Piše: Nika Šintić
U znak solidarnosti s ustanovama i kulturno-umjetničkim objektima stradalima u potresu Tehnički muzej i Etnografski muzej otvorili su svoja vrata Umjetničkom paviljonu, koji će još barem nekoliko godina biti zatvoren zbog pretrpljene štete. Njihova suradnja ove se godine ostvarila izložbom Rasvijetljena soba – ženska fotografska praksa u Hrvatskoj. Kao projekt ostvarivan u svojevrsnoj ‘migraciji’ njemu matične ustanove, izložba potiče na promišljanje novih načina muzejskog rada u budućnosti, ističe ravnateljica Paviljona Irena Bekić. No, moglo bi se reći da je njezina najveća snaga upravljena prema prošlosti; Rasvijetljena soba u isti mah predstavlja revalorizaciju povijesti fotografije i njezine važnosti kao umjetničkog medija, ali i uloge žene kao subjekta u toj istoj povijesti.
Zauzimanje ove jedinstvene pozicije omogućio joj je širi projekt unutar kojega nastaje, a to je Ekspozicija – Teme i aspekti hrvatske fotografije od 19. stoljeća do danas. Posrijedi je pothvat Instituta za povijest umjetnosti namijenjen rastvaranju novih načina čitanja razvojnih faza fotografije, koja je u historiografskom diskursu redovito marginalizirana kao obrt bez veće umjetničke relevancije. Onda kada se i razvija svijest o vrijednosti fotografije i polako redefinira njezina uloga u povijesti umjetnosti, i dalje se ne progovara iz rodno osviještene perspektive. To nas pak navodi na užu tematsku okosnicu izložbe: postoje li suštinske razlike u muškom i ženskom pogledu?
Historijski gledano, ono žensko bilo je utopljeno u muškomu, što je ponekad, napose u poslijeratnom jugoslavenskom kontekstu, bilo predstavljeno kao spolno izjednačavanje i, dapače, ukidanje u univerzalističkoj koncepciji čovjeka kao subjekta. Dakako, patrijarhalni odnosi moći nastavili su ustrajati kao što su to činili stoljećima i tisućljećima prije, pa se nameće dvojba kako je jedno pitanje moglo biti proglašeno riješenim ako se nikada nije niti postavilo?
Uplovljavanje iz muškocentrične paradigme, replicirane na ekonomskoj, poslovnoj, intimnoj, jezičnoj i kulturnoj ravni, u jednakopravnost mora u najmanju ruku biti posredovana isticanjem Drugosti spram koje se tesala. Iako autorica Rasvijetljene sobe i voditeljica projekta Ekspozicija Sandra Križić Roban na otvorenju izložbe naglašava da joj namjera nije ponuditi jedini mogući sintezni pregled žena u fotografiji ili pak fokusom na ženski pogled učvrstiti binarnost rodnih identiteta, svakako je neophodno istaknuti da ženski pogled jest bio osobit i da se doista razvijao unutar društvenih ograničenja izgrađenih na spolnoj subordinaciji, ali i da je taj nazor moguće držati bez zadiranja u esencijalizam. Pritom, piše Križić Roban u tekstu izložbe, „trebamo biti svjesni da dio umjetnica ne pristaje na rodne podjele i stvara neopterećeno tzv. politički korektnom terminologijom. S druge strane, inzistiranje na ženskim praksama nerijetko dovodi do svojevrsne getoizacije, a i sama je tema ženske umjetnosti posljednjih godina popularna, pa čak i preeksploatirana. U svrhu redefiniranja vizualne percepcije i politike gledanja, stvoreni su uvjeti predstavljanja ženskih fotografskih praksi i njihove osobite rasvijetljene sobe u kojoj postaju vidljive snimke koje na inovativan i intrigantan način doprinose promjeni paradigme tzv. „ženskih“ tema.“
Glorija Lizde / Foto: Vanja Babić
Putovanje kroz žensku fotografsku praksu, objašnjava kustosica izložbe Jasminka Poklečki Stošić, započinje s drugom polovicom 19. stoljeća, kada se javljaju prve fotografkinje poput Sofije Hering, Marije Kelemen, Johanne Kohn i Julijane Erdödy Drašković. Sljedeću fazu obilježava pojava fotografskih studija koje su vodile žene na prijelazu stoljeća. Među njima je možda najpoznatiji atelijer Foto Tonka, čija voditeljica Antonija Kulčar (1887.-1971.) slovi za jednu od najznačajnijih hrvatskih fotografkinja, a ujedno je i kroničarka zagrebačkog međuraća i prominentna portretistica ondašnje društvene elite. Potom se mapira rad umjetnica tematski i vremenski bliskih velikim europskim pravcima kao što je njemački Bauhaus, ali i onih koje su se orijentirale eksperimentalnom stvaralaštvu, primjerice Anita Antoniazzo. U postav su uvrštene i fotografkinje koje svojim objektivima dokumentiraju razaranja u Drugom svjetskom ratu (Elvira Kohn, Đurđa Koren) te autorice koje u poratnim godinama određuju razvojni put ovoga medija – Zlata Laura Mizner, Slavka Pavić i dr.
No, povijesni kontekst ovdje ne služi da bi značaj autorica sveo na puki dokumentarizam; tome svjedoči već i prostorni razmještaj eksponata u Tehničkom muzeju, koji ne prati strogo kronološki aranžman.
Štoviše, izložba akcentira kako su ove žene su-djelovale u onoj istoj povijesti koja ih je neumoljivo nastojala ostaviti po strani i držati uglavljenima u krugu zatvorenog, reproduktivnog, obiteljskog života. To je još evidentnije u njezinom drugom dijelu, postavljenom u prostorijama Etnografskog muzeja. Tamo pratimo politički i socijalno zaoštrenije radove, koji na angažiran način oslovljavaju ratnu i poratnu devastaciju, ali i ozračje straha i nepovjerenja što je okružuje.
Ana Kuzmanić (lijevo), Nada Vrkljan-Križić (desno) / Foto: Vanja Babić
Ovaj segment Rasvijetljene sobe u nazivu ima dodatak „Konflikt“ i anticipira četvrto izdanje međunarodne konferencije Fast Forward: Women in Photography posvećene temi „Žene, fotografija, konflikt“. Konferencija će se održati 16. i 17. studenoga u Tehničkom muzeju Nikola Tesla i predstaviti specifična gledišta fotografkinja koje su djelovale u kriznim situacijama. Oba dijela Rasvijetljene sobe isto tako anticipiraju šire istraživanje koje će se u nadolazećem razdoblju ukoričiti u knjigu Sandre Križić Roban. Međutim, već je i predstavljanje pedeset i šest umjetnica čiji je rad do sada nerijetko bio zapostavljen, a čija su imena široj javnosti počesto bila nepoznata, obiman i značajan zahvat.
Zahvaljujemo Umjetničkom paviljonu na ustupljenim fotografijama koje je snimio Vanja Babić.
