Piše: Nika Šintić
Prošloga petka javnosti je predstavljena čitanka Hrvatske filozofkinje (Zagreb: Institut za filozofiju, 2024, ur. Ivana Skuhala Karasman i Luka Boršić), prvo djelo u Hrvatskoj u potpunosti posvećeno ženskom filozofskom stvaralaštvu. Među šesnaest obrađenih filozofkinja uvrštena je i Jasenka Kodrnja, sociologinja, filozofkinja, feministkinja, aktivistkinja i književnica rođena na jučerašnji dan 1946. godine. Ovim se putem prisjećamo njezina bogatog nasljeđa.
Jasenka Kodrnja diplomirala je sociologiju i filozofiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 1971. godine. Dvije godine kasnije uputila se u Beograd na poslijediplomski studij antropologije, a četiri godine nakon njegova završetka (1979./1980.) osvaja stipendiju francuske vlade i upisuje parišku École des hautes études en sciences sociales kod sociologa i profesora Alaina Touraina. Po povratku u Zagreb priključila se novoosnovanoj sekciji „Žena i društvo“, prvoj formalno registriranoj feminističkoj grupi na području Jugoslavije. Otvarajući do tada nevidljive teme poput nasilja nad ženama, homoseksualnosti, odnosa roda i spola, ženskog pisma te žene kao znanstvenog i filozofskog subjekta, Sekcija je svojim predavanjima, tekstovima, javnim tribinama i okruglim stolovima poslužila kao nadahnuće bujici civilnih inicijativa što 1980-ih godina niču diljem bivše države. Jasenka Kodrnja predano je djelovala u mnogima od njih: od 1988. do 1996. godine volontirala je na SOS telefonu za žene i djecu žrtve nasilja, a 1990. godine sudjeluje i u skvotiranju prostora koji će kasnije postati prvo sklonište za žrtve obiteljskog nasilja u jugoistočnoj Europi – Autonomna ženska kuća. Usporedno s aktivističkim angažmanom izgrađuje se i na znanstvenom planu: kao samostalna istraživačica i voditeljica raznih socioloških projekata šesnaest je godina radila u Zavodu za kulturu Hrvatske, a ratne devedesete na savjetničkoj je funkciji pri Ministarstvu kulture. Od 1996. do 2000. godine predaje politiku i gospodarstvo te sociologiju u Gornjogradskoj gimnaziji, nakon čega brani doktorat na Filozofskom fakultetu u Zagrebu tezom Društveni položaj žene umjetnice. Ubrzo se zapošljava u Institutu za društvena istraživanja, paralelno predajući niz kolegija na Hrvatskim studijima.
Preplet teorije i prakse, znanosti i aktivizma u Jasenke Kodrnja poprimio je, kako to često biva, feminističko obličje. Svojim je člancima i predavanjima na istraživački iscrpne, inter-, pa i transdisciplinarne načine izazivala androcentrizam racionalnog subjekta u svim njegovim povijesnim, znanstvenim, kulturološkim i mitološkim izjašnjenjima. Ana Maskalan, viša savjetnica pri Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu koja je za spomenutu čitanku predstavila i interpretirala filozofkinjin opus – i time pružila vrijedan materijal ovome osvrtu – piše o njoj sljedeće:
„Jasenka Kodrnja jedna je od onih filozofkinja za koje se s pravom može reći da su svoju filozofiju živjele. (…) Jer biti feministkinja u duboko patrijarhalnom društvu, kao napokon i biti borac za pravdu u svakom duboko nepravednom društvu, nije samo stvar blage i povremene nelagode prouzročene susretom s mogućim neistomišljenicima, već nerijetko podrazumijeva permanentni konflikt i cjeloživotnu frustraciju. Život i rad Jasenke Kodrnja obilježeni su upravo beskompromisnom borbom zbog koje je često gorko patila i u kojoj je povremeno uživala. Filozofija za nju nije bila samo intelektualna naslada već oblik preživljavanja u društvu koje je (opravdano!) smatrala zrelim za promjenu.“
Promjena se, u tom smislu, ne potiče praćenjem utabanih doktrinarnih obrazaca, već njihovim kombiniranjem, probijanjem i, napokon, dekonstrukcijom. Tako će se s vremenom i sama autorica od marksističkog inventara okrenuti postmodernom pristupu, očiglednom ponajviše u njezinoj metodološkoj heterodoksnosti te napajanju na vrelima istočnjačke mistike i suvremenih New Age tekovina. Ipak, subverziju eurocentričnih vrijednosti provodi prvenstveno analizom mita kao mjesta univerzalne istinitosti, skrivenog i zatrpanog poznijim logocentričnim nabačajima. U djelu Nimfe, Muze, Eurinome Kodrnja istražuje mit o božici Eurinomi koja je s primordijalnom zmijom stvorila svijet i njime vladala.
„Prvobitna potpuna nediferenciranost, otvorenost i latentnost simbola zmije“, piše, „u kasnijim se mitovima diferencira, pa se u dihotomijama: kozmos/kaos, duh/duša, razum/emocije, muško/žensko, povijest/priroda itd. zmija pripisuje skupini atribucija koje se danas obilježavaju imenicom Drugosti. Odnos ta dva principa ostvaruje se kroz prvobitnu komplementarnost i istovrijednost te kasniju dominaciju prvog principa nad drugim, koji – potisnut – povremeno eskalira (u herezama i sektama suprotstavljenim katoličanstvu) ili se ponovno otkriva i budi iz zaborava (Freud).“
Eurinoma je, objašnjava Ana Maskalan, za Jasenku Kodrnja oličenje feminističkog subjekta koji istodobno prethodi binarnoj logici i nadilazi je. Ona omogućuje reinterpretaciju ženske sudbine onkraj hijerarhijskih poimanja života, pronalazeći u njoj lozinku za sveopću emancipaciju. U sklopu jednoga od brojnih autoričinih odlomaka uvrštenih u čitanku tako čitamo:
„Žena današnjice, doduše, nije toliko demonizirana, ali je u svojoj ženskosti potisnuta, poražena, pa se ne afirmira ili se afirmira negacijom, neredom (C. Pateman, 1998.), neposluhom (J. Kodrnja, 1991.). I tu je njezina šansa. U sustavnom neposluhu koji se iskazuje kao pomak od postojećeg reda stvari, kao njegovo neprestano propitivanje, ispitivanje, dakle i moguće kreiranje… Starozavjetni mit o izgonu iz raja, ako ga tako motrimo, mijenja značenje. Pretvara se iz mita koji služi zastrašivanju, demoniziranju neposlušnih u afirmaciju neposluha. Neposluh naspram hijerarhiji i autoritetu ne afirmira samo slobodu žene nego i opću ljudsku slobodu (slobodu izbora i izbor za nehijerarhijski red stvari), pa uloga Eve i kazna za učinjeno postaje znakom njezina (ženskog) i općeljudskog oslobođenja.“
Ovaj neposluh upisan je i u filozofski vodič za transformaciju prevladavajućih matrica znanja, čije inicijalne faze u gotovo pozitivističkom tonu potiču na pronalazak i afirmaciju zaboravljene ženske baštine, da bi postupno gazile sve dublje u konstruktivističke vode i upotpunile svoju putanju dekonstrukcijom čitave dosadašnje povijesti kao zdanja izgrađenog na rodnoj moći.
Mogućnosti otpora pritom se ne iscrpljuju samo znanstvenim i aktivističkim radom, već otkrivaju nove dimenzije u umjetnosti kao prostoru kultiviranja ženskog subjektiviteta, ali i prevladavanja rodnih i ostalih binoma. Jasenka Kodrnja i sama se tijekom života okušala u brojnim umjetničkim medijima, s vremenom se profiliravši u području književnosti. Njezina poezija, proza i esejistika objavljivane su u publikacijama kao što su Oko, Quorum, Rival, Književna republika, Zarez, Novi list i Treći program Hrvatskoga radija, a pojedine priče i pjesme našle su svoj put i do antologijskih korica. Objavila je ukupno pet uredničkih i sedam autorskih knjiga te brojne stručne i znanstveno-popularne radove. Umrla je u Zagrebu 1. srpnja 2010. godine.
Uvijek sada
Rekoh – sada
Govorim – sada
Reći ću – sada
Uvijek sada!
Titraji promicanja
Uzdasi nadanja
Grčevito držim ga,
Ispuštam ga u tijeku
Očekujem nepredvidivo
Neočekivano sada.(Jasenka Kodrnja, Uvijek sada, zbirka Pjesme galeotkinja)
