Piše: Nika Šintić
Demografsko starenje rapidno mijenja sastav stanovništva diljem svijeta. Štoviše, stručnjaci predviđaju da će do 2050. godine broj ljudi starijih od 65 godina na globalnoj razini doseći čak 2,1 milijardu. Kapitalistička računica ovaj će podatak prevesti u veliku investicijsku priliku, odnosno naznaku novog, nepokorenog tržišta. Potrošački potencijal starije populacije povremeno će se stidljivo, u rukavicama upetljati u humanistička zborenja o holizmu poduzetničke ‘silverizacije’ i njezine moći da kroz osuvremenjivanje zdravstvene tehnologije, adaptaciju urbane infrastrukture i servisa, pospješivanje pristupa obrazovanju i kulturi, pa i socijalnu integraciju putem inkluzivnijih modnih trendova dovede do obuhvatnih pozitivnih promjena za sve naraštaje. Ponekad će se pak bez imalo uvijanja poći putem prozivanja pojedinih državnopolitičkih struktura zbog činjenice da još uvijek ne uviđaju tu golemu utrživost starih ljudi, što iz makroekonomske perspektive ima smisla, jer je ljudstvo za državu proizvodni potencijal s jedne te potrošačka snaga s druge strane.
Obračun s demografskim starenjem u kontekstu proizvodnog potencijala vrši se kroz zalaganje za povećavanje dobne granice za mirovinu; njime se nastoje ublažiti nepovoljni učinci ‘senilizacije’ društva na mirovinski i zdravstveni sustav, kao i na udio aktivnog radništva. Uzroci su u stvarnosti daleko kompleksniji, a u hrvatskom okviru obuhvaćaju i tridesetogodišnju praksu preuranjenog umirovljavanja vitalnih i radno sposobnih stanovnika uslijed čarobnjačke privatizacije 1990-ih. Čudesna transsupstancijacija državnih poduzeća i prijelaz iz planskog u tržišno gospodarstvo za sobom su, naime, ostavili velike količine nezaposlenih, što se težilo sanirati upravo kroz ishitrene masovne penzije. Suočeni s neizbježnom reverzijom populacijske piramide, kao i visokim rizikom od siromaštva među osobama treće dobi te ozbiljnom prijetnjom od urušavanja postojećeg mirovinskog sistema, mnogi će stručnjaci i nestručnjaci zagovarati produživanje radnoga vijeka, čime bi se najzad stimuliralo i njihovo snažnije uključivanje u društvene tokove. Dakako, ideja integracije javlja se tek kao naknadna primisao, a ne nekakav etički impuls. Valja biti realan, a realnost je tržišna ekspanzija. Rješenje? Srebrna ekonomija.
Srebrna ekonomija predstavlja ekonomsku djelatnost usmjerenu na starije stanovništvo, bilo ono u ulozi pokretača (kao poslovnjaci) ili, češće, konzumenta. U Europi se ona počinje razvijati 2014. godine, da bi 2018. godine Technopolis i Oxford Economics u sklopu studije Europske komisije pokazali kako je još 2015. godine njezin udio, sadržan u privatnim izdatcima osoba starijih od 50 godina, iznosio 3,7 milijardi eura, uz procjenu da bi do 2025. godine ta brojka mogla narasti na 5,7 milijardi eura.
U zemljama poput Njemačke i Italije starije generacije najčešće imaju izdašne prihode, pristojnu ušteđevinu i veliku financijsku stabilnost, pa će ih se isticati kao srebrne koke, voljne trošiti daleko više od prema nekim studijama čak jedanaest puta siromašnijih milenijalaca. S druge strane, u ovoj istoj Europi susrećemo zamjetnu neimaštinu i nejednakost u prihodima kod osoba treće životne dobi, koju, primjerice, njemački mirovinski sustav po Bismarckovom modelu ili pak Francuska i neke južnoeuropske zemlje nastavljaju reproducirati. Neće li, stoga, usmjeravanje tržišta na dobrostojeću gerontokratsku klijentelu samo doprinijeti klasnom raslojavanju, pa i većoj marginaliziranosti njihovih manje sretnih vršnjaka?
Mnogi će ovoj nejednakosti pretpostaviti nešto daleko progresivnije, a to su tehnološke, arhitektonske i infrastrukturne inovacije koje fundiraju jedinstvene potrebe starijih potrošača. U njih se ubraja pametni prijevoz, posebno dizajniran kućanski pribor za osobe s artritisom, projekti staračkih naselja te roboti-njegovatelji, ili pak robotski psi koji u Japanu prave društvo usamljenim umirovljenicima. Time se, reći će neki, nadilazi kratkovidnost i limitiranost puke redistribucije dobara i potiče inoviranje društvenog i gospodarskog okoliša, pa i, zašto ne, intergeneracijske solidarnosti kroz ponovno uključivanje (imućnih) umirovljenika u tekovine modernog tržišta.
U tom će ključu demografsko starenje biti tek igralište za isprobavanje novih tehnologija, inovacija i novuma uopće, koji upogonjuje samosvršni ekonomski rast; stari su ljudi pritom tek akcidencija, objekt, ili možda bolje predikat ekspanziji s velikim K.
