Razgovarala: Nika Šintić
Kada vam se ukaže prilika za razgovor s iskusnom i vrsnom sociologinjom, prilično je izvjesno da će se njime nadići razina intimističkih ispovijesti i postići kvalitetan presjek jedne osobne i društvene povijesti. Kada ta sociologinja, poput Silve Mežnarić, za sobom ima već desetljeća znanstvenog, nastavničkog i istraživačkog rada, svjedočanstvo dvaju posve različitih poraća te oštro oko za teorijsko uokvirivanje lokalnih i globalnih aktualiteta, očekivano je da biste na temelju njezinih uvida mogli izgraditi čitav roman, ili možda prije kakvu socijalno-historijsku kroniku.
Silva Mežnarić diplomirala je 1964. godine na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Nakon postdiplomskih studija sociologije i političkih znanosti u Zagrebu, Clevelandu, Chicagu i Ljubljani 1984. godine stječe doktorsku titulu s tezom „Unutrašnje migracije u Jugoslaviji” na ljubljanskom univerzitetu. Njezin impresivan životopis uključuje zaposlenje u metalnoj industriji (Tvornica alatnih strojeva Prvomajska u Zagrebu) i znanosti (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu), petogodišnji rad u Konferenciji za društvenu aktivnost žena Hrvatske, zaposlenje i višegodišnja istraživanja u Sloveniji (Center za raziskovanje javnega mnenja, Fakulteta za politične vede u Ljubljani te slovenska Akademija znanosti i umjetnosti) i najzad dvadeset i tri godine rada na zagrebačkom Institutu za migracije i narodnosti po povratku u rodni grad 1987. godine. Održavala je nastavu na sveučilištima u SAD-u i Kanadi (Wisconsin University Madison, Claremont Colleges LA, Northwestern University Evanston, York University, Toronto) te predavala je na odsjecima za sociologiju, političke znanosti i ženskim studijima, a na Smithsonian Institutu u Washington DC 1984. godine dobiva i stipendiju za vlastiti projekt “Ethnicity in socialism: the case of Slovenia”. Glavna je istraživačica i suradnica na mnogim znanstvenim i aplikativnim projektima, a napisala je i više knjiga, od kojih najpoznatija nosi naziv „Bosanci – a kuda Slovenci idu nedjeljom?“ (1986).
Prošloga tjedna liftom smo se uspele do vrha sedamnaesterokatnice u kojoj Silva trenutno stanuje te s pogledom na uspavan i pomalo raskopan Zagreb razgovarale o njezinom životnom i profesionalnom putu, kulturnom ozračju u Jugoslaviji, feminizmu, reproduktivnim politikama i mnogočemu drugome.
Zašto uopće sociologija?
Potpuno slučajno. Zanimljivo je kako sam ja, koja sam kao klinka bila fundamentalistički orijentirana u prirodne znanosti, završila baš u sociologiji. Naravno, sociologija nije bilo što, ima puno veze s egzaktnim stvarima, i sigurno ne bih završila u ekonomiji, ali je malo nedostajalo da postanem neki pripravnik u pravnoj znanosti, a također sam – uvijek se ponosim time – i prošla prijemni ispit za studij arhitekture.
Zapravo s 19 godina nisam znala ni „s“ o sociologiji; sam termin bio mi je nepoznat jer ga tada (1954-1958) nije bilo u gimnazijskom kurikulumu. Nakon mature mislila sam isključivo na studij teorijske fizike. Kako nisam dobila stipendiju Ruđera Boškovića za taj studij, upisala sam na brzaka arhitekturu i pravo, s ciljem da uz jedno ili drugo, zarađujem preko student servisa. Igrom slučaja doznala sam da neki instituti društvenih znanosti preko student servisa traže ljude za istraživanja na terenu, na što sam se prijavila i tijekom mjeseci treninga sretala ljude koji su se na znanstveni način bavili samoupravljanjem. Među njima je bio budući najcitiraniji profesor i mentor svih nas, mladi sociolog dr. Josip Županov koji se nakon Fulbright stipendije u SAD-u počeo baviti istraživanjem sukoba, moći, političkim i privrednim elitama u Jugoslaviji. Zahvaljujući njemu i njegovim suradnicima otkrila sam da me ta “samoupravna stvarnost”, puna konflikata i očitog socijalnog raslojavanja, jako zanima, ali mi nije bilo ni na kraj pameti da to može biti nečija profesija.
I tako jedne sumorne memljive zagrebačke jesenske večeri netko pozvoni na naša vrata u Martićevoj ulici, ja otvorim i lik se predstavi kao zaposlenik kadrovske službe tvornice Prvomajska, čuvenog proizvođača alatnih strojeva, metalurškog diva i prave vedete zagrebačke teške industrije na Žitnjaku. I kaže kako direktor Kadrovske službe, usput doktor ekonomije, ima – doduše pripravnički – posao za mene. Bila je to jesen 63′, bila sam tik pred diplomom i javila sam se u Prvomajsku da bih tamo naišla na tog istog profesora Županova i na još neke mlade ekonomiste i psihologe koji su na zahtjev generalnog direktora – također doktora znanosti, strojara – formirali odjel za praćenje ‘industrijskog konflikta’. Štrajkova, dakle. U socijalizmu! Skupljali su ekipu od mladih ljudi, uz obavezu da moraju diplomirati unutar šest mjeseci, pa su se onda sjetili mene kao mlade pravnice i tako je sve počelo. Odjednom sam se našla u žiži “prave” radničke klase, normi, mjerenja, samoupravljanja, industrijskog konflikta, štrajkova, i mi smo sve to morali svakodnevno pratiti, zapisivati, praviti izvještaje, intervjuirati radnike i prisustvovati sastancima. Radno vrijeme 6-14. Gablec plaćen. Ambulanta sa svim specijalistima, u tvorničkom krugu. Ginekolog, jednom tjedno.
Usput: Prvomajska, Jedinstvo, Tvornica parnih kotlova – sve teška industrija, izvoznici, kičma zagrebačke privrede najjače u Jugi, 1991 opljačkala je, “privatizirala” i razgrabila nova parapolitička i privredna nomenklatura. Zagreb šaptom pade. I ostane – što? Adventska ćebabska kutijica.
Kakva je u to doba bila situacija sa sociologijom, društvenim znanostima i humanistikom općenito?
Sociologije nije bilo na zagrebačkom Filkozofskom fakultetu sve do, čini mi se, 1962. godine, osim nekih uvodnih predavanja na pravnom fakultetu. Jedina od današnjih znanosti za koju još nisu znali pripada li humanistici ili društvenim znanostima bila je psihologija. Psiholozi su zapošljavani možda i više nego danas – u industriji, školama, klinikama, posebnim potrebama – ali ih je bilo malo. Tada je Juga imala samo četiri sveučilišta: Beograd, Novi Sad, Zagreb i Ljubljanu. Sociologija se u kurikulume srednjih škola pomalo ušuljala s marksizmom, jer je uglavnom sociologija proizvodila takav tip nastavnika – hvala bogu, da su bar negdje imali kruh – ali je i to bilo ugroženo 1990-ih. Od humanističkih znanosti, pedesetih godina počela je dominirati “kraljica”, filozofija. Odsjek za filozofiju zagrebačkg FF-a, sa svojim mladim akademski tek stasalim osobljem, postao je prava ezoterija sveučilišnog života u Zagrebu i šire. Današnjim rječnikom, “celebrities” Kangrga, Petrović, Grlić, Sutlić, Pejović, plus mladi Despot, Gordana Bosanac, Blaženka Despot – oni su formirali burnu klimu naših mentalnih odrastanja, sa značajnim utjecajem na međunarodnoj filozofskoj sceni, u Evropi i SAD-u. Tada se govorilo da Juga ima tri globalno prepoznatljiva izvozna artikla: Vegetu, skije Elan i filozofski časopis Praxis.
Možda tadašnja slaba razvijenost sociologije i nema toliko veze s ideološkim rasterom države koliko s opismenjavanjem stanovništva.
Naravno. Zanimljivo, centar života svih nas u gradu kao studenata i poslije bio je Studentski Centar. Da nije bilo njega, mi u ovoj Hrvatskoj ne bismo imali nikakvu priču ni o čemu. SC je u svojim djelatnostima početkom šezdesetih po mnogočemu stavio Zagreb na mapu Europe. Onda je pomalo došao Beograd, kasnije je počela dominirati Ljubljana i na kraju je zavladalo Sarajevo kao kulturno središte Jugoslavije. Preko Studentskog Centra se ono što bismo u akademskom smislu nazvali humanistikom doista ušuljalo u naše živote i život grada. Počelo je kazalište, održavane su izložbe, muzika, bogat kino repertoar, tribine poput čuvene “5 minuta poslije 8” gdje su ti zanimljivi humanisti – filmski kritičari, muzičari, književnici – dolazili do izražaja. To je sve stvoreno prve polovice 1960-ih godina, i razvijalo se i cvalo sve do 90-ih.
Na početku svog profesionalnog puta, nakon Prvomajske, radili ste u Institutu za društvena istraživanja, a potom i pet godina (1968.-1973.) u Konferenciji za društvenu aktivnost žena Hrvatske. Znamo da je KDAŽH osnovana s ciljem društveno-političke mobilizacije žena u doba kada je rodna ravnopravnost smatrana formalno postignutom, među ostalim i zahvaljujući uspjehu AFŽ-ovki da je upišu u prvi Ustav SFRJ 1946. godine. Kako je izgledao Vaš rad kao sociologinje u okviru KDAŽH-a i na koje se sve načine očitovao, ili možda nastojao redigirati, ovaj jaz između teorije (jednakosti) i prakse (ustrajućeg patrijarhata)?
Da prvo kažem koja je to bila scena: kad sam doma rekla mami gdje ću sad ići raditi, mama mi je odgovorila: „kaj? Ideš raditi „afežejkama“?“
U rječniku naših građanskih žena, baka, moje mame i uopće urbane predratne generacije, sve što je ušlo od žena u rat i izašlo iz njega bile su „afežejke“. Zašto? Zato što su ih muški tako nazivali – Antifašistička fronta žena. Nakon što je osnovana Konferencija i nakon što me Marija Šoljan Bakarić pozvala na razgovor, shvatila sam sljedeće: likovi iz Vitićeve ‘Kockice’, zagrebačkog sjedišta Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske i Saveza omladine Hrvatske te Socijalističkog saveza radnog naroda Hrvatske, poslije Drugog svjetskog rata brzo su odlučili jednim ediktom razjuriti omladinsku komunističku organizaciju SKOJ, a interpretacija pametnih dečki koju sam čula na svoje uši bila je da je SKOJ nestao s lica zemlje zato da se tim mladim ljudima oduzme moć. Nisu znali što bi s mladom generacijom u vlasti, jer je prosjek starosti tih ratnih generala, osim maršala Tita koji je taj prosjek dizao, bio trideset godina. Nisu smjeli dozvoliti da mlada generacija koja je prosjedila rat u školama i doma sada dođe na svjetlo dana kao politički agens. Tako su eliminirali mogućnost dobivanja konkurencije u mladim dušama koje su oduševljeno – ili neoduševljeno, ako su bježali preko granice – dočekale novi režim.
Istu stvar napravili su sa ženama. AFŽ je nestao i formiran je KDAŽH da bi se žene imale s čime igrati. No nisu se, po mom mišljenju, ni nadali da će KDAŽH napraviti puno korisnih stvari, recimo u socijalnoj i zdravstvenoj politici. U početku je organizacija dana istaknutim suprugama državnih funkcionara, bile su tu i mnoge liječnice, aktivistkinje, partizanke koje je okupila pametna Marija Bakarić kao šefica. Toga svega ne bi bilo da nije bilo nje. Ona se okružila mladim doktoricama znanosti, filozofije, ekonomije, sociologije, izvrsno je znala organizirati posao – ipak je bila na fronti – bila je oštra ali ne i nasilna, bila je obrazovana i znala je jezike. Štogod je čula da zuji oko feminizma u Europi, morale smo istražiti. Zahtjevala je od nas mladih da prevodimo Betty Friedan i iz inozemstva donosimo knjige o feminizmu, referirala je i pisala s dosta tolerancije o novim idejama. E sad, ovi u Kockici nisu to očekivali, niti ih je to previše zanimalo. Ipak, novac su uvijek davali i pokrivali putne troškove kad god smo imale nekakve projekte; nitko nije od nas tražio znanstvene članke, nego samo da prisustvujemo skupovima u inozemstvu, naučimo i donesemo.
I tako sam lijepo iz industrijske sociologije i sociologije sela u par godina protrčala kroz tri značajne specijalizacije: industrijsku, ruralnu i obiteljsku sociologiju. Teško mi je i povjerovati koliko sam sreće imala da sretnem feminizam na taj način i da se odjednom u Jugoistočnoj Europi takvo nešto dešava.
Da se vratim na poziciju žena: sasvim sam sigurna da su, kao što su omladinu lijepo neutralizirali tako što su je maknuli, a onda 48′ dobar dio njih poslali i na Goli otok, funkcionari Partije i ženama dodijelili političku nišu kako bi ih uključili u utjecajnu nomenklaturu i stavili pod kontrolu. Osim toga, što sam tek nedavno otkrila, dolazili su veliki prigovori iz inozemstva – gdje su vam te silne žene? Vi (Jugoslavija) ste jedini pokret otpora koji je imao više od trećine žena unutar pokreta. Gdje su? Što se s njima zbilo poslije rata?
Ima članaka o tome, otišle su na selo i na tržište rada. Prvo, u pokretu otpora bilo je malo radnika, oba spola. Od žena je bilo puno seoskih djevojaka koje su poslije rata otišle ili doma ili u gradove i izgubile se kao masovna radna snaga u tvornicama, a urbane mlade žene su se školovale, ostajale na srednjoškolskom nivou i onda odlazile raditi.
Također se dosta njih razbolijevalo poslije rata, bilo je posljedica. Puno toga su pretrpjele kao mlade djevojke, čisto fiziološki, a kasnije je bilo i dosta PTSP-a. Recimo, u gradu su ljudi od 45′ nadalje dobivali barem jednog momka ili djevojku na par mjeseci dok nije demobilizacija odredila kamo će ići. Tako je i moja obitelj u početku dobivala djevojke u uniformama. Dali bi im, mislim, jednu sobu, mi bi se ugurali u ostale, one bi došle, istuširale se, uredile i nestale ujutro. Sjećam se da sam s respektom promatrala njihove revolvere. Međutim, po noći bih čula krikove i kad sam jednom pitala mamu za objašnjenje, ona mi je odgovorila kako im je to ostalo od rata. Nitko nije pomno analizirao kako je ta ženskadija prošla, i statistički i privatno, jer takva istraživanja još nisu bila u modi.
Bili ste i dio velikog tima koji je u sklopu Instituta za zaštitu majke i djece radio na izradi, lobiranju i provedbi Zakona o zdravstvenim mjerama o ostvarivanju prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece (1978.). Kako je izgledao taj pripremni rad i kako biste se osvrnuli na čitavo to iskustvo?
U državnom arhivu Hrvatske, u zbirci saborskih dokumenata, nalaze se zapisnici sjednica, što sabora a što komisija, o tome kako je na institucionalnoj razini nastajala obiteljska politika. A nastala je tako da je Zdenka Šnajder, partizanka, fakultetski obrazovana žena, jedna od istaknutih članica KDAŽH, a inače i majka od pisca Slobodana Šnajdera, kao saborska zastupnica preuzela tu zadaću. Ona je bila tipični aktivist, u ilegali i u šumi, stanovala je na Trešnjevci – mislim da je bila i članica tamošnje općinske skupštine – i znala je dosta o zdravstvenoj službi, pobačajima, problemima zaposlenih žena na tom području. Počela je anketirati o zadovoljstvu odnosno nezadovoljstvu sa skrbi za dječje ustanove, o predškolskom odgoju i prekidima trudnoće i naposljetku došla kolegici i meni da zajedno napravimo upitnik i prvu pravu anketu na Trešnjevci o reprodukciji i položaju žene, kako bi Zdenka Šnajder predložila saboru formiranje zasebne komisije SR Hrvatske za politiku žene i porodice. I na kraju je Zdenka iz toga napravila veliku priču. Ušla je s podacima o obiteljskoj politici, smještaju žena, radu, servisima i dala kompletnu sliku radničke Trešnjevke. Predstavila je to u Saboru SR Hrvatske i zahtijevala formiranje posebne komisije za brigu žene i djece, što joj je i uspjelo. Dobila je sobu, službenike, kompletnu aparaturu Sabora za to da počne spremati platformu za obiteljsku politiku. Tada je u priču ušla preodlučujuća „Štamparica“ i Institut za zaštitu majki i djecu kao nositelj dnevnih podataka i anketa i onaj koji će promovirati politiku začeća te je formiran poseban odbor, ponajprije liječnika i demografa unutar KDAŽH-a. Cijeli je proces započeo 1972. godine i nakon četiri godine dovršena je prva verzija zakona.
Neko vrijeme bili ste i u uredništvu časopisa Žena, koji je izlazio od 1957. do 1992. godine. U sklopu časopisa pisali ste o američkom feminizmu i univerzalnosti ženske borbe, a u članku Što se događa s američkom ženom pokazujete da ženski položaj i u socijalističkom i u kapitalističkom sustavu daje legitimitet feminističkim zahtjevima. Postoji li ipak, na razini tih društveno-ekonomskih formacija, kakva vrijednosna razlika u pogledu ženskog pitanja i njegovu oslovljavanju? Budući da ste u jednom sustavu živjeli a drugi doživjeli, kako biste ih komparirali?
Odgovorila bih na to kroz vlastiti doživljaj ova dva paralelna svijeta, jer sam i tu i tamo studentica, mlada i potom malo starija znanstvenica i nastavnica. Dakle, sve je komparabilno, i naravno da ja ondašnja iskustva bivše Juge i naročito Slovenije, gdje je sve skupa bilo tehnološki i spoznajno naprednije nego, recimo, ovdje u Zagrebu, prenosim u Ameriku; cijeli svoj paket samohrane majke, javne djelatnice, nekoga tko piše, nastupa i predaje i, prije svega, nosi projekte, prenosim tamo, i to u različitim fazama, jer sam ipak u početku odlazila na specijalizacije i studij a tek kasnije postala nositeljica projekata i nastavnica. Neke su me stvari znale iznenaditi. Na primjer, u svakom sveučilišnom kampusu imaš pravo fizički pristupiti fondu knjižnica, na raspolaganju ti je i tada već vrlo napredna kompjuterska tehnologija, ali istovremeno stječeš neke druge „off-campus“ benefite kojih u Jugoslaviji krajem osamdesetih još nije bilo. Zadržavaš, recimo, dulje knjigu, fotokopiraš iznad nekih normi jer uvijek imaš karticu, upotrebljavaš najnoviju tehnologiju u nastavi i slično. Ono što se s vremena na vrijeme pokaže na nivou spola i rodnosti jest da u pravilu, kao “sama” žena, gostujuća profesorica i slično naprosto nemaš pristup određenim kanalima komunikacije i druženja. U američkim je kampusima vrlo razvijen splet izvankatedarskih profesionalnih druženja, ali se uvijek postavlja pitanje s kim si; dakle, ja sam sama. I u najboljim sredinama, čak i kad sam bila u Smithsonianu, ponavlja se sumnja: „kako ćemo s njom, ona je sama, nema partnera“, jer se ljudi u pravilu pozivaju u paru. U privatnim i vaninstitucionalnim aktivnostima to postaje nekakva oznaka. Mi smo u tom pogledu u Europi i Jugi bile jako privilegirane, ali danas nisam baš sigurna.
Vaša najpoznatija knjiga, Bosanci – a kuda Slovenci idu nedjeljom?(1986.), zapravo ocrtava čitavu dinamiku suvremenog svijeta. Je li Vaš feminizam obrazovao pristup ovomu istraživanju i kako uopće iz feminističke perspektive proučavati fenomen migracija, što Vi i radite već pola stoljeća?
Kao prvo, hvala što ste spomenuli tu knjigu, već je i ja zaboravim. Drugo, od kolega znam čuti da se ta knjiga uzima kao jedan od prvijenaca tzv. kvalitativne metodologije u našoj sociologiji, a ona je u stvarnosti dio velikog i točno matematički i kompjuterski uzorkovanog projekta. Stoga uvijek naglasim da se ona može, kao i sve kvalitativne studije, uzeti kao ilustracija, ali se nalazi ne mogu poopćavati.
Knjiga proučava dimenziju pomaka ljudske jedinke iz nerazvijene u razvijenu sredinu, a to su Bosna i Slovenija u doba Jugoslavije. Pritom istražuje i što se događa u pozadini migracijskih procesa, sa svima onima koji se ne miču. Zato je studija rađena ovdje, i to na najzapuštenijim emigrantskim područjima Bosne – sa ženama. Sve što je s terena iz Bosne napravljeno je na ženskom skupu uzorka, on je potpuno spolno određen: kako se snalazite bez oca, majke, muža, kako to izgleda, kakva je komunikacija, kako je s djecom, kad ćete se premjestiti, mislite li otići iz Bosne u Sloveniju, a ako odu onda istražujemo kako su se snašle. U takvom pristupu ležala je jedina prednost moga spola. Meni i mojim ženskim studenticama vrata su u lokalnim zajednicama uvijek bila otvorena i uviđale smo kakav je za jednu tamošnju ženu, koja je rađala i dobivala novce u banku iz nepoznatog svijeta, nevjerojatan pomak predstavljalo emigriranje zajedno s muževima, ili kasnije kada bi se osigurali uvjeti. Demografski podatak: u samo jednoj kohorti imigracija iz Bosne u Sloveniju između 1970. i 1980. godine fertilitet se s petero, šestero živorođene djece u kraju porijekla smanjuje na dvoje, troje u kraju imigracije. Izjava (mislim da se nalazi i u knjizi) jedne od mojih sugovornica u zapadnoj Bosni: “kako vidiš, ja sam ih isprdjela šestero, a moja će (misli kćerka) u Sloveniji imati samo dvoje”. Može biti da je takav otvoreni opis reproduktivne intime, u odsustvu muškarca, na terenu mogla pridobiti samo ženska osoba. Uostalom, na terenu, i to ne samo u muslimanskim selima, na razgovor s domaćicom mogla je u kuću ući samo ženska osoba. Ili je razgovoru s intervjuerom prisustvovao muškarac ukućanin, susjed. Naravno da to više nije bio slučaj u intervjuiranju imigranata na terenu u Sloveniji.
Ali najvažnije: u metodologiji nema ničega rodno određenog. Moje je mišljenje: procedura se mora poštovati. Međutim, ako se i desi rodni “bias”, tako označene spoznaje moraš biti svjestan i držati je u ravnoteži.
Intelektualna historičarka Zsófia Lóránd, ali i mnogi drugi, referira se na obnavljanje ženskog pitanja 1970-ih kao na ‘novi jugoslavenski feminizam’. Gdje je onda nestao onaj prethodni?
Nije nestao. Nije ga ni bilo.
Čitala sam Lorand, još u rukopisu; vrlo korisno štivo, eruditivno sročeno, dobro dokumentirano. Ali vi imate pravo: obnavljanje “ženskog pitanja” u Jugoslaviji sedamdesetih Lorand označava kao “novi” jugoslavenski feminizam, što bi doista kazalo pročitati kao feminizam koji slijedi nečemu prethodnom. A ne slijedi: prethodnika naprosto nije bilo. Sedamdesetih se nije rodio “novi feminizam”, već je nastao “feminizam” per se. Sam po sebi, sam za sebe. Ili točnije: sedamdesete su oblikovale nužni temeljni paket informacija i akcija, udruga i profesionalnih udruženja, u osovini Ljubljana – Zagreb – Beograd – IUC Dubrovnik. Nastaje izvrsna komunikacija i suradnja među nositeljicama raznih inicijativa, nastaje časopisna i književna produkcija. No, taj “izvorni” feminizam – rekla bih kohorte “baby boomer/ica” – teško da bi nastao bez brižno prikupljenih znanstvenih i privatnih kontakata iz feminističkih mreža istoka i zapada. To je razdoblje prikupljanja, selekcije i adaptacije “materijala”. “Valne” interpretacije prizivaju se zato da se ustanovi kontinuitet….Čega? Bitno bi bilo razumjeti što smo dosada učinili a što propustili. Možemo li se – u nastojanju da značajno utječemo na status i položaj žene danas – osloniti – na “feminističko naslijeđe”? Ako da, koje? Ako ne, zašto ne? Tu ima puno posla. Tome će, nadam se, doskočiti ženski studiji.
Feminizam nikad nije bio pokret, ali nikada nije niti sam sebe točno odredio. Od samih početaka inherentni su mu konflikti i različite orijentacije. Feminizam nije pokret već i po tome što nije razriješio bitna pitanja položaja žena. Zdravstveni sistem, porodiljni dopust, reproduktivne politike, nezaposlene žene i djeca na socijali te napredovanja u struci pitanja su koja se ciklično ispostave, ali ne rješavaju. Upravo su ponovno hit predsjedničke kampanje u SAD-u.
Kada pričamo o SAD-u, raspalo se jedino postignuće američkog političkog feminizma – sistem začeća i reprodukcijske politike – a nove generacije nisu smatrale ni potrebnim to zaštititi. Sudski proces Roe protiv Wadea, nakon kojega je u SAD-u bio legaliziran pobačaj na zahtjev iz bilo kojeg razloga do vremena trudnoće kada fetus može preživjeti bez majke, bio je ne samo inovacija nego i posljedica najintenzivnijeg angažiranja najboljih pravničkih ženskih glava i aktivistica u SAD-u. I to su pustili da ode. Prema tome, ako se feminizam rastočio u nešto, rastočio se u svakodnevnu politiku, jer više zajedničkih točaka nema. Kad će biti uspostavljene, ne znam.
Mislite li stoga da feminizam uvijek mora podrazumijevati autonomnu organiziranost?
Da, ali ne uvijek. Autonomna organiziranost da, ali “feministička stranka” ne. Organiziranost za doseg točno određenog cilja, bitnog za život ženskog dijela društva. Nema ih mnogo, i tvrdoglavo se obnavljaju. Postizanje onog ključnog cilja, kao što je autonomnost odluka o MOJEM tijelu, restrukturira cijelu matricu odlučivanja koja tome slijedi. A time i društvo. To su nedavno učinile francuske građanke i građani. Njihov ulazak u ustav države samo je naznaka da smo “počeli” dugi put kroz institucije. Sve ostalo znamo: kako, kada, tko i zašto – će se morati držati osnovne regule o mojem tijelu.
Ranije sam rekla kako je Konferencija potegla i realizirala kanal institucionalnog aktivizma ne samo s ciljem Zakona o zdravstvenim mjerama, koji i danas vrijedi, nego i socijalne politike prema zaposlenoj ženi, što je doista rezultat spoznaje da ženu na tržištu rada treba podržati odgovarajućim sistemima jer to porodica više ne može preuzimati.
Htjela bih dodati misao o tome što se događa s feminizmom u kontekstu rodnog izjednačavanja u političkim i ekonomskim okvirima. Slučaj predsjednice Europske komisije Ursule von der Leyen doista je indikativan. Analitičari pokazuju da je der Leyen osigurala vlastiti prodor kroz „glass ceiling“ jer je pristala na sve moguće kompromise koje prije par godina ne bi niti spominjala. Pristala je, među ostalim, i na sve što bi NATO kao američka organizacija od nje zahtijevao: militarizam, antiintegrirajuća, vrlo desno orijentirana migrantska politika i sve drugo što će je održati na političkom statusu kakav ima danas. I to mi je dalo misliti kako se u najkritičnije vrijeme Europe, naročito glede konflikata koji su na pomolu, naizgled odlučujuća mjesta, poput onog ministra obrane, često daju ženama. Tu se vidi da igra s ratovima, oružjima i pregovorima krupnim odlučivačima uopće nije važna, jer će, misle oni, žene u tim “nišama” stvar već nekako sređivati, pregovarati, dok se oni bave usavršavanjem neutraliziranja protivnika.
Biste li se složili s time da se suvremene javne rasprave oko feminizma iz desnih tabora guraju prema svemu onomu što predstavlja tek rubne ekstremizme pokreta, poput mizandrije?
Mislim da je to umnogome točno. Uvijek me takav diskurs vrati na osnovno pitanje: 51% populacije svugdje u svijetu je „ž“. Što znači „ž“? Ima maternicu i sise. U velikoj većini radi ono što prirodno dođe i što se od nje očekuje – rađa. Pod strašnim, različitim okolnostima. Nigdje još da bi bila potpuno slobodna u tome. Ima li ta populacija za barem trećinu teži i odgovorniji život od one druge? Ima. To je tako jasno. Što ste svi skupa učinili da se to sredi? Gdje je to sređeno? Nigdje još. Osim u jako bogatim zemljama poput Norveške i Švedske koje su bile užasno siromašne do prije par desetaka godina, ali su se izvukle jer se žena tamo dobro osjećala. Zatrudni i nitko te ne pita s kim; jesi li to napravila svojevoljno? Da. Evo ti stan i dječji doplatak do sedme godine i onda vidi što ćeš. A sve je to bilo usađeno, točno, u Švedskoj početkom 30-ih godina kada su iz različitih razloga počeli obraćati pozornost na rađanje i osnovali demografsku politiku, koju smo mi morali znati napamet kod gospođe Bakarić.
Hoću reći, opterećenje u životu žene ne da je drugačije nego je kompleksnije i veće od drugog spola koji je bio odlučujući već stoljećima, a socijalna politika mora izravnati te račune i učiniti da se opterećeniji članovi zajednice osjećaju komforno. Zato je Zdenka Šnajder, koja je gurala tu priču kroz sabor i inzistirala na odborima i komisijama koje moraju imati pola-pola članova, izrazito važna. To nije pitanje žena, feminizma, Konferencije, to je društveno pitanje i tako mu treba pristupiti.
Premijer Plenković na jednoj je prošlogodišnjoj konferenciji vezanoj upravo za demografsku politiku kazao sljedeće: „Malo tko može ustvrditi da je našim djedovima i bakama bez ikakvih financijskih poticaja bilo lakše imati brojne obitelji nego nama. To su činjenice.“ Koliko je njegova izjava opravdana?
Je li lakše, ne može se komparirati, to su kruške i jabuke. Razdoblje o kojemu on govori, pretpostavljam o svojim djedovima i bakama, predstavlja razdoblje nezaposlenih žena; dakle, samo su zemlja i jedan član obitelji održavali tu djecu. Danas on može reći da je puno lakše jer su po „defaultu“ dva dohotka, ili turizam na kojemu komforno živi više od trećine Hrvatske. No, tko danas ima troje ili više djece?
Plenković vidi populaciju koju vidi pa kaže da je lakše imati više djece. Znam, recimo, slučajeve dobro obrazovanih, zaposlenih žena koje sada već lagano idu u mirovinu i imaju barem dvoje, ako ne i troje djece. No, ta je generacija, koja ulazi u svijet rada sredinom 1980-ih i 1990-ih, još imala zagarantiran posao.
Činjenica je da ništa nije razriješeno oko politike naših tijela, i da se ne svodi sve na prekid trudnoće i reproduktivna prava. Da ne govorim o tome kako donedavno svi bitni lijekovi, onkologija, nisu bili testirani na spolovima. A razlike su velike. Eto, od feminizma smo opet došli do čiste biologije.
Kada kažete da danas s feminizmom ne stojimo dobro, mislite li i da to ovisi o ekonomsko-političko-društvenoj formaciji unutar koje se taj feminizam razvija?
To je poprilično jednostavno. Zamislite da su razriješeni svi (reproduktivni) problemi koji se vežu za ženski dio globalne populacije: da smo na tržištu rada u opcijama koje hoćemo, da nam je otvorena i mobilnost unutar vertikalnih hijerarhija, omogućeno zadržati i neki poseban svijet za sebe i radni odnos, u privatnom okruženju imamo puno povjerenja u to što nam se događa s mladima dok smo mi nečim drugim zauzete – jer nam je politika to priskrbila a njoj vjerujemo – zarađujemo jednako, a ne 20% manje od muškaraca, sve su nam opcije otvorene i u sve većim i jačim i značajnijim znanstvenim sistemima. Pretpostavimo da je sve to razriješeno. Kakav će tada biti feminizam, kada više neće biti osnovnih egzistencijalnih problema koji ugrožavaju ravnopravnost ženskog svijeta, koji im oduzimaju vrijeme i dinamiku i primoravaju ih da skrbe za nešto za što drugi ne skrbe? U koja će polja onda ući feminizam? Do sada on nije mnogo učinio na tim problemima o kojima govorimo, jer je to tako i tako područje države i društva. Dakle, ako se to sve riješi kroz državu i društvo, htjela bih da razmišljamo o tome gdje ćemo naći to područje intelektualne, imaginacijske, inovacijske akcije ženskog i transrodnog svijeta. U ovom trenutku to je vrlo teško predvidjeti, ali valjalo bi u ženskim studijima razmišljati i o tome kuda, ustvari, idemo. Trebamo raditi realne scenarije s varijablama koje su nam dane, svi ih znamo. Što mora rod raditi da bi izbjegao katastrofe koje su na pomolu?
