovim greškama, da ne rade kompromise i da se bore za sebe”, ističe Lekić-Fridrih.
Dosad su skupile stotinu priča, a svakoj, dodaje, daju prostor da „prodiše“ i nađe svoj put do što više žena. Uz web stranicu i zajednice na društvenim mrežama autorice redovito održavaju predavanja, projekcije i izložbe. U publici se nađu, kaže Lekić Fridrih, uglavnom žene koje se prepoznaju u različitim pričama. “Rijetko nam publika postavlja pitanja o projektu, češće dijelimo iskustva. Izložbeni format je opet drugačiji, intimniji, svaka od naših izložbi je drugačija. Posljednja je primjerice kao podtemu imala miraz, projicirale smo priče na sto godina staru posteljinu uz citate iz 2020. godine. Miraz naime, još uvijek postoji.”
Lekić-Fridrih smatra da se danas ne govori dovoljno o nezahvalnoj poziciji žena u Hrvatskoj, a žene šute ponajviše zbog stigmatizacije. “Osim činjenice da kroz nama nužne higijenske potrepštine doslovno plaćamo porez na spol, činjenica je i da se jedan dio ženskog iskustva i dalje obiteljski prenosi unutar četiri zida, s koljena na koljeno, usmeno i isključivo sa ženske strane. Kasnije smo shvatile da isti obrazac postoji i u krugu prijateljica. To su teme o kojima se ne govori pred muškarcima, osim partnerima, jer žene često same smatraju da bi bile stigmatizirane, gledane kao “manje vrijedne” ili “oštećene. Teme poput izazova majčinstva, menopauze, neplaćenog ženskog rad, ali i manifestno razlike u plaćenom radu ili pristupu pozicijama moći. Takve teme su i dalje tabuizirane, osobito u našem konzervativnom podneblju, i nužno je srušiti ta četiri zida i otvoriti razgovor o tome.˝
Irena – sudionica Projekta Od5Do95
Radeći na projektu autorice su bolje upoznale sebe te osvijestile „trend tišine“ kojim su još uvijek obavijene imanentno ženske teme – zlostavljanje, menstrualno siromaštvo, nejednake plaće za isti rad, očekivanje da žena bude ona koja se brine o obitelji i obavlja kućanski rad.
„Danas se od žena očekuje i mnogo više – da uz sve to izgrađuju i karijere. Ipak, možda je najveći problem što žene i dalje nemaju pravo na vlastiti izbor, bile one toga svjesne ili ne. Odmalena se usvajaju rodne uloge, u tome veliku ulogu igra i školski sustav, ali i sve ono što već kao djevojčice upijaju oko sebe. Za djevojčice imamo poseban set pitanja, a uporno se ponavlja odgovor – tata je na poslu, mama je u kuhinji. Nedavno se internetom proširila fotografija iz jedne osnovne škole sa zadacima za djevojčice i dječake, što je jednako štetno za djecu. Na dječacima je da popravljaju, a na djevojčicama da peglaju“, navodi autorica koja se ipak nada boljem položaju žena i svijetu kojeg se nećemo sramiti ostaviti ženama koje tek dolaze.
Podsjeća da je Moderata Fonte još je 1592. godine konstatirala da povijest pišu muškarci. Vrijeme je, kaže, za žensku povijest, ali čini joj se da je to opasno za sustav. “Naš je projekt nedavno jedan kolega nazvao subverzivnim. Shvatile smo to kao kompliment. Vrijeme je da svaka djevojčica, djevojka i žena ima jednaka prava, jednake šanse i jednake mogućnosti i da se ne opterećuje onime što društvo očekuje od nas. Samo tako možemo pisati sretne priče i biti uzori generacijama djevojčica koje dolaze nakon nas”, zaključuje za naš portal Arijana Lekić-Fridrih.
