Piše: Nika Šintić
„U prvom partizanskom odredu u našoj zemlji, Sisačkom odredu, osnovanom u lipnju 1941. godine, pošto je Hitlerova soldateska nasrnula na Sovjetski savez, borac je bila i mlada, i lijepa, i buntovna djevojka – Nada Dimić. Bilo joj je samo osamnaest godina. A već je proživjela zloglasnu Glavnjaču gdje je zvjerski mučena i batinana. Ali Nada ni u Glavnjači, kao ni kasnije, u zimi 1942., nije progovorila. Klasnom neprijatelju nije htjela reći ni svoje ime.“
Ovim riječima novinar Krste Bijelić započinje priču o Nadi Dimić u djelu Heroine Jugoslavije. Ona i ostale partizanske prvoborkinje u narednim su godinama oblikovale kulturni imaginarij Druge Jugoslavije utemeljen na idealu antifašizma, općeljudske emancipacije i rodne ravnopravnosti.
Međutim, nekoć ponosno ispreplitanje ženskog i klasnog oslobođenja ustupilo je mjesto negiranju vlastitog socijalističkog nasljeđa i sustavnom izostavljanju zasluga jugoslavenskih antifašistkinja iz prevladavajuće, trovalne feminističke historiografije.
Bijelićev citat zorno oslikava diskurs koji je obilježio ratno i poratno razdoblje SFRJ i protegao se sve do njezinih posljednjih dana. Ideološki mu je oslonac, dakako, bio marksizam, no često se zaboravlja kako marksizam nije tek društveno-ekonomski, već i onto-antropologijski projekt: kroz mijenjanje materijalnih okolnosti čovjekova života nastupit će, tvrdi se, i promjena čovjekova odnosa prema životu, i prema drugim ljudima. Iz tog je razloga žensko pitanje redovito bilo podređeno klasnom, a u mladim junakinjama poput Nade Dimić odražavao se idealiziran prikaz njihove sretne simbioze.
Tehnički muzej Nikola Tesla, postav ‘Rekonstrukcija industrijskog nasljedja’ / Foto: Jadran Boban
Stvarnost je po mnogočemu bila drukčija; društveni odnosi i svakodnevica zadržali su svoj patrijarhalni naboj još dugo nakon što je on bio pravno prevladan. Žene su, naglašava naša čuvena filozofkinja Blaženka Despot, i dalje bile kronično podzastupljene u politici, samoupravnim tijelima, znanosti i umjetnosti, te su nastavile snositi teret kućanskog rada. Unatoč tome, čak ni feministice koje su se potkraj 70ih dobrano odmaknule od marksističkog rakursa nisu bile rušilački nastrojene spram države, nego su je nastojale uvući u dijalog znajući da su im zakonski bila zajamčena brojna prava za koja su se njihove kolegice na zapadu tek imale izboriti. Premda su antidogmatski intelektualci i tzv. ’emancipacijske’ feministkinje uvjerene u snagu klasne borbe put do samoupravljačkog pluralizma smatrali dugotrajnim procesom, predstavnici vlasti neka su pitanja proglasili zaključenim i prije nego što su se uopće mogla pošteno postaviti.
Po avangardi NOB-a nazivane su ulice, škole i tvornice, a sama Nada Dimić postala je ikona antifašističkog otpora. Njezino ime nosile su ustanove, pionirski odredi i omladinske ratne brigade diljem zemlje, a na uglu Erdödijeve i Branimirove ulice u Zagrebu njoj je u čast preimenovana tvornica trikotaže i pozamanterije, koja će se s vremenom pretvoriti u jedno od najvećih trikotažnih poduzeća u Jugoslaviji.
Sudbina tvornice, kao i junakinje koja joj je dala naziv, postat će višegodišnja tema istraživanja umjetnici Sanji Iveković. Nizom performansa, instalacija i umjetničkih intervencija Sanja Iveković povezuje dva usporedna procesa koja su obilježila hrvatsku tranziciju u samostalnu državu: privatizaciju i gašenje industrije 1990-ih te sustavno brisanje antifašističkog nasljeđa.
Njezini radovi objedinjeni su izložbom „Nada Dimić File 2023 / Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa“, koja je 13. svibnja otvorila svoja vrata posjetiteljima. Izložba je sastavljena od dvije cjeline: prvu, „Nada Dimić File 2023“, sačinjava ciklus „Gen XX“ (1997-2001) fokusiran na reafirmiranje antifašističke baštine (i to poglavito njezinog ženskog elementa), potom dokumentacija performansa „Repetitio est mater“ (Galerija Otok, Dubrovnik, 1998) kao početna točka projekta „Nada Dimić File“ te dokumentacija umjetničke intervencije „Nada Dimić S.O.S.“ (2000.) i, napokon, višestruka instalacija u kojoj se nalaze i maketa tvornice, tvornički predmeti te „Timeline“, rad u nastajanju. Druga cjelina, „Nada Dimić – rekonstrukcija industrijskog nasljeđa“, nešto je manjeg opsega i bavi se rekonstrukcijom povijesti tvornice „Nada Dimić“ na temelju pisanih izvora, a sadrži i fizičke ostatke tvornice poput tvorničkih biltena, fotografija, reklamnih kataloga i biste same heroine.
Remake performansa ‘Repetitio est mater’ izvodi Sanja Rotter 2023. u TMNT / Foto: Jadran Boban
Izložba je postavljena u Tehničkom muzeju Nikola Tesla i predstavlja rezultat suradnje Sanje Iveković s grafičkom dizajnericom i fotografkinjom Barbarom Blasin te kustosicom i muzejskom pedagoginjom Kosjenkom Laszlo Klemar, koja je o odluci da postav bude u Tehničkom muzeju rekla sljedeće:
‘Premda je Sanja Iveković radove s izložbe izlagala i ranije, radovi su za potrebe izložbe prošireni, sistematizirani na drugačiji način i stavljeni u novi kontekst, bitno različit od onog „bijele kocke“ umjetničkih galerija i muzeja lišene dodanog značenja. Pri koncipiranju izložbe važna nam je bila slojevita povijest muzejske zgrade, izvorno građene za potrebe Zagrebačkog velesajma s ciljem da se u njoj promovira industrija socijalističke Jugoslavije, kao i povezanost Tehničkog muzeja s industrijom u socijalizmu, odnosno s industrijskom baštinom danas. Svi ti slojevi nositelji su značenja koji utječe na interpretaciju, čitanje i doživljaj izloženih radova.’
Fotografija iz tvornice Nada Dimić snimljena 1950-ih / Izvor: fundus Hrvatskog državnog arhiva
Od izgradnje samoga objekta 1911. godine do danas tvornica je prošla mnoge preinake, prenamjene i nadogradnje, da bi, kao i mnoga druga velika zagrebačka poduzeća, završila u stečaju na izmaku stoljeća. Negdje u to vrijeme tvornica Nada Dimić postala je Endi International, čime je u istom potezu iskazana ornost u probijanju na globalno kapitalističko tržište te repatrijarhalizacija društva: Nada je i anglizirana i maskulinizirana u Endi, odnosno Andyja. Ironično, praksa guranja ženske i klasne borbe u isti koš na neki se način nastavila i kroz opozicijske diskurse što niču u smiraj Jugoslavije. Kao što kaže intelektualna historičarka Zsofija Lóránd, feministkinje iz Istočne Europe zauzele su stav kritičnosti prema državi, a ne izravnog disidentstva, slijedom čega su se ogradile i od agenda liberalne demokracije koja ne uvažava razlike i od rastućeg konzervativizma koji je promicao povratak tradicionalnim rodnim odnosima.
Utoliko je udes tvornice Nade Dimić vrlo znakovit: nakon pokretanja stečajnog postupka 2000. godine tvornica je ostavljena na nemilost zubu vremena, i premda je, poglavito zbog izvorne građevne strukture koja nosi spomeničku vrijednost, stavljena pod zaštitu kao dio Povijesne urbane cjeline grada Zagreba, tvornica nije bila detaljnije valorizirana niti je za nju izvedena novija arhitektonska dokumentacija. Danas je ovaj industrijski div postao žalosna ruševina i sigurnosna opasnost, a njegovo propadanje simbolizira i propadanje jedne, ponekad nespretno, ali svejedno pažljivo izgrađivane društveno-ekonomske zgrade, čiji nas duh opsjeda i podsjeća na prošlost koju odbijamo prihvatiti, ali je ne možemo niti otpustiti.
