Piše: Nika Šintić
Kad bismo naslovno pitanje postavili kakvom znalcu desno-konzervativne provenijencije, možda bi, poput intelektualca i političara Nine Raspudića, ustvrdio kako je biblioteka feminističke spoznaje suviše siromašna da bi se rastegnula do razine diplomskog studija. Raspudićevi bivši kolege iz stranke Most svoj sud ne bi zaustavili tek na procjeni kvalitativne manjkavosti predmeta, već bi se utekli i mudroslovlju tvrdnjom da „umjesto nastojanja da se pronikne u prirodne fenomene koristeći stečeno znanje i vrline, rodna teorija nastoji istinu prilagoditi vlastitim porivima i željama. Izravna posljedica takve definicije jest subjektivizacija znanosti što je u kontradikciji s višestoljetnom akademskom povijesti Zapada obilježenom atmosferom intelektualne znatiželje.” Iz Mostovog Savjeta za znanost i obrazovanje, koji se stvarno i domislio dotičnoj izjavi, napomenut će da uvažavaju autonomiju sveučilišta i slobodu promišljanja o svim aspektima stvarnosti, premda implicitna vrijednost obrazovanja mora, kažu, proizlaziti iz težnje za spoznajom objektivne istine.
S gospodom iz Mosta primorana sam donekle se složiti. Donekle. Nažalost, koliko god visoko vrednovali sjedinjenje teorije i prakse, odnosno međudjelovanje intelektualne i političke angažiranosti, istina se u naše doba, čini mi se, još uvijek nije razotkrila u svome totalitetu, tako da bi najrazboritije bilo prepustiti je filozofskim istraživanjima, a ne političkim strankama.
Ako bismo se časak zadržali na sprezi znanstveno-obrazovnog pogona i tog ideala objektivne spoznaje, uočili bismo da filozofija kroz barem jednu čitavu disciplinu nastoji razraditi njihov odnos i sve uvjete što ga tvore ili zamršuju. Riječ je primarno o epistemologiji, nauku o općim kriterijima istinitosti u okviru znanosti smještenom u ponešto širi okvir teorije spoznaje, usredotočene na načela i mogućnost čovjekova zahvaćanja zbilje s obzirom na njegovu osjetilnu, transcendentalnu i kategorijalnu aparaturu.
Ukoliko poželimo epistemološka traganja svesti na potragu za objektivitetom, trebamo postaviti nelagodno, sablažnjivim subjektivitetom natopljeno pitanje o samom spoznavaocu: možemo li ga doista klinički izrezati od svih njegovih ‘upojedinjujućih’ iskustava? Ili, kako to formuliraju feminističke epistemologinje, o čijem znanju uopće govorimo?
Nejaki interpreti zaključit će da se žensko/rodnostudijsko učenje odvija isključivo na polju vrijednosti, polju postmodernih afekata što razdire spoznajno tlo pod nogama i vrtloži nas u freneziji identiteta, diskursa i sl., no sam je akademski feminizam često prožimala napetost između onoga što teoretičarka Susan Stanford Friedman naziva pozitivizmom i konstruktivizmom. S jedne strane, pozitivistički naklonjene istraživačice smjeraju izgradnji svojevrsne opozicijske ženske baštine kroz priče o znanstvenicama, umjetnicama i drugim važnim ličnostima koje dominantne historiografije po rodnoj osnovi izostavljaju. Prema tome, posrijedi je pokušaj nadograđivanja postojećih povijesnih narativa iz perspektive žena koje su na različite načine bile njihove aktivne dionice, zbog čega je na koncu on objektivistički određen: istina o povijesti iz ovog nam je motrišta spoznajno dostupna, te je uz opisane inkluzivne strategije doista možemo dokučiti.
Kontrapunkt pozitivizmu omraženi je konstruktivizam, čije pripadnice inzistiraju na preispitivanju same paradigme kojom su punjene riznice ljudskoga znanja, smatrajući ih gradivnim tkivom simboličkog poretka utemeljenog, među ostalim, na rodnoj neravnopravnosti. Mnoge konstruktivistkinje reći će da ženska perspektiva ne služi tek upotpunjivanju intelektualne baštine i dosezanju te mitološke istine, budući da se u dosadašnjem obliku ona gotovo isključivo ukazivala kroz kalup muškosti kao jedinog mogućeg nositelja nepristrane spoznaje. Pobornice subjektivističkog pristupa usredotočuju se poglavito na pričanje priča o ženskom iskustvu kroz feminističke naočale.
No, iz binarnosti se ne izlazi sukobom, nego sintezom, zbog čega će i Friedman zaključiti da nas ove dvije paradigme najbolje mogu služiti ukoliko ih kombiniramo, jer se tek tada nazire izlaz iz njihovih zasebnih ograničenja. Zadržavanju na pozitivizmu prijeti, naime, ugroza od fundamentalizma koji priječi interpretativnu liniju proučavanja povijesti (razvidan u mostovskim filozofemima), dok nas konstruktivizam može odvesti na put onoga što Friedman naziva paralizom kompletnog relativizma, gdje međuigra diskursa i narativa opstruiraju ikakvo dopiranje do čvrstih činjenica – čega se, valjda, konzervativni učenjaci toliko plaše.
Kada bi se ova (lako rješiva) napetost preslikala na ulogu ženskih/rodnih studija unutar visokoškolskog sustava, ugrubo bi joj odgovarala dilema između autonomije i integracije. Filozofkinja Rosi Braidotti kazuje da se ženski studiji javljaju kao „akademsko krilo ženskog pokreta s društvenom i političkom agendom, željom za društvenom transformacijom čime je narušen koncept akademije kao generatora objektivnog znanja. Poimanje znanosti kao političkog diskursa, odnosno upućivanje na akademiju kao instituciju koja odašilje politički poželjne reprezentacije, u slučaju institucionalizacije ženskih/rodnih studija odredilo je njihovo djelovanje kao kritičko-političko i suprotstavilo ih je dotadašnjoj akademskoj paradigmi i institucionalnoj objektivnosti akademije.“
Institucionalizacijom bi ova interdisciplina bila primorana otupjeti svoju aktivističku oštricu, dok bi njezina autonomija bila plaćena izostankom akademskog ovjerovljenja i metodičke izgradnje znanja. No, feminističko pregalaštvo teži nadići binarna poimanja svijeta, čiji bi, u ovom slučaju, rezultat mogao ležati u reafirmiranju istine kao monolita koji nam se razotkriva isključivo muškim, konzervativnim, buržoaskim i sličnim glasovima. Integracija ženskih studija na fakultete stoga ne mora podrazumijevati gubljenje njihova transformacijskog potencijala, već prenošenje tog potencijala na ostatak akademije, a sve u službi izgradnje autentičnih centara znanja čiji je put do istine utaban raznolikim gledištima što destabiliziraju njegovu zvaničnu pravocrtnost. Kako bi li tek tada cvjetala intelektualna znatiželja.
