Razgovarala: Josipa Bubaš
Sanja Bachrach Krištofić bavi se grafičkim dizajnom od 1980. godine u tandemu sa suprugom Mariom Krištofićem. Pod imenom Bachrach & Krištofić kreirali su vizualne identitete, dizajnirali omote ploča i CD-a, plakate i knjige, a posljednjih godina ovaj dizajnersko-fotografski tandem razvija koncepte i dizajn izložbi. U 1980-ima su intenzivno surađivali s vodećim grupama novog vala, poput Doriana Graya i Denis & Denis. Sanja Bachrach Krištofić studirala je povijest i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, diplomirala je na Ženskim studijima 1998. godine u Zagrebu. Zalaže se za ženska prava i rodnu ravnopravnost, a trenutno uređuje i vodi radijsku emisiju Doručak na travi.
Josipa: Desetljećima djeluješ na umjetničkoj, kulturnoj i aktivističkoj sceni. Kako se, po tvom mišljenju, mijenjao odnos prema ženama i percepciji ženskog tijela od osamdesetih do današnjih dana?
Sanja : Odnos našeg društva prema tijelu uvijek je bio konzervativan, jedino to tijekom odrastanja nisam uvidjela, jer nisam posjedovala za to potrebne mehanizme. Još kao klinka sam htjela biti dečko, imati kratku kosu, nositi hlače. Vidjela sam da su dečki bili slobodniji, da mogu raditi stvari koje cure nisu mogle. Odrasli i okolina su me učili da to tako mora biti tako, mada sam odrasla u socijalističkoj zemlji, u sredini u kojoj smo učili da su žene i muškarci ravnopravni. U osnovnoškolskom gradivu su bile zastupljene narodne herojke kao i heroji, književnice i književnici. Sjećam se knjige iz kućne biblioteke u kojoj su bile predstavljene suvremene hrvatske pjesnikinje i spisateljice. Voljela sam čitati djela Sunčane Škrinjarić, Anđelke Martić, Vesne Parun. Žene su bile emancipirane u području rada. Tih su godina žene počele biti premijerke velikih zemalja: Sirimavo Bandaranaike u Šri Lanki, Indira Gandhi u Indiji, Benazir Bhutto u Pakistanu. 1970-ih mi je u fokusu interesa bilo novinarstvo, koje sam htjela studirati; slušala sam o Oriani Fallaci, talijanskoj partizanki koja je postala vrhunska politička novinarka…
No, ta je ravnopravnost bila relativna, što je i razlog djelovanja feminističkog pokreta u bivšoj Jugoslaviji. Feministkinje su ukazivale na rodnu utemeljenost ženskog ugnjetavanja i načina na koji društvo, kultura, ekonomske prilike utječu na to. Npr. položaj neudatih ili samohranih žena i majki bio je socijalnoekonomski nepovoljan, a kućni rad je i dalje bio ženski zadatak, unatoč emancipacije na polju rada, što svjedoči patrijarhalnoj podjeli rada.
Socijalistička je Jugoslavija imala specifičan odnos prema seksualnosti, gotovo puritanski u prve dvije decenije. Žene su prikazivane aseksualno: žena udarnica, žena radnica, žena studentica. Ako su bile lijepe, morale su biti prikazane u društveno korisnom kontekstu, sve do 1960-ih, kada se počeo postupno mijenjati taj tradicionalni moral. Homofobija je bila duboko ukorijenjena u vrijednosni sustav većine u Jugoslaviji, bez obzira na socijalno porijeklo, pa je shodno tome i odnos prema tijelu i seksualnosti bio konzervativan. Niti u vrijeme mog školovanja, od sredine 1960-ih do sredine 1980-ih, u sustavu obrazovanja nije postojao seksualni odgoj, o nama (mladima, djevojkama) se nije govorilo kao o seksualnim bićima, pa smo sve odgovore morali pronalaziti sami. Odjek seksualne revolucije na zapadu osjetio se i kod nas, a najveća promjena se vidjela upravo u vizualnim medijima: likovnoj umjetnosti, filmu, fotografiji, tisku. Tijekom 1980-ih, kao neki kanal rušenja tabua, pojavili su se razni erotski časopisi, od Starta do Čika; postao je popularan studentski tisak, poput Poleta i Studentskog lista. Bila je to prava mala revolucija. No, dok je u novinarstvu studentskih novina stasalo mnogo ozbiljnih i kvalitetnih novinarki, spisateljica, feministkinja poput Đurđe Milanović, Slavenke Drakulić, Vesne Kesić, Nane Šojlev, Žarane Papić, na mjestu fotografa su se našli većinom muškarci: Danilo Dučak, Siniša Knaflec, Ivan Posavac, Milisav Vesović, Jasmin Krpan… Brojne naslovnice Poleta propitivale su emancipaciju i položaj mladih, a opet su često ispred objektiva bile djevojčice gledane okom “nekog drugog”, tretirane kao ukras, objekt. Dio spomenutih fotografa izlagao je i na skupnim, revijalnim fotografskim izložbama. Prikaz žene je bio romantiziran ili reduciran na dijelove tijela, bezimene forme.
Mario i ja smo se upoznali u tom periodu, početkom 1980-ih. On je studirao na Akademiji za kazalište film i fotografiju u Zagrebu, učio za kamermana, bio fotograf. Brzo smo se “našli” i iskomunicirali da zajedno želimo fotografirati tijelo – raditi aktove, upravo radi afirmacije, promjene odnosa društva prema seksualnosti. Počeli smo snimajući se oboje autoknipsom, što je tehnički bilo zahtjevno, rezultat nepredvidiv. Tako sam u kadru završila samo ja, ali na način za koji smo smatrali da emancipira odnos prema ženskom tijelu. O seksualnosti, intimnosti i odnosima dvoje ljudi izražavali smo se kroz fotografiju. Neki su to razumjeli, neki nisu. Upravo zbog onih anonimnih, “obezglavljenih” žena, ja sam odabrala gledati u objektiv, htjela sam da se zna tko sam, imenom i prezimenom. Da se ne sramim svog tijela, a da pri tom ne moram biti iskorištena ili komercijalizirana na duplerici Starta ili nekog drugog erotskog magazina. Dio kritike je tada naše radove doživio kao šund, kič; dio kao afirmaciju percepcije ženskog tijela, seksualnosti.
Zbog svega ranije rečenog, bilo nam je važno potpisati se zajedno: Bachrach & Krištofić. Moje prezime prije Marijevog, žensko prije muškog: zbog emancipacije, jednakosti. Bez obzira na to što sam ja zadužena za dizajn, a on fotografiju, ideje su uvijek bile zajedničke. No, i danas neki ne znaju kako da nas potpišu, pa nas vole raščlaniti – mene kao dizajnericu, Maria kao fotografa.
Odnos patrijarhata prema ženama je gradivo koje sam napokon strukturirano savladala s 35 godina, 1996. kada sam upisala jednogodišnji studij Centra za ženske studije u Zagrebu. U Centru sam dobila znanje, alate i okruženje u kojima sam se prepoznala. Feminizam je, konačno, strukturirano ušao u moj život “na velika vrata”. Tada sam upoznala mnoge žene s kojima se znam i družim ili surađujem i danas: Željku Jelavić, Biljanu Kašić, Sanju Iveković, Aidu Bagić, Sanju Sarnavku, Radu Borić…
Časopis “Akcent”, 1. broj, 1983.
Josipa: Je li Novi val romantizirao ženski vamp koji je ipak konstrukt muškog pogleda?
Sanja: Ni jedna priča nije jednostavna. U tim socijalističkim godinama smo bili uskraćeni od dijela onog što je postojalo (ili smo mislili da postoji) na Zapadu. Kroz djetinjstvo i formativne godine smo čeznuli za tom estetikom, glamurom koji je dijelom bio proizvod zapadnog konzumerizma. Žene u rock glazbi su bile i ostale erotizirane. Prije nego što su imale ili dobile svoj glas, o djevojkama, ženama u Novom valu su stihove pisali članovi muških bendova. Nemamo mnogo heroina Novog vala. Koliko god važna, Margita Stefanović nije bila frontmenica. Žao mi je što pravom heroinom nije postala Varja Orlić iz grupe Karlowy Vary. Volim suradnju nje i Margite na LP-ju La Femme. Ovitak je dizajnirala Magi, na naslovnici je Varja, na poleđini Magi. Imamo novosadske Boye i amblemsku frontmenku Parafa Vim Colu (Pavicu Mijatović), koja je trebala postati istinska zvijezda van ove kategorije “konstrukt muškog pogleda”. Možda baš zato nije uspjela…
Ovaj “muški pogled” bio je i razlog nerazumijevanja dijela fotografa temama kojima smo se mi bavili, a to je bojana art-rock fotografija na kojoj smo, međuigrom podjednako našminkanih, odjevenih Massima, bubnjara Terze i mene propitivali androginost, kao dio svake osobe.
Josipa: Radili ste puno dizajn omota LP-a za diskografske kuće. Kako ti je bilo kao dio dvojca pristupati pregovorima? Jesu li Maria ozbiljnije shvaćali?
Sanja: Ja sam od početka bila osoba za komunikaciju, razgovore s urednicima, naručiteljima, medijima. U Jugotonu, s kojim smo puno surađivali sam imala sastanke u propagandi, s urednicima poput Siniše Škarice ili Vojna Kundića. Suradnju s Jugotonom smo počeli preko rada s grupom Dorian Gray. U periodu od 10 godina smo radili gotovo sa svima na sceni, pa i s vrlo komercijalnim izvođačima. Nikada nisam osjetila da postoji drugačiji tretman prema mani, jer sam žensko. U devedesetima se situacija promijenila, društvo je naglo postalo konzervativno. Na jednom inicijalnom sastanku s novim tadašnjim direktorom Croatia Recordsa, Antom Glibotom, je razgovor krenuo u smjeru moje ograničene sposobnosti rada zbog rodnog ključa… Mario i ja smo otišli sa sastanka zbog te izjave. Nešto se slično dogodilo i na sastanku za posao na dizajnu godišnjaka u jednoj našoj banci. Do tada sam već prošla slične situacije i komentare, pa sam bila spremna, reagirala i dobila posao.
Josipa: Kako ti se čini situacija danas? Meni se ne čini da postoji razlika u tretmanu muškaraca i žena, ali radim u sektoru u kojemu sam okružena ženama.
Sanja: Glavni akteri u kulturi patrijarhalnih uređenja, od Kraljevine SHS do SFRJ, bili su muškarci. Vrijeme je to kada su kultura i umjetnost bili cijenjeni i financijski valorizirani. Danas, u trenu kada se u našem društvu sve manje pažnje posvećuje kulturi i umjetnosti, u trenu kada je kultura sve manje plaćena, žene osvajaju to područje. Zato smo najčešće i okruženi ženama koje razmišljaju, funkcioniraju slično. Naučene smo raditi više poslova, od matičnog posla, preko managementa, do računovodstva. Radimo jako dobro, ali smo potplaćene i radimo previše.
Josipa: Puno je zapetljanih situacija i područja u kojima se žene suočavaju sa zaprekama. Jesu li akcije koje se trude suprotstaviti naletu konzervativizma odgovor na pokušaj ponovnog podređivanja žena?
Sanja: Treba procijeniti od situacije do situacije. Pitanje dajemo li reakcijom više pažnje nekom konzervativnom i nazadnom pokretu ili ga je bolje ignorirati – ovisi o jačini i vrsti prijetnje. Osobno ne mislim da je vladajućima u interesu rigidno i kruto provođenje poljskog modela tretmana pobačaja, u vidu potpune zabrane. Tome u prilog idu i ankete u kojima se većina ispitanih opredjeljuje i dalje za pravo izbora žene. S druge strane, kod nas je pobačaj legalan, u zakonom određenim okvirima, uz “famozni” priziv savjesti. Vidjeli smo na slučaju Mirele Čavajda kako to u praksi izgleda. Strašno. Još uvijek mi se čini da je vladajućima u interesu održavati status quo, od zakona, preko akcija poput javnih molitvi za poslušnost žena i onih koji se moliteljima protive.
Dio medijskih objava ne fokusira se na biti, već ponavlja slične slike i vijesti, dok na njih ne oguglamo, skrećući pozornost konkretnih poteza vladajućih – zakonodavnih okvira unutar kojih po malo gubimo slobodu i brojna stečena prava. Primjerice, novi prijedlog Zakona o medijima kojim se pokušava uvesti vijeće koje će odlučivati tko su novinari ili koji su “pravi” mediji, koga maknuti a koga dovesti, je copy-paste pokušaja zakona koji se trebao uvesti prije Covid-19 pandemije, kada se trebalo donijeti novi zakon o obavljanju umjetničke djelatnosti.
Josipa: To je sve za naše dobro, za odražavanje kvalitete. Nikome ne smeta copy paste novinarstvo i neprestano recikliranje istih fraza, ali baš su nezavisni novinari ti, koji po vladajućima, ruše kvalitetu struke.
Sanja: Istraživačko novinarstvo, kao i sve što je u kulturi i umjetnosti kritično prema vladajućima je u nemilosti, kada se radi o financiranju. Najopasnije je šutjeti, ponašati se kao da nas se to ne tiče, jer tako prolaze mnogi loši zakoni. Ako usporedimo investicije u kulturi u Jugoslaviji i danas, razlike se ogromne. Ministarsko kulture tvrdi da je proračun u kulturi znatno povećan, pozivajući se na činjenicu da se najveće povećanje odnosi na projekte obnove od potresa. Da potresa nije bilo, da li bi bilo obnove, povećanja?
Josipa: Unatoč projektima digitalizacije i tromjesečnoj pomoći, s obzirom na trajanje korona krize, te mjere nisu uspjele spasiti sektor, iako se to pokušava drugačije prikazati.
Sanja: Svaka velika kriza se sigurno najviše odrazi u kulturi, jer je kultura nadgradnja. Od kad znamo za sebe smo u nekoj vrsti krize. Bilo je grozno u vrijeme rata tijekom 1990-ih, gotovo da nismo ništa radili nekoliko godina; jedva preživljavali. Onda su došli razni ministri kulture, s različitim idejama, u kojima za umjetnike, najčešće nije bilo mjesta ni razumijevana. Bilo je pokušaja da se ukine Hrvatska zajednica samostalnih umjetnika, uspjeli su u namjeri da nam smanje koeficijent za mirovinu. Za našu generaciju, koja je prošla puno kriznih situacija, mirovine su sramotne i to uz dodatak za tzv. zaslužne umjetnike od 500 kuna. Naravno, ima i puno kulturnjaka koji nisu u HZSU i čija egzistencija je još nesigurnija.
Josipa: Dizajn je ipak konkretan posao, za njega uvijek postoji tržište.
Sanja: Da, ali zato su neki naši projekti, izložbe obično na čekanju. Htjeli smo nastaviti s izložbama, fotografijama. Prije 10-ak godina smo održali izložbu aktova u galeriji Josip Račić, u kojoj smo se referirali na naše rane radove. Ali, ako hoćemo živjeti moramo se baviti dizajnom i komercijalnom fotografijom. Pored posla, projekata na kojima radimo, sada i postava izložbi tu su i razne inicijative u kojima sudjelujemo volonterski. Zadnje tri godine ja uređujem i vodim i on-line emisiju Doručak na travi na NeonOnline platformi.
Plakat za predstavu “Pentacross”, foto: Mario Krištofić, dizajn: Bachrach & Krištofić, 1999.
Josipa: Kako je pokrenut Doručak na travi. Kako si odlučila promovirati žene? Kako biraš teme?
Sanja: Nakon gostovanja s Massimom u Zuberovoj emisiji, Zuber me pozvao s upitom da radim vlastitu emisiju. Predložila sam ženske teme – od kulture, umjetnosti, feminizma, aktivizma, ženskog zdravlja… Veliki je broj žena koje stručno i kvalitetno rade u mnogim područjima, a medijski su podzastupljene. S obzirom na to da emisija ide svake nedjelje, dakle jednom tjedno, a nemamo neki veliki produkcijski tim, tu smo Tena Razumović Žmara i ja, teme slažemo dogovorno ili naizmjence, uz prilagodbu rasporedima žena s kojima radimo. Kako sve radimo pro bono, zahvalna sam gošćama koje se odazovu i s nama podijele svoje priče, iskustva. Voljela bi da možemo ugostiti žene s regionalne ili međunarodne scene, što, naravno ovisi o budućnosti i mogućnostima financiranja u budućnosti.
Josipa: I ovako je to puno posla za volontiranje.
Sanja: Tako je, treba napraviti pripremu, proučiti temu, sve iščitati.
Josipa: Kultura i kvaliteta, i novac s druge strane su često u opoziciji. Tako smo odgojeni, no mora li zaista biti tako?
Sanja: Naravno da bi u školama i vrtićima djeca trebala učiti/stjecati vrijednosti da je adekvatan život od rada pravo, a ne tabu. Bilo bi korisno i poticajno raditi radionice u kojima bi se žene iz raznih područja i znanja mogle nadopunjavati i razmišljati malo drugačije jer sigurno svaka od nas može donijeti neku drugi kvalitetu, stečenu dugogodišnjim radom. Bitno je samo se naći i to podijeliti.
Josipa: U umjetnosti i kulturi novac i kvaliteta su često nespojivi, no to nije nužno i za ostale sektore. Možemo li nešto naučiti od njih?
Sanja: Kultura ne bi smjela biti isključivo proizvod i ne možemo ju tretirati kao proizvod u npr. poljoprivredi. Posljedica takvog načina tretmana kulture je, primjerice, iznajmljivanje muzeja za događaje koji promiču proizvode i sadržaje koji nisu u skladu s vrijednostima ili ciljevima tih istih institucija. Nametanje zarade kao umjetničke vrijednost, posebice u društvu kojemu tržište ne postoji, potpuno je besmisleno.
Josipa: Da, mi živimo uglavnom od projekata financiranih od strane Ministarstva kulture i medija i Grada Zagreba, što ne može biti dovoljno niti održivo.
Sanja: S obzirom na to da su umjetnost i kultura izgubili mjesto i važnost u društvu, financiraju se manje, ne postoje zakonski okviri na temelju kojih bi privredni subjekti imali interesa sponzorirati kulturu jer, ako si mogu jednako otpisati novi auto ili reklamu, naravno da novce neće investirati u kulturu. Zato je potreban zakonski okvir. Prije Covid 19 krize, bila sam s prijateljicom u Torontu i Montréalu.
Gradnja u javnom prostoru u Montrealu ima svoje zakonitosti: dogovor s lokalnom zajednicom, sve potrebne dozvole, a onda se određeni postotak od investicije ulaže u umjetnost u javnom prostoru. Tako grad dobiva javni prostor i kvalitetan sadržaj.
Toronto je bio prekriven grafitima i tagovima, devastiran slično kao i Zagreb. Grad je ponudio sufinanciranje vlasnicima zagrada za izradu grafita od strane umjetnika. Građeni su u dogovoru s gradom odlučili kakav grafit žele na svojoj zagradi i malo po malo su grafiti istjerali tagove. Stanari su uskoro sami počeli angažirati umjetnike za oslikavanje zgrada grafitima. Danas su ti kvartovi Toronta mjesto alternativne kulture i turistička atrakcija. Grad je raspisao natječaj i za druge javne površine: poštanske sandučiće i trafostanice. Dakle, postoje modeli financiranja umjetnosti u javnom prostoru – samo ih treba primijeniti..
Knjiga “Spasi znak!”, projekt “Spasi znak” Sanje Bachrach Krištofić i Marija Krištofića (Kultura umjetnosti), 2014.
Josipa: Malo je stvarne brige i ulaganja u ovaj sektor u kojemu je prekarijat i nestabilnost zarade pravilo, a ne iznimka.
Sanja: Mario i ja radimo četrdeset godina i navikli smo se, nekako funkcioniramo u tom sustavu vjerojatno puno lakše nego netko navikao da ima stalnu plaću i onda mu oduzmu radno mjesto. Samostalni umjetnici su naviknuti svako jutro buditi se kao nezaposleni. Tako ćemo raditi do kad ćemo moći. Uz ovakvu mirovinu drugo nam ni ne preostaje. Činjenica je i da volimo raditi naše poslove… Mislim da “klasično” umirovljenje nije opcija za najveći broj kulturnjaka. Ljuti me što dio natječaja u kulturi nije otvoren za umirovljenike; ispada da u mirovini više nisi umjetnik. To je dobna diskriminacija. Ovo je vrsta posla u kojoj s vremenom postaješ samo bolji, neprestano učeći. Nedostatak financija se osjeća svugdje, od institucija u kulturi do izvaninstitucionalnih udruga. Dio strukovnih udruga izgubio je izvornu smisao i ideju kojom su se vodili kod osnutka..
Josipa: Često tome pridonosi i projektna logika sektora.
Sanja: Da, premalo je sredstava da bi mogli zaposliti onoliko ljudi koliko nam treba. Birokratiziranje otupi tu oštricu. Multitasking je iscrpljujući. Do nekih godina se može tako raditi, ali tu se opet radi o iskorištavanju mladih. Kada se sjetim naših početaka, čini mi se da je situacija za mlade u Hrvatskoj daleko nepovoljnija. U kulturi sigurno, sjetimo se samo pomoći koju su svi osim nas dobivali cijelo vrijeme krize, kulturnjaci u tri navrata, ako se ne varam. Pri tom pomoć su mogli ostvariti samo oni koji su dokazali da su nekom periodu zaradili određenu svotu. Kulturnjaci van te kategorije nisu dobili nikakvu pomoć. Konkretno, naš sin, slikar, imao je izložbe, ali izložbe se ne plaćaju, djela se ne otkupljuju. Tržišta nema, gdje bi on mogao zaraditi i kako? U kulturi ne možeš računati na konstantno iste financijske rezultate. Ima dobrih i loših godina, što ovisi o potrebama i zakonitostima tržišta, ne nama, koji djela proizvodimo. Dakle, zasnovati kriterije na zaradi, koja bi trebala biti kao da smo umjetnici neke visokorazvijene europske zemlje je nemoguće. Kod nas (ortački) kapitalizam traje tridesetak godina, mi nemamo uvjete uspostave istih kriterija kao za bogate europske zemlje.
Josipa: Često je bilo problema da su uvjeti za europske projekte bili isti, ali primjerice, ne i dnevnice za sudionike iz manje razvijenih zemalja.
Sanja: Kod dijela EU projekata se, iz centara moći, outsourcaju različiti poslovi prema jugu i istoku Europe, gdje je radna snaga jeftinija. Među najmanje plaćenima, a opet onima koji imaju najdulje radno vrijeme su, ponovo žene.
Josipa: Promjene su neizbježne, samo ovisi u kojem smjeru. Vjerojatno na gore, a onda tko zna.
Sanja: Poljski filozof i povjesničar Zygmunt Bauman je pisao, između ostalog i o tome kako je za kapitalistički sustav korisno rastakanje velikih država u manje. Male su države puno lakše potkupljive od velikih. Mi danas imamo ekonomski slabu državu s oko 3.700 milijuna stanovnika i velikom državnom birokracijom. Tako mali i ranjivi sustav može kupiti bilo tko ima novaca. Korupcija je jedan od najčešće navođenih problema od strane građanki/građana. Ta koruptivna mreža čini i sigurno biračko tijelo koje želi sve održati ovakvim kakvo je, a njima pogoduje, mada time uništavaju (dugoročno) i budućnost vlastite djece i unuka. Bitna je kratkoročna korist, bez nadgradnje i razmišljanja o posljedicama. Kod nas će izgleda morati postati još puno gore, da bi postalo bolje. Pitanje je koliko toga će biti popravljivo ako ćemo čekati još 5, 10, 15, 20 godina..
Josipa: Kroz desetljeća je bilo nekoliko velikih prosvjeda, no čini se da su poboljšanja minimalna.
Sanja: Sudjelovala sam u mnogo prosvjeda, situacija nije ni malo dobra. Mi se još uvijek učimo demokraciji, nismo za nju bili spremni. Mi smo kao nezreo čovjek u tridesetim godinama, a vlast i oni kojima takva situacija pogoduje to koriste. Ono što je Bandić s raznim partnerima ili strankama radio godinama u Zagrebu, vladajuća stranka s premijerom na čelu radi na nivou države. A svi vidimo koliko je Zagreb devastiran, zapušten, na svaki način. U grad se nije istinski ulagalo negdje od vremena Univerzijade, samo iskorištavalo, izvlačilo, rastakalo, deindustrijaliziralo, provincijaliziralo. Sve to se osjeti i sada imamo spaljenu zemlju. U lokalnim sredinama ili Hrvatskoj neće biti bolje dok se ne stvori kritična masa i uvjeti za promjenu, kao u Zagrebu. Vidjeli smo da se na izborima vlast može promijeniti. Ali, treba promijeniti i funkcioniranje cijelog sustava. Zato se ne treba prestati baviti aktivizmom, ne smijemo biti pasivni, ako ne radi nas onda radi klinaca kojima ostavljamo svijet iza nas.
Josipa: Divno je vidjeti ustrajnost i odlučnost nakon svih tih godina angažmana.
Sanja: U jednom trenutku smo Mario i ja, unatoč ratu 1990-ih, odlučili ostati ovdje. Proživjeli smo tada, kao freelanceri s dvoje male djece, nekoliko teških i gladnih godina.
Odlučili smo da to ne bude uzalud, da je ovo je naš teren, naša zemlja, ideja za koju ćemo se boriti. Za prava žena, umjetnička prava, radno pravo… Borba te ispuni pozitivnom energijom, naročito ako uspiješ nešto učiniti, promijeniti na bolje za sve. Borili smo se za prava samostalnih umjetnika kada je ministar Vujić htio ukinuti hrvatsku zajednicu samostalnih umjetnika i – uspjeli, rame uz rame s brojnim kulturnjacima. Mario i ja smo negdje u to vrijeme osnovali i Sekciju za multimediju i intermediju ULUPUH-a. Dijelom jer se vizijom i idejama nismo našli s kolegama iz sekcije za dizajn i sekcije za fotografiju, a dijelom jer smo iz naše prakse postali svjesni da se naši poslovi šire u raznim interdisciplinarnim i medijskim smjerovima. Okupili smo 10 ljudi koji su dijelili našu zamisao i osnovali sekciju kao utočiste za budućnost. Sekcija do danas ima oko 100 članica i članova, što znači da smo uspjeli… Na zadnjoj Skupštini HDD-a usvojen je moj prijedlog da svi umirovljeni ne moraju plaćati članarinu, a ne samo oni od 65 godina. To je sitnica, ali ipak olakšica mnogim umirovljenima u ovim, financijski teškim vremenima. Kada bi svatko od nas napravio barem onolik koliko može i u tome ne odustajao, svima bi moglo biti bolje.
