Piše: Nika Šintić
Projekti u sferi socijalne politike obično prate putanju zadanu „odozgo“: ukoliko su, recimo, financirani iz EU ili ESI fondova, trebaju slijediti pomno razrađene programske dokumente ili strateški okvir koji uključuje niz javnih politika s definiranim ciljevima i smjernicama. Naravno, zdrav razum i njegova sposobnost da prepozna potrebe glava u kojima stanuje nalaže da detektiranje zajedničkih problema koji se ovakvim projektima imaju osloviti ne proishodi tek iz tankoćutnosti institucija. Možda se, usuprot tome, upravo nicanje pokreta među samim građanima može uzeti za izraz demokratske zrelosti.
Što da se onda kaže o jednoj takvoj „grassroots“ inicijativi usredotočenoj na seksistički diskurs u medijima? Na Facebooku i Instagramu još je 2017. godine pokrenuta stranica „Seksizam naš svagdašnji“ posvećena objavljivanju mizoginih, homofobnih i transfobnih crtica iz medijskih članaka i izjava utjecajnih osoba. Ako činjenica da je stranica u početku održavana volonterski te da ubrzo stiče velik broj pratitelja i, možda još značajnije, protivnika, može upućivati koliko na nužnost da se po ovim pitanjima nešto poduzme toliko i na iskrenu zabludu u procjeni problema, količina građe prikupljene putem stranice nedvojbeno ide u prilog prvom od dvaju navedenih scenarija. U svojih sedam godina djelovanja na stranici se izgradio svojevrstan kolaž medijske svagdašnjice od preko tisuću primjera njezine seksističke pigmentacije, od čega je 55 najgorih instanci bilo prijavljeno nadležnim institucijama. Isprva vođena od strane Centra za građanske inicijative Poreč, stranica je s vremenom prerasla u pravi projekt koji se od 1. listopada 2022. do 31. prosinca 2023. godine provodio u partnerstvu s Hrvatskim novinarskim društvom i Islandskom organizacijom za ženska i ljudska prava (IWRA). Sredstva za financiranje ovog poduhvata osigurana su iz Fonda za aktivno građanstvo (ACF) preko EGP/Norveških fondova usmjerenih na jačanje bilateralne suradnje između zemalja članica Europske Unije, pa su tako stala uz bok raznolikim akcijskim projektima za zaštitu zdravlja ranjivih skupina, zagovaranje brige za okoliš u pandemijskim uvjetima i sl.
Neformalna mreža za suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji / Foto: Mreža
Ono što projekt čini osobitim jest fokus na povremeno čak i nezamjetljivoj jezičnoj diskriminaciji i šovinizmu koji su se uvukli u našu svakidašnjicu i dopratili je u digitalna bespuća. Prepoznajući da razlika između rodno uvjetovanog pismenog omalovažavanja i čistog fizičkog nasilja nije samo stvar sadržaja već i konsekutivnog stupnja, mnoge su se udruge preko ovog projekta odlučile povezati u Neformalnu mrežu za suzbijanje seksizma u medijima i oglašivačkoj industriji. Suzana Komušar, financijska direktorica Centra za ženske studije, jedne od članica Mreže, drži da smo sa seksizmom toliko srasli da ga više ne možemo niti razlučiti u svakodnevnoj komunikaciji. „Jedan od najbanalnijih primjera jest moment kada se neka žena na poziciji moći prati u kontekstu toga kako se obukla, ima li višak ili manjak kilograma i sl., što za većinu ljudi niti ne bi spadalo u seksizam. Možemo spomenuti i poslovni svijet, unutar kojega će se žene uvijek pitati za djecu, a muškarce se, recimo, nikada neće pitati kako balansiraju poslovni i obiteljski život, jer se pretpostavlja da će neka žena u pozadini to raditi.“ I doista, ističe Komušar, pojedine objave na stranici vrvile su komentarima o suviše žestokoj retorici ovakvih inicijativa, koje će neprihvatljivim ocijeniti sasvim prirodno ponašanje; tako se jedan gospodin ne može načuditi kako se kritizira Ivana Pernara zbog sljedeće panegirike: ‘Meni je moja žena najveća radost koju imam, da nema nje ne bi imao ispeglane košulje u Saboru, ne ni imao ni uredan stan, ne bi me kući čekala slatka i slana iznenađenja, ne bi mi nitko pripremio doručak s ljubavlju, ne bi imao koga zagrliti prije spavanja, ne bi imao tako dobrog privatnog zubara, ne bi imao vrhunskog vozača koji me spreman odvesti gdje god treba (…)’.
Je li možda gospodin smatrao da Pernarovo toplo priznanje nevidljivom radu njegove supruge, koji po raznim procjenama tvori preko 30% svjetskog BDP-a, ipak nadilazi njezino zatvaranje u sferu skrbničkog života, možemo samo nagađati. No, ako i nije moguće utjecati na takve i slične izjave, nešto bi se trebalo moći uraditi po pitanju regulacije medijskog sadržaja i oglašivačke industrije, koji (nadajmo se) ipak imaju nešto veći udio u kreiranju javnoga mnijenja od Ivana Pernara. U deset mjeseci praćenja 49 lokalnih i nacionalnih medija Mreža je prikupila oko 4 i pol tisuće tekstova sa seksističkim, homofobnim i transfobnim sadržajem. Prednjačila je seksualna objektivizacija žena, najprisutnija u portalima Net.hr (565 tekstova), Dnevno.hr (381 tekst), Slobodna Dalmacija (241), 24 sata (178) te Dnevnik.hr (84).
Procedura pri sankcioniranju takvih delikta krajnje je neujednačena, a za bulumente što nastanjuju komentarske sekcije naprosto je nepostojeća. „Postoje različita tijela gdje je moguće prijavljivati određene seksističke situacije, poput Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Novinarskog vijeća časti za novinare unutar HND-a i, naravno, Vijeća za elektroničke medije, no gotovo nijedna od tih situacija nije kažnjena na odgovarajući način. U zakonu postoje stanovite financijske kazne, ali su toliko male da se nekim portalima više isplati platiti ih nego odustati od članka koji je dobio velik broj klikova te svih benefita koji su iz toga uslijedili.“ „Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova“, nastavlja Komušar, „može upozoriti i dati preporuke tijelima državne uprave ili lokalne samouprave, podnijeti prijavu Državnom odvjetništvu ako sazna za povredu odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova s obilježjima kaznenog djela i može podnijeti prijedlog za pokretanje kaznenog postupka, ali to su i dalje – prijedlozi.“
Seksizam u diskursu predstavnika najviših institucija je posebno opasan jer se prenosi na niže instance – članice Neformalne mreže za suzbijanje seksizma u Uredu Predsjednika RH / Foto: Mreža
No, do krajnjeg cilja – a to je, stoji na stranici projekta, „stvaranje sigurnog, uključujućeg i podržavajućeg društva za žene“ – nećemo doći samo putem zakona i legislativa; grassroots(ish) pokret iziskuje i grassroots (ish) rješenja. „Treba postojati edukacija za medijske djelatnice i djelatnike o rodnoj neravnopravnosti, da bi oni sami bili svjesni ako pišu nešto što nije prihvatljivo. Također bi trebalo organizirati i edukativne radionice na tu temu za javne službenike i službenice kako bi osigurali dosljednu implementaciju zakona“, zaključuje Suzana Komušar.
Pritom se djelovalo na nekoliko ravni: educirale su se organizacije civilnog društva, sastavio Priručnik za suzbijanje seksizma u medijima te provela javna akcija u tri različita grada, ali i na društvenim mrežama, s težištem na medijskom izvještavanju o rodno utemeljenom nasilju. Naime, premda je govor opterećen rodnim stereotipima dio istog falogocentričnog kovitlaca što uzrokuje sušto nasilje nad ženama, povremeno je tu svezu ponešto teže dokazati. S druge strane, silne reportaže o femicidima koje žrtve objektiviraju ne samo sadržajno, već i gramatički, formirajući priču oko nasilnika kao subjekta s pomno mapiranom povijesti, karakterom i motivacijom, mogu imati daleko materijalnije posljedice. Stoga je Mreža kreirala i „policy“ preporuke koje savjetuju primjenu prekršajnih odredbi novčanog kažnjavanja Zakona o elektroničkim medijima i na elektroničke publikacije što promiču spolnu diskriminaciju, nasilje i mržnju, te redovitu edukaciju za medijske djelatnice i djelatnike o rodnoj ravnopravnosti i etičkim standardima u izvještavanju. Održan je i niz sastanaka sa saborskim zastupnicama, Ministarstvom kulture i medija, pa čak i Uredom predsjednika.
I premda sugeriran model i dalje ne uspijeva obuhvatiti Divlji zapad internetskih komentara, možda ćemo najdublje promjene „odozdo“ i postići vodeći se onim pitanjem jednog poznatog bradonje koje glasi: „A tko će učiti učitelje?“ Ili novinare, tako nekako.
