Piše: Sara Maksimović
Kao i svake godine, pripremajući se za 25. studenoga – Međunarodni dan borbe protiv nasilja prema ženama i kampanju 16 dana aktivizma protiv rodno uvjetovanog nasilja, u prilici smo osvrnuti se na pomake napravljene prema većoj zaštiti ženskih ljudskih prava, kao i nove prepreke za ostvarenje tog cilja (na koje uvijek možemo računati). U tom smislu, protekla je godina zaista specifična – poruka „ostani doma“ obilježila je prekretnicu u svačijoj svakodnevici te skrenula pozornost javnosti na rasprostranjenost rodno uvjetovanog nasilja i krhkost pretpostavke o domu kao sigurnom utočištu. Skloništa za žrtve obiteljskog nasilja našla su se u središtu rasprava o zaštiti žena i djece od nasilja u obitelji u uvjetima povećanog rizika (izolacije, smanjene dostupnosti socijalnih usluga), stoga je razumno očekivati da su upravo u ovom području napravljeni sustavni i žurni pomaci. Dakle, jesu li ta očekivanja ispunjena?
Smještaj u skloništu za žrtve obiteljskog nasilja previđen je u kriznim situacijama i, prema Zakonu o socijalnoj skrbi (čl. 89) (NN 157/13, 152/14, 99/15, 52/16, 16/17, 130/17, 98/19, 64/20), traje do godinu dana. Iskustva u Sigurnoj kući udruge B.a.B.e. pokazuju da se čak polovica korisnica nakon isteka tog roka vraća nasilnom partneru, što ilustrira dugotrajnost procesa izlaska iz kruga nasilja te upućuje na brojne prepreke za izlazak iz nasilnog odnosa – najčešće su to emocionalna povezanost s počiniteljem, nada u poboljšanje počiniteljeva ponašanja, ekonomska ovisnost i želja za očuvanjem roditeljskog odnosa počinitelja s djecom. Ipak, smještaj u skloništu ključan je prvi korak prema osnaživanju žena za trajni prekid nasilnog odnosa, kojim se stvaraju preduvjeti za prevladavanje traume, osnaživanje žrtava obiteljskog nasilja i njihovo ponovno uključivanje u zajednicu.
U tom kontekstu, Istanbulska konvencija važan je dokument kojim se definiraju standardi pružanja usluga za žene žrtve obiteljskog nasilja, koji između ostalog navodi kako će stranke potpisnice „poduzeti potrebne zakonodavne i druge mjere kako bi osigurale osnivanje dovoljnog broja odgovarajućih, lako dostupnih skloništa radi omogućavanja sigurnog smještaja i proaktivne pomoći žrtvama, osobito ženama i njihovoj djeci“. Ovaj općenito postavljeni okvir odraz je sveobuhvatnog pristupa Istanbulske konvencije problemu nasilja prema ženama i nasilja u obitelji, pri čemu odgovornosti koje su se dosad mahom vezale uz nevladine (posebice „ženske“) organizacije i druge pružatelje socijalnih usluga postaju zajednička odgovornost svih dijelova sustava, odnosno, društva. Iz perspektive ove Konvencije, svatko treba biti upoznat sa značajem i funkcijama skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, a sama skloništa trebaju biti lako dostupna, dobro opremljena i funkcionalna u kontekstu šire zajednice. Drugim riječima, cilj smještaja u skloništu ne bi trebao biti puko „sklanjanje“ žrtava iz jedne pozicije socijalne isključenosti u drugu – ono je početna točka za pružanje „proaktivne pomoći“, što podrazumijeva ponovnu izgradnju veza s okolinom koje su prekinute nasiljem i nasilničkim mehanizmima izolacije.
Upravo je zato ova tema tako značajna u doba pandemije COVID-19 ili bilo koje zdravstvene krize koja zahtjeva zatvaranje u privatnu sferu kao osnovni oblik zaštite od vanjske ugroze. Takve mjere pretpostavljaju da je sve što je privatno samo po sebi sigurno, otkrivajući slijepu točku onih koji povlače granicu između privatnog i javnog. Žene zauzimaju velik prostor te slijepe točke već stoljećima, a zahtjevi za njihovom većom vidljivosti obično nailaze na snažan otpor. Pitanje ratifikacije Istanbulske konvencije postalo je simbol te napetosti u Hrvatskoj i mnogim drugim zemljama – ne zato što ona, prema popularnoj retorici, zagovara potpunu dekonstrukciju roda u praksi – već zato što rastvara prostor slijepe točke u kompleksnu mrežu odgovornosti koju nismo spremni/e preuzeti.
U Hrvatskoj djeluje 18 skloništa za žrtve obiteljskog nasilja, što još uvijek ne zadovoljava međunarodne standarde, posebice jer nema dovoljno javno dostupnih podataka o ujednačenosti usluga i smještajnih uvjeta za korisnice/ke. Vlada Republike Hrvatske prošle je godine najavila otvaranje 6 novih skloništa u županijama koje nemaju niti jedno, čime bi se zadovoljila preporuka Vijeća Europe o rasprostranjenosti skloništa po regijama. Međutim, ishitreno obećanje koje je trebalo biti ispunjeno do kraja 2019. godine temeljilo se na nejasnom planu za dugoročno financiranje rada novih skloništa, a u studenom 2020. godine samo je jedna od 6 županija to obećanje i realizirala (Dubrovačko-neretvanska županija). U tom kontekstu, nesumnjivo je da bi županije trebale preuzeti veći dio tereta za ispunjenje standarda Istanbulske konvencije nego što su to dosad činile. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova u više je navrata posebno upozorila na zanemarenu ulogu lokalne i regionalne samouprave u osiguravanju održivosti rada skloništa, a potkrijepila je to rezultatima istraživanja vlastitog ureda, prema kojima je vidljivo da županije za financiranje skloništa izdvajaju tek između 0,01% i 0,16% vlastitog proračuna. Paralelno, same predstavnice organizacija i ustanova koje pružaju usluge smještaja za žrtve nasilja u obitelji godinama upozoravaju na nedostatak kontinuiteta u financiranju koji je potreban za kvalitetan i ujednačen rad.
Pitanje dostupnosti smještaja ujedno je i pitanje dostupnosti informacija i usluga podrške koje prethode boravku u skloništu te njihove decentralizacije. Usluge podrške za žrtve obiteljskog nasilja još uvijek su većim dijelom koncentrirane u najvećim hrvatskim gradovima, dok u manjim mjestima izostaju. Pandemija COVID-19 dodatno je produbila taj jaz, što smo u udruzi B.a.B.e. osjetile počevši provoditi projekt „Savjetom i razgovorom protiv nasilja i socijalne isključenosti“, koji podrazumijeva besplatno pravno i psihološko savjetovanje u manjim gradovima na području Sisačko-moslavačke i Vukovarsko-srijemske županije. Svakom putovanju savjetodavki (u Vinkovce, Županju, Sisak i Novsku) prethodi niz izazova poput osiguravanja epidemiološki prihvatljivog prostora i ostvarivanja prvog, i u mnogočemu ključnog, kontakta s korisnicama. Međutim, prepreke samo dodatno naglašavaju potrebu za širenjem mreže socijalnih usluga za žrtve obiteljskog nasilja i jačanjem suradnje među različitim dionicima kako bi se razvili novi mehanizmi smanjenja rizika i negativnih posljedica lockdowna za žene.
Mi u udruzi B.a.B.e. sretne smo što smo dio struje koja promiče i aktivno doprinosi sustavnim odgovorima na problem rodno uvjetovanog nasilja u globalnoj krizi, ali i izvan nje (pojavnost rodno uvjetovanog nasilja konstantna je društvena kriza) te zahvalne što uspijevamo osigurati siguran i ugodan smještaj korisnicama Sigurne kuće Vukovarsko-srijemske županije. Sljedeće o čemu trebamo misliti je pružanje pomoći žrtvama pri stvaranju novog doma, ali ovaj put na temeljima ravnopravnosti, sigurnosti i podrške u zajednici.
