Ružica Ljubičić
Snježana Pavić je jedna od najistaknutijih hrvatskih novinarki i kolumnistica koja s oštrim argumentima i prikazom surove realnosti piše o rodnoj neravnopravnosti, rodnoj diskriminaciji i uzrocima i posljedicama nasilja nad ženama koje se širi poput najopasnije zaraze. Na analitičan i otvoren način opisuje život žena i u javnom diskursu pokušava razbiti tabue koji su povezani sa ženskim rodom. Kao politička novinarka godinama se bavila posljedicama rata i postratnom normalizacijom odnosa u regiji, izvještavala na ruti od Sarajeva i Beograda do Haaga, uvjerena da je samo kroz suočavanje s ratnim zločinima moguće graditi zdravo i prosperitetno društvo. U Jutarnjem listu radi od pokretanja lista 1998. Na krizu koja je potpuno izmijenila printano novinarstvo u zadnjih desetak godina Snježana je odgovorila investiranjem puno energije i ljubavi u novootkrivene strasti: piše blog volimkazaliste, objavljuje prikaze predstava u magazinu Globus i mjesečniku Jutarnjeg Svijet kulture. Tjednu kolumnu Nevina u ludnici piše od jeseni 2017. Ime je dobila po romanu Marije Jurić Zagorke. Za portal Žene i mediji, podijelila je svoja novinarska iskustva, stavove i spoznaje o rodnoj ravnopravnosti, ženskom novinarstvu, nasilju nad ženama, prijetnjama na društvenim mrežama i inkluziji u feminizmu.
Snježana, Vi ste jedna od rijetkih novinarki koja otvoreno i argumentirano piše o rodnoj neravnopravnosti, rodnoj diskriminaciji, nasilju nad ženama i svim problemima kroz koje žene prolaze. Je li ova činjenica za Vas privilegija ili ste možda zabrinuti što su ovakve teme nevidljive u medijskom prostoru?
To je svakako privilegija! Zahvalna sam urednicima što mi daju prostor za tjednu kolumnu. Osamdesetih je feminizam bio regularno prisutan u medijima, ali 90-ih se to promijenilo. Položajem žene u društvu danas se nažalost najčešće bave novinari crne kronike: piše se o nasilju i o skandalima, onda kad ih ne možemo izbjeći, o tragičnim događajima i sramotnim presudama. Nema kontinuiranog, ozbiljnog praćenja tih tema. Nije zanemarena samo tema ženske ravnopravnosti, printani mediji bili su prisiljeni smanjiti broj ljudi i više si ne mogu priuštiti specijalizirane, sektorske novinare. Otkako je Kristina Turčin imenovana za urednicu na desku, ni Jutarnji nema novinarku koja bi kontinuirano pokrivala područje ženskih prava. Svi radimo sve, kolumnu pišem uz redovne obaveze u vanjskopolitičkoj rubrici.
Koliko Vas pogađa, frustrira ili možda motivira loše stanje po pitanju ostvarenja ženskih prava u Republici Hrvatskoj i koliko se te emocije reflektiraju na Vaše pisanje?
I frustrira i motivira, puno! Te emocije su glavni pokretač kolumne. Nikad je vjerojatno ne bi bilo, da nisam doživjela na svojoj koži rodnu diskriminaciju, ”stakleni strop” i profesionalnu degradaciju oko 40-te. Dotad sam patrijarhat prihvaćala kao nešto neizbježno, nešto s čim se ne možeš boriti, jer je to kao da se boriš protiv kisika u zraku: političko novinarstvo je muško područje, žena se mora dokazivati dvostruko. Nisam to shvaćala kao problem, ako to znači da trebam duplo više raditi, u redu. Ali kad se suočiš sa zidom nevidljivih predrasuda koje te sprečavaju da ideš dalje ma koliko se trudila, i uhvatiš sebe kako trčiš poput hrčka na kotaču, trčiš i trčiš a ne mičeš se s mjesta: to je doista jako frustrirajuće. Frustracija je korisna, tjera te da se mijenjaš. Tako je nastala kolumna: kritizirala sam urednika zbog nekog po mom mišljenju seksističkog teksta. Mirno me saslušao i rekao: „Napiši, objavit ću ti sve što napišeš.“ Uskoro su New York Times i New Yorker izašli s pričom o seksualnom zlostavljanju Harveya Weinsteina, što je u jesen 2017. pokrenulo veliki #MeToo val ženskog bijesa i ženske samosvijesti.
Tko Vam je uzor u novinarstvu i što Vas je motiviralo da se počnete baviti novinarstvom?
Ušla sam u novinarstvo u uzbudljivom razdoblju početka devedesetih: početak višestranačja paralelno s ratom, izgradnja demokratske države koja želi postati članica EU. Novine su bile puno važnije nego danas, činilo se da novinari imaju ogroman utjecaj. Pogotovo zato što su glavni mediji bili pod državnom kontrolom, a ja sam počela raditi 1992. u Kulušićevoj Slobodnoj Dalmaciji, nastavila u Novom listu i Tjedniku. Radili smo u divnoj iluziji da svojim pisanjem doprinosimo stvaranju pravednije, funkcionalnije države. Uzor mi je bilo novinarstvo nekadašnjih omladinskih listova. Kao klinka na zidu držala sam intervjue koje je vodila Vesne Kesić. Ta velika reporterka i jedna od prvih naših feministkinja kasnije će mi postati prijateljica. Jako puno sam naučila i dobila od nje.
Trenutno pišete za Jutarnji list, uz Vas su tu i Slavenka Drakulić, Jelena Veljača i vaš zajednički nazivnik jest pisanje o rodnoj ravnopravnosti zbog čega često nailazite na negativne mizogine komentare na društvenim mrežama. Kako se s tim nositi a i dalje biti ustrajan u borbi za ženska prava?
Svi su novinari izloženi prijetnjama i vrijeđanjima na društvenim mrežama, a novinarke po rezultatima svih istraživanja, više od muških kolege. Moje je iskustvo da je puno opasnije biti politička novinarka. Tekst o pravu na pobačaj neće izazvati ni blizu toliko agresivnih komentara kao tekst o kažnjavanju ratnih zločina pripadnika Hrvatske vojske. Nema recepta, nemam savjet, osim: ne čitajte komentare ispod tekstova. Idealno bi bilo svaku od prijetnji prijaviti, tužiti. Puno mi pomaže što dijelim tekstove na Facebooku, dobijem pozitivan feedback pa me kritike i omalovažavanja manje smetaju.
Kako biste ocijenili slobodu novinara u Hrvatskoj i Jugoistočnoj Europi na osnovu Vašeg iskustva i iskustva Vaših kolega?
Nikad se nije dogodilo da sam nešto htjela napisati, a da mi to nisu dozvolili. Veći je problem ekonomski pritisak: novine nikad nisu imale širu publiku nego danas, stotine tisuća ljudi čita naše tekstove svakodnevno na mobitelima, ali naučili su da to dobivaju besplatno, a kako tiraža tiskanih medija pada, izdavači su prisiljeni smanjivati troškove. To znači da ima sve manje novca i vremena za ozbiljne priče, ne samo za pisanje o ženskim pravima, nego i za ispunjavanje uloge medija u očuvanju demokratskog poretka. Da, formalno uživam punu slobodu, mogu objaviti što god hoću, ali pod uvjetom da tekst pripremim i napišem paralelno s redovnim poslom vanjskopolitičke novinarke, za koji dobivam plaću. Puno priča zbog toga ostane nenapisano. Istina košta: Weinstein je desetljećima nekažnjeno seksualno ucjenjivao glumice i uništavao im karijere, dok urednici New York Timesa nisu odlučili investirati u tu priču. Dvije novinarke, Jodi Kantor i Megan Twohey, više od šest mjeseci tražile su žene spremne svjedočiti. Da neki medij u Hrvatskoj plaća pola godine dvije novinarke samo za jedan tekst: nezamislivo. I zato Hrvatska ni četiri godine kasnije nije doživjela svoj istinski #MeToo trenutak, iako smo i mi okružene seksualnim predatorima.
Koliko su žene u novinarstvu slobodne da pišu i govore, odnosno utječu na uredništvo da se neke teme stave u središte?
Naši mediji intenzivno prate regionalne #MeToo afere i slučajeve iz svijeta, ali i dalje će novine objavljivati slike polugolih manekenki i pjevačica, i dalje će se nerazmjerno više prostora davati ekspertima nego eksperticama. Naši mediji njeguju sliku društva u kojem su žene dobrodošli ukras, otvorena su im vrata da ih se predstavi kao glumice i pjevačice, može proći i kakva zgodna pjesnikinja. Mediji su odraz društva, ne možemo od njih očekivati da su bitno drugačiji, ako je političkim strankama lakše platiti kaznu nego poštovati zakon koji traži da 40 posto mjesta na listi rezerviraju za žene. Naši mediji, kao i naši političari, još nisu osvijestili da žene čine nešto više od 50 posto populacije i da zahtijevamo ravnopravan tretman. Nismo dovoljno glasne, mislim da je u tome problem. Dok ne naučimo masovno izlaziti na ulice, bojim se da nas neće početi ozbiljno shvaćati.
Postoji li stvarno žensko novinarstvo koje će razbiti sve tabue od otvorene rasprave o menstruaciji, abortusu, kontracepciji, spontanim pobačajima, porođajima, ginekološkim pregledima, menopauzi ili je žensko novinarstvo još uvijek zamaskirano u atraktivnu komercijalnu ambalažu poželjnog ženskog izgleda?
Nemam iskustvo rada u ženskim magazinima, htjela sam prostor u mainstream novinama. Osamdesetih smo sve čitale magazin Svijet koji je povezivao šminkanje, modu i feminizam, tu su pisale Slavenka Drakulić, Jasmina Kuzmanović, Tanja Torbarina, Ines Sabalić, Alemka Lisinski, jako puno i otvoreno se pisalo o ženskim temama. I danas se recimo u Gloriji nađe puno zanimljivih tekstova, širi se percepcija onoga što je prihvatljivo za nekoć konzervativne ženske časopise, sad pišu i o menopauzi i nasilju u obitelji. O portalima da ne govorim. Internet nam je učinio dostupnim strane medije, pratimo što se događa u svijetu: mali portali u većoj mjeri, a mainstream mediji malo uvijenije i s distancom, ali tabua više nema. No ne radi se o tome hoćemo li ili nećemo objaviti jedan tekst o menstrualnom siromaštvu, taj jedan tekst neće promijeniti ništa, bio on tek pokriće za neku reklamu ili ne. Stvar je u ukupnoj promjeni odnosa moći u društvu, pa onda i u redakcijama: da muškarci rađaju, ta bi tema bila na naslovnicama dokle god se uvjeti u našim bolnicama ne bi radikalno promijenili.
Jesu li novinarke ravnopravne s novinarima, kako biste ocijenili stanje u medijima po pitanju ravnopravnosti a i popularnosti? Vjeruju li čitatelji / slušatelji / gledatelji više muškim novinarima ili ženskim?
Rado bih pročitala istraživanje, ne znam kome se više vjeruje: godinama je najčitanija autorica EPH bila Tanja Torbarina. Britanske novinarke žale se da su se teško probijale do političkih rubrika i političkih kolumni, smeta im što ih se stalno guralo u rezervat “ženskih rubrika”. Moja je generacija početkom devedesetih bila natjerana u politiku, “ženske teme” smatrale su se manje važnima, rubno su ih pratile novinarke zadužene za socijalu. Nisam tada još bila osvijestila što društvo radi ženama, bez obzira što sam studirala sociologiju i Drugi spol Simone de Beauvoir progutala sa 16 godina. Dio posla odradila je prethodna generacija, žene su već bile izborile značajan prostor u političkom novinarstvu, Mirjana Rakić bila je najuglednija vanjskopolitička novinarka, meni je uzor bila Vesna Kesić, htjela sam letjeti po svijetu i poput nje pisati o svemu što me zanima, od politike do eksperimentalnog kazališta. Imamo sjajne novinarke, no kad uzmete bilo koje dnevne novine, i pogledate tko su urednici i kolumnisti, vidite tu zapanjujuću mušku prevlast. Žene su većina u redakcijama, ali na važnim i najbolje plaćenim pozicijama ih gotovo uopće nema. Kao u bolnicama, višim sudovima, na sveučilištima.
Postoji li inkluzija u ženskim pokretima i aktivizmu, uključuju li oni samo žene koje razmišljaju i podržavaju određena stajališta, dok su druge možda isključene ili jednostavno ne žele biti dio borbe za jednakost? Koje je Vaše mišljenje?
Imamo sreću što smo članica Europske unije, pa nas na neke promjene tjera Europa, naprimjer na dulje i dosljednije korištenje očinskog dopusta, no ozbiljnih promjena neće biti dok žene masovno ne ustanu za svoja prava. Imamo niz udruga i aktivistica koje rade jako važan posao na zaštiti žena žrtava nasilja, ali ne postoji niti jedna udruga, niti jedan pokret koji bi išao na masovnost, na uključivanje i povezivanje žena svih slojeva, iz čitave Hrvatske, u borbu protiv društveno zacementirane drugotnosti. To se tiče svake od nas, svaka na svojoj koži doživljava nejednakost, koristi od umrežavanja imale bi sve. Ljude u ovoj zemlji općenito je teško pokrenuti, želimo da nam drugi sve serviraju a mi ćemo kritizirati pred televizorom. Zato mi je sjajno bilo kad se pojavila inicijativa #Spasime i u kratko vrijeme izvukla tisuće na ulice. Za početak, sudjelujte u povorci za 8. mart.
