Razgovarala: Antonija Dujmović
Hrvatska sportska legenda, stolnotenisačica mr. sc. Branka Batinić, jedna je od iznimno rijetkih sportašica koja se može pohvaliti s pet i pol desetljeća dugom sportskom karijerom. Nedavno je nominirana za Nagradu HOO-a Matija Ljubek koja se dodjeljuje velikanima za životno djelo u području sporta. Bio je to povod da se prisjetimo Brankine bogate sportske karijere – karijere koja još uvijek traje u natjecateljskom i trenerskom dijelu.
Branka je bila 22 puta prvakinja Jugoslavije, 16 puta prvakinja Balkana, 42 puta prvakinja Hrvatske, najbolja sportašica Jugoslavije 1975., najbolja sportašica Hrvatske 1975. i 1984., najbolja sportašica Zagreba 1984. i Vinkovaca 1975., šest godina zaredom najbolja sportašica Akademskog sportskog društva Mladost (1980. -1986.), dobitnica Nagrade Grada Zagreba 1981., osvajačica je 7 medalja sa svjetskih i europskih prvenstava za vrijeme aktivnog igranja, 7 puta veteranska prvakinja Europe i 2 puta prvakinja Svijeta. Jedina je žena u povijesti europskog ženskog stolnog tenisa koja je na dva međunarodna natjecanja pobijedila Kineskinje u četvrtfinalu, polufinalu i finalu.
Kako ova impozantna karijera (inače magistrice ekonomije) može biti posebno poticajna za sve djevojčice i žene u svijetu sporta, razgovarale smo o Brankinim sportskim počecima, najvećim uspjesima, bogatoj svjetskoj i europskoj karijeri trenerice. Otkrila nam je i pokoju zanimljivost o povijesnim zbivanjima kojima je svjedočila 70-ih, približila ‘duh’ nekog minulog vremena i kako su 80-ih izgledala druženja najvećih legendi hrvatskog sporta. Prisjetila se dana velike slave, svoje legendarne igre u miksu sa Dragutinom Šurbekom, ukazane časti otvaranja Doma Mladosti na Savi, gostovanja u Vegetinoj kuhinji, nogometnog finala Kupa Jugoslavije ’82. između Crvene zvezde i Dinama i gledanja utakmice s Ćirom Blaževićem i još puno toga… da bi nas na koncu iznenadila činjenicom kako nema pravo na sportsku mirovinu. No borbena kakva jest, Branka je uvijek gledala naprijed pa tako i sada – sa željom da svoja bogata iskustva stavi na raspolaganje hrvatskom i zagrebačkom sportu.
“Rođena sam u Vinkovcima 8. 5. 1958. Moj prvi sport bio je rukomet. Otac mi je bio nogometaš, a stanovali smo blizu igrališta gdje se igrao rukomet. Tih su 60-ih godina rukomet i Vinkovci bili dosta popularni, igrali su prvu ligu. Poklopilo se jednom da su gospoda Herman Vukušić i Ljubinko Jole Skakić, koji su 1964. u Vinkovcima osnovali Stolnoteniski klub Spačva, gledali jednu rukometnu utakmicu. A kako smo mi djeca trenutke poluvremena koristili kao priliku da se pokažemo na sportskom terenu, malo smo se pravili važni, oni su s tribina spazili mene, onako malu, okretnu na golu i došli doma pitati moga tatu bi li me doveo na stolni tenis. I tako sam počela 1966. u Vinkovcima igrati stolni tenis”, započinje Branka svoju sportsku priču.
“Klub je kasnije preimenovan u Stolnoteniski klub Lokomotiva, ali ostali su isti ljudi. Da bih ja nakon dvije-tri godine igranja osvojila moje prvo pionirsko prvenstvo Hrvatske 1969. i prvenstvo Slavonije. Znate, u ono vrijeme je bila ogromna konkurencija. Prvenstvo Slavonije je bilo dosta jako jer su tu igrali Vinkovci, Osijek, Valpovo, Požega, Slavonski Brod, Bosanski Brod, Pleternica, nadam se da nisam nikoga zaboravila, a da ne pričamo o Prvenstvu Hrvatske na kojem se pojavljuju Mladost i Marathon iz Zagreba. I drugi gradovi poput Zadra, Rijeke, Splita, Šibenika bili su veliki stolnoteniski centri.
U Vinkovcima sam ostala trenirati i živjeti sve do moje mature, iako sam već s trinaest godina prešla iz Lokomotive igrati za zagrebački Marathon, a poslije za Mladost i tu praktično postigla sve svoje najveće uspjehe. Dakle, onaj moj ‘boom’ se dogodio upravo u Zagrebu”, kaže Branka prisjećajući se vremena kada je još kao trinaestogodišnjakinja na treninge i utakmice putovala iz Vinkovaca u Zagreb.
Finale Kupa prvaka Europe za žene između zagrebačkog Akademskog stolnoteniskog kluba Mladost i mađarskog kluba Statisztika Budapest u Kutiji šibica u Zagrebu
“Marathon je bio moj drugi klub za koji sam igrala. Ured kluba nalazio se na Zrinjevcu, iznad Splendida. Ja sam taman završila osnovnu školu, počela u srednju i igrala sam prvu ligu. Jedan od najljepših događaja mi je bio kada smo u Senti u Vojvodini osvojili Kup Jugoslavije i donijeli ga u Zagreb. A ja trinaest i pol godina, sreći nije bilo kraja! Tada sam igrala u ekipi sa Zlaticom Kovačić i Irenom Štrbec, kasnije Čordaš. Nastavila sam igrati za Marathon i svaki petak kada je završila škola putovala sam vlakom u Zagreb. Svi su me kondukteri znali, iz Vinkovaca je u ono vrijeme bilo puno vlakova. U Zagrebu bi me dočekali iz Uprave Marathona gospodin Besednik i Biserka Žukina i vodili brigu o meni u Splendidu. Dakle, preko vikenda sam igrala, prespavala na Zrinjevcu i onda nedjeljom vlakom nazad kući. Ako smo pak igrali u Vojvodini ili Srbiji onda sam uskočila u vlak u Vinkovcima i po povratku iskočila van. U Marathonu sam stekla veliko iskustvo i ostala sve do 1975. kada sam prešla za Mladost.”
S trinaest i pol godina osvojili ste Kup Jugoslavije, a sa sedamnaest ste proglašeni najboljom sportašicom Jugoslavije. Jeste li se tada osjećali kao sportska zvijezda?
“Kada sam osvojila svoju prvu Ljubljanu 1975., o kojoj se jako puno priča i zbog koje sam i bila proglašena najboljom sportašicom Jugoslavije, Hrvatske i Vinkovaca, izašla sam u svim novinama od Arene pa do naslovnice Sportskih novosti koje su me pratile. Sa sedamnaest godina ne možete baš razumjeti tu veličinu, to razumijem tek sada. No, bilo mi je jasno da sam popularna. Vinkovci su bili jako ponosni na mene. Nisam imala dočeke kao u moderno vrijeme Goran Ivanišević ili netko drugi iako je taj moj uspjeh bio na visini Roland Garrosa ili Wimbledona, ali su me svi jako pratili i podržavali. Imala sam i jako puno podrške u školi, pohađala sam Gimnaziju Matije Antuna Reljkovića. Bilo je dovoljno ljudi, počevši prvenstveno od mojih roditelja, tadašnjih trenera i drugih koji su me nastojali držati u bazi, da ja sada ne bljesnem pa padnem. Držali su me da budem skromna i da shvatim da je uspjeh prolazan ako se čovjek ne uspije održati na takvom nivou. Pisalo je po novinama, i znam da sam bila popularna, ljudi su me prepoznavali, divili su se mojoj borbenosti pogotovo kasnijih godina kada sam igrala i s Dragutinom Šurbekom. Na javnim mjestima ljudi su tražili autograme, rukovali se s nama”, prisjeća se naša stolnotenisačica dana svoje najveće slave.
Nakon osvojena dva srebra i bronce na Prvenstvu Europe 1984. u Moskvi Stolnoteniski klub Mladost organizirao je, po običaju, doček Branke Batinić na zagrebačkom Glavnom kolodvoru
Stolnoteniski ‘val’ 70-tih godina zahvatio je cijeli svijet. Tada su SAD, ali i europske zemlje, koristile takozvanu ‘ping-pong diplomaciju’ s ciljem poboljšanja političkih i gospodarskih odnosa s Kinom pa su tamo slali svoja sportska izaslanstva. Vi ste bili dio toga…
“Da i ja sam bila dio te sportske diplomacije. Dobro pamtim kada smo se 1976. spremali u Kinu na pozivni turnir osam najboljih nacija. Na aerodromu u Beogradu, prije samog polijetanja, saznali smo da se Kina zatvorila jer je umro Mao Ce-tung. Nas su ipak pustili i odigrali smo taj turnir. Kasnije sam tamo igrala u nekoliko navrata. Sjećam se kada smo se u Kini pripremali za Svjetsko prvenstvo u Pyongyangu 1979. Odveli su nas na 38 paralelu, ali ja sma tada bila premlada da bih shvaćala ozbiljnost tih događaja. To su prizori koje nikada neću zaboraviti.
Mi smo imali jako puno sportskog uspjeha. Tada je igrao moj partner Dragutin Šurbek i Antun Stipančić, bili smo uspješni i na europskoj i svjetskoj sceni. Pratila nas je televizija na svakom koraku jer su i ti uspjesi bili toliko veliki da smo zasluživali svoje mjesto”, objašnjava nam Branka popularnost i značaj stolnog tenisa u ono vrijeme.
Kako je bilo igrati s pokojnim Šurbekom koji je već tada slovio za živu legendu? Vaša zajednička igra bila je svjetski poznata…
“Šurba je bio toliko dobar u dublu sa Stipančićem, kasnije s drugim igračima, da njega čak miks nije toliko ni zanimao. Međutim, primijetio je moju borbenost i zainteresirao se za igranje miksa sa mnom. Zanimljivo je da su nam u to vrijeme oboma dali ‘životinjske’ nadimke, on je bio Tigar iz Zagreba, odnosno Tigar s Trnja, a ja Puma sa Save. Dali su mi taj nadimak zato što sam imala ugovor s Pumom, igrala sam s ‘puminom’ trakicom za kosu i borila se kao puma. Tada je bilo jako puno novinskih naslova poput ‘Puma sa Save se vratila na Savu’, ‘Puma sa Save se bori…’ i sl. Često smo i mi jedan drugoga bodrili tim nadimcima. Mogu vam reći da me on puno naučio. Igrati s njim je bila velika motivacija, prvo strah hoću li biti na tom nivou, onda kada prođe taj prvi strah sama činjenica da idem igrati s njim na turniru je bila motivirajuća, a i gledala sam u njemu idola, nastojala sam učiti njegove poteze, mentalnu pripremu, kako biti prvak. Nismo se mi rodili kao prvaci, mi smo se napravili takvima. Prvo smo postali prvaci Hrvatske, pa smo onda išli na internacionalne turnire. Treći smo bili na svijetu, sami među Kinezima, bili smo drugi i treći u Europi, bili smo prvaci Europske lige tri puta kao najbolji miks i osvojili smo puno međunarodnih turnira”, s ponosom priča Branka.
Svjetska imena hrvatskog stolnog tenisa – Dragutin Šurbek, Branka Batinić, Žarko Dolinar i Zdenko Uzorinac na promociji njegove knjige Stolnoteniske legende, 1999.
U bogatoj karijeri postigli ste brojne uspjehe, ima li onih srcu najdražih?
“Uvijek se kaže on je par tj. dubl igrač, mi imamo jako puno ljudi u sportu koji nisu napravili nešto posebno u pojedinačnoj konkurenciji, ali su fantastični dubl igrači. A ja sam bila pojedinačni i dubl igrač. Uz spomenute rezultate u miksu, od mojih pojedinačnih rezultata izdvojila bih osvojeno Međunarodno prvenstvo Jugoslavije 1975. i 1984. u Ljubljani koje se računa kao neslužbeno prvenstvo svijeta. Tu je zanimljiva činjenica da sam u devet godina razlike na istom mjestu, skoro na isti datum napravila istu nevjerojatnu stvar – u četvrtfinalu, polufinalu i finalu pobijedila Kineskinje. To do sada nikada nitko nije napravio u povijesti europskog ženskog stolnog tenisa! Također, ono što ću posebno pamtiti je osvojeno prvo prvenstvo samostalne Hrvatske 1992. kada sam osvojila pojedinačnu titulu, u paru sa Sanelom Jurinec i u miksu s Dragutinom Šurbekom. Manje je poznata činjenica da sam 80-ih bila i prvakinja Zagreba. Iako je Prvenstvo Zagreba održano samo jednom ta titula mi je jako draga.”
Branka Batinić u Ljubljani 1984. kada je ponovila svoj nevjerojatni podvig iz 1975. i pobjedivši Kineskinje po drugi put osvojila Mini Svjetsko prvenstvo u stolnom tenisu
Zašto je ta Ljubljana toliko važna, što se točno tada dogodilo?
“U Ljubljani je 1965. održano Prvenstvo svijeta u stolnom tenisu – SPENT. I oni su svake godine, ili svake druge, imali prisjećanje na taj SPENT pa je tako i 1975. održan Mini SPENT tj. mini Svjetsko prvenstvo na kojem sam ja pobijedila. Tih su godina kineski stolnotenisači dolazili u Europu pa bi se organizirala natjecanja u brojnim gradovima. U Europi su se održavala četiri velika međunarodna turnira na kojima su se skupljali svjetski bodovi – u Švedskoj, Njemačkoj, Francuskoj i Jugoslaviji. Kod nas su natjecanja pratile tisuće pa i deseci tisuća gledatelja. Nakon prijateljskih mečeva s Kinezima održavalo se Međunarodno prvenstvo Jugoslavije. Onda su Kinezi odlazili u drugu europsku zemlju i tamo bi se sve to ponovilo.
Dakle, te 1975. sam u šesnaestini finala pobijedila tadašnju prvakinju Europe, gospođu Ilonu Uhlikovu, i onda u četvrtfinalu, polufinalu i finalu Kineskinje. To je bila velika stvar za malu curicu iz Vinkovaca, ali i za Hrvatsku. Zato sam i dobila titulu sportašice godine. I onda 1984. na istom mjestu u Ljubljani, skoro na isti datum, nitko nije vjerovao… Ja sam igrala u neka čudna vremena kada su svi otišli na ručak i onda sam u šesnaestini finala pobijedila tadašnju četverostruku aktualnu prvakinju Europe Valentinu Popovu koja je samo nekoliko mjeseci prije toga u Moskvi bila ekipna, pojedinačna, u dublu i u miksu prvakinja Europe, od koje smo i mi izgubili tri finala. Dođem u hotel, nitko me nije ni pitao kako sam, je l’ igram ili ne igram, da bi u četvrtfinalu, polufinalu i finalu pobijedila Kineskinje. Te sam godine bila druga najbolja sportašica Jugoslavije, izgubila sam za tri glasa od rukometašice Svetlane Kitić. Na okrnjenim Olimpijskim igrama 1984. u Los Angelesu naše su rukometašice bile zlatne, a Kitić je bila kapetanica.
Zbog Ljubljane sam 1975. i 1984. proglašena najboljom sportašicom Hrvatske. Bilo je to vrlo plodonosno razdoblje moga života. U ono doba ASD Mladost je bila institucija, mi smo imali 33 aktivnosti, vaterpolo, odbojka, atletika, plivanje… i biti sportaš Mladosti je bila velika stvar. Tu su bila sva najveća sportska imena. Ja sam šest godina zaredom proglašena najboljom sportašicom Mladosti, što je jedna fantastična stvar.”
Branka Batinić sa statuama za titulu najboljeg sportaša Akademskog sportskog društva Mladost
Iz današnje perspektive kada gledate sport u Hrvatskoj, klubove, mlade sportaše, današnju Mladost je li velika razlika u odnosu na ranije, što se promijenilo?
“Puno se toga promijenilo. Činini mi se da smo mi trenirali jače, nismo imali osjećaj da se žrtvujemo, bili smo jedna specifična generacija, ali bilo je tada tako i u drugim zemljama. Rijetki su sada mladi igrači koji imaju takvu želju za radom, odricanjem i pobjedom, ali ih ipak ima što potvrđaju rezultati na raznim natjecanjima. Ja sam se znala pitati zašto provode toliko vremena u dvorani ako nemaju želju dati svoj maksimum. Kod nas su u stolnom tenisu Šurbek i Stipančić bili nešto posebno i druge zemlje su imale jake igrače, to nas je vuklo. Mi smo motivirali jedni druge na napredak, borbu, disciplinu, mentalnu i fizičku ustrajnost, pobjedu, da dođemo do nečega velikog. Mi danas imamo jako talentirane igrače ali mislim da im možda nedostaje ta količina ustrajnosti, želje i volje. Imaju puno bolje uvjete nego što smo mi imali.
Današnje generacije pokušavam naučiti da se moraju adaptirati različitim situacijama jer ne postoje uvijek optimalni uvjeti. Možda će igrati negdje u Indiji gdje nemaju klimu u dvorani. Događaju se situacije da dođete u jednu dvoranu gdje klima puše s jedne strane pa loptica ne leti kako treba. Naprimjer, u Atlanti 1996. ogroman problem bila je ventilacija i niste mogli igrati, vi udarite lopticu s jedne strane, ona se vraća jer je vjetar. Onda su na kraju isključili klimu. Ja sam igrala na Europskom prvenstvu u Budimpešti na 89 stolu, pola stola je bilo u sjeni, pola osvijetljeno, katastrofa. Reflektor pada tako da u jednom momentu ne vidite lopticu, tu se morate u jednoj sekundi adaptirati. Današnje generacije imaju veliki izvor iskustva kojega mogu crpiti od nas starijih. Znam da ih ponekad nerviram svojim uputama, zahtjevima, ali ja im kažem da nisu svjesni koliko su sretni jer ja nisam imala to od koga učiti na taj način. Mene su stolnom tenisu učili rukometaš, nogometaš i tenisač…”
Dragutin Šurbek i Branka Batinić u polufinalu Prvenstva Svijeta u miksu 1981. u Novom Sadu
Branka Batinić jedna je od najnagrađivanijih sportašica u hrvatskom sportu. Prema izboru Sportskih novosti ušla je među 30 najboljih sportaša prošlog stoljeća u Hrvatskoj, a 2015. proglašena je i najuspješnijom stolnotenisačicom na Baklanu u posljednjih 50 godina. Proteklih 30-ak godina posvetila se u većoj mjeri trenerskoj karijeri koju je gradila u Njemačkoj i Švedskoj i na svim kontinentima kao edukatorica i trenerica ITTF-a i ETTU-a. Premda je uvijek ostala povezana s Hrvatskom (pomagala je reprezentaciju, sudjelovala u različitim natjecanjima i sl.) nakon toliko godina povremenih izbivanja, sada ju posebno veseli vidjeti na televiziji ljude s kojima je vežu zajednički trenutci.
“Interesantno mi je da su kod gospođe Daniele Trbović tri emisije zaredom gostovali ljudi koji su izuzetno imali veze sa mnom. Jedna od njih je gospođa Ksenija Urličić. 70-ih godina vodila sam tri godine zaredom dječje Male vinkovačke jeseni, a gospođa Ksenija je tada vodila velike Vinkovačke jeseni. Bila je to velika stvar za Vinkovčane, gospođa Urličić u našem gradu… Ja sam se u ulozi voditeljice jako dobro snašla tako da su mi neki čak predviđali voditeljsku karijeru. Vinkovci su dali puno umjetnika, glumaca, pisaca, slikara. Drugi Danielin gost je bio gospodin Miroslav Ćiro Blažević. Sjetila sam se zajedničkih druženja kada smo u Beogradu 1982. godine igrali prvenstvo Jugoslavije u stolnom tenisu. Tada sam ja bila trostruki prvak, pojedinačno, miks i dubl s Dubravkom Fabri. Naime, isti dan igralo se i finale Kupa Jugoslavije između Dinama i Crvene zvezde. Gospodin Ćiro Blažević poslao je ekstra auto po mene u dvoranu, pokupili su me odmah nakon natjecanja pa smo utakmicu gledali iz VIP lože. Nismo se već dugo vidjeli… Inače, mi smo se sportaši svi u to doba jako družili, mi smo išli košarkašima, bio je tada tu i pokojni Dražen Petrović, oni su dolazili nama na Savu, družili smo se s judašima preko na Mladosti, oni su dolazili nama, mi njima, družili smo se s vaterpolistima… Dogodilo se jednom da su vaterpolisti Mladosti u Beogradu igrali kup protiv Partizana, mi smo isto igrali kup pa smo zajedno slavili. Treći Danielin gost je bio gospodin Stevo Karapandža. I dan danas me ljudi zezaju zbog Vegetine kuhinje (snimka je na YouTube). Ja sam tada bila popularna pa su me zvali u tu kuhinju, a ja nemam pojma o kuhanju. Možda sam mogla skuhati slavonski grah ili nešto slično… Na kraju smo se dogovorili da ćemo ‘kuhati’ topli sendvič. To je jedna od rijetkih mojih snimki koje imam uopće. Izreži kruh, maslac, češnjak i dodatak je bila slanina. Kao ono za sportaše, veli on meni to je vaš dodatak, vi ste Slavonka. Stavili smo na taj sendvič svega i svačega, brzo jelo puno kalorija. Svi su moji kolege sportaši to gledali pa smo se zezali, kao ‘skuhala si sendvič sa slaninom’, ludo…”, sa smijehom priča naša sportska legenda Branka Batinić.
Dragutin Šurbek, Branka Batinić i Zoran Primorac na dodjeli priznanja Hrvatskog stolnoteniskog saveza Zlatni reket krajem 1990-ih
Kako je išao Vaš profesionalni put nakon svih tih uspjeha 80-ih godina?
“Ja sam iz Mladosti otišla u Njemačku pa Italiju, tamo sam igrala po klubovima i skužila da sam dobar trener. Moji kolege, pogotovo u Njemačkoj, govorili su mi da imam talenta biti trener i počela sam razmišljati u tom smjeru. Naime, nakon što sam diplomirala na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu (kasnije 2004. i magistrirala) radila sam u struci deset godina u Ribomaterijalu, a poslije toga sam bila i voditeljica marketinga Hrvatskog olimpijskog odbora. Ipak, sredinom 80-ih počela sam razmišljati o odlasku vani. Baš nekako u to vrijeme uoči Univerzijade, 1985. sagrađen je Dom Mladosti na Savi, meni je dodijeljeno rezanje vrpce jer sam tada bila najbolji sportaš Hrvatske. Dolazile su neke nove mlade generacije i ja sam 1986. otišla igrati u Njemačku i prestala igrati za reprezentaciju Jugoslavije.
Međutim, i Šurbek i ja smo se vratili 1991. čim je Hrvatska stekla neovisnost jer su nas u hrvatskoj reprezentaciji trebali. Mi smo kao nova država morali krenuti od nule, od treće kategorije. I tako 1992. godine, na prvenstvo Europe u Stuttgartu uđemo nas dvoje ‘metuzalema’ u četvrtfinale, borili smo se za medalju u miksu i naša hrvatska ekipa ušla je u kategoriju prvih dvanaest ekipa Europe. Igrala sam još uvijek dobro ali sam već počela tu i tamo gubiti od mlađih. Počela je smjena generacija. Ja sam učeći iz prijašnjih sudbina mojih kolega mislila da je puno bolje da pomognem kada me trebaju ali se nisam eksponirala. Pomagala sam sve do 1994. i polako se mirno povlačila.”
Plakat u ‘bondovkom’ stilu – na Prvenstvu Europe za veterane u Poreču 2009. Branka Batinić je u svojoj 50-oj godini života bila veteranska prvakinja Europe pojedinačno i u dublu s Ruskinjom Larisom Farinom
“I tu je bio taj prijelaz, gdje sam se ja polako povukla, nikada nisam imala neki javni oproštaj. Onda je došla nova, mlada generacija. Ja sam bila u sjeni, pomagala koliko sam mogla i kad je trebalo i onda sam se povukla. Otišla sam igrati u Njemačku, gdje sam završila za trenera i igrala sam još dosta dugo vrlo visoko, prvu i drugu Bundesligu ali sam se posvetila više trenerskom poslu. Od 1999. do 2014. sam radila za Međunarodnu stolnotenisku federaciju kao edukator. Putovala sam po svijetu i učila druge ljude kako biti dobar trener od Bliskog Istoka, Afrike, Južne Amerike do daleke Azije. U međuvremenu sam još uvijek igrala. Tada sam počela raditi i za Europsku stolnotenisku federaciju gdje su me od 2008. do 2014. uzeli za glavnog trenera djece, kadeta od 10 do 15 godina. Trenirala sam mnoge mlade igrače koji su sada po ranglistama, to su sve djeca koja su prošla moje kampove. Bila sam i glavni trener Projekt Eurokids, sada su to preimenovali u Eurotalent. Tu moram reći da je i gospodin Ištvan Korpa, kojeg sam još 1973. sretala kao igrača, prepoznao moj trenerski potencijal i rekao mi ‘Brankice ti to možeš’”. U Međunarodnoj stolnoteniskoj federaciji sam bila jedan od rijetkih trenera koji su mogli raditi od vrhunskog stolnog tenisa do najmlađih kategorija i početnika. Išla sam na sve kontinente, a u Južnoj Americi i Africi sam vidjela tko sve igra i kako igra, da ti ljudi nemaju ništa. S druge strane, isto tako mogla sam se uključiti i onda kada je trebalo odvoditi vrhunski kamp u Južnoj Koreji.”
Branka Batinić kao edukatorica Međunarodne stolnoteniske federacije (ITTF-a) u kampu u Zimbabveu 2007.
Prije suradnje s Međunarodnom stolnoteniskom federacijom u Njemačkoj ste radili s različitim skupinama, od djece pa do zatvorenika…
“Točno, moram priznati da je posebno zanimljivo iskustvo bio sedmodnevni kamp u zatvoru u Rockenbergu. Posebno me dojmilo kako je sve to bilo organizirano. Oni imaju stolnoteniski klub, igraju ligu no sve utakmice se igraju kod njih u zatvoru, nemaju uzvratnu utakmicu u gostima. Imaju predivnu dvoranu, trenera koji je bio plaćen kao i u svakom običnom klubu. Moj kolega je bio spriječen i pitao me da ja idem umjesto njega. Dali su mi dva bodigarda od dva metra koji su bili cijelo vrijeme uz mene. Tada sam shvatila da sam okružena silovateljima, ubojicama, kriminalcima… Odradili smo sedmodnevni kamp, da bi oproštaj završio tako da ne pamte kada je upravitelj zatvora pol sata produljio gašenje svjetla, s 22 na 22 i 30, jer smo imali večeru koju su oni kuhali. Jedno od zanimljivih iskustava.
To je bila prekretnica, to je bilo negdje oko 1996. Ova iskustva rada s različitim skupinama su mi ukazala da ja živim stolni tenis. I to se samo nastavilo, u policiji u Düsseldorfu, osnovnim školama, vrtićima, s djecom od prve do pete godine života… Iako sam u Njemačkoj sa svojim partnerom vodila jednu tvrtku za pakiranje gdje sam bila zadužena za logistiku, organizaciju, što je i tema moga magistarskog rada, vidjela sam da ja živim stolni tenis u svim segmentima – kao igrač, vrhunski igrač, veteran, trener različitih uzrasta i kategorija, trener ljudi s Parkinsonovom bolesti, autista, djece s posebnim potrebama…
Iskustvo s najmlađima stekla sam radeći po školama u Njemačkoj. Vodila sam svoje projekte u školama, jedan takav bio je Projekt Woche. Posebno je bio zanimljiv moj program Stolni tenis i… kakvog bih rado vidjela i u Zagrebu. Jako bih željela prenijeti ta svoja iskustva. On se odnosi na stolni tenis, međutim može se primijeniti i na sve druge sportove. Taj program sam radila četiri godine u Europäische Schule Rhein Main. Osnova programa je stolni tenis, no da djeci ne bude dosadno i da ne igraju šest sati što nitko ne može, dovodila sam im goste različitih zanimanja. Reakcije su izvrsne.
U Švedskoj sam zadnje četiri godine radila nešto slično. Radila sam s autistima i oboljelima od Parkinsonove bolesti. Ipak, iskustvo iz Švedske je drugačije. Potpuno drugačiji mentalitet, organizacija, logistika na što se čovjek mora adaptirati, na potpuno druge zahtjeve, želje.”
Branka Batinić kao trenerica u kampu za djecu u njemačkom KSV Klein-Karben u suradnji s Europäische Schule Rhein Main u kolovozu 2021.
Kada gledate Vašu bogatu međunarodnu karijeru, kakva biste iskustva mogli prenijeti kod nas?
“Prošle sam godine došla u Hrvatsku u jedno čudno doba, kada je nastupila pandemija koronavirusa, pozatvarali su nas i onemogućili da treniramo tako da se nisam imala prilike toliko uključiti. Možda se, kada se sve ovo smiri, ukaže mogućnost da po uzoru na spomenute programe takvo nešto napravim i u Zagrebu. Uvjerena sam, ako su bili dobri u Njemačkoj i Švedskoj, da će biti dobri i za Hrvatsku. Trenutno sam angažirana u Stolnoteniskom klubu Samobor, treniram tri puta tjedno jednu grupu od 4-5 talentiranih ljudi koji žele doći u vrh stolnog tenisa. Surađujem i s gospodinom Darkom Arapovićem, on je trenutno nacionalni trener za sve tri naše kategorije. Ja sam u timu za kadetkinje, naše mlade talentirane curice od 10 do 14 godina, upravo ta kategorija koju sam i u Švedskoj trenirala. Tamo sam bila regionalni trener za područje oko Stockholma u okrugu 250 kilometara. Imala sam ukupno 40 igrača i igračica rođenih 2002.-3.-4. koje sam dovela do visokog nivoa. Tako da sam sada u timu za naše kadetkinje s kojima smo imali i Europsko prvenstvo u srpnju ove godine u Varaždinu. Ima ih dobra grupa od 10-15 djevojčica koje dolaze iz Donje Stubice, Samobora, Zaboka, Rijeke, Osijeka, Pule, Dugog Sela, Bjelovara, Koprivnice, Varaždina… Organiziramo kampove, pa kada su im praznici onda se nalazimo i igramo. Sada se nadam da će biti puno bolje i češće ako korona prestane.”
Među prvih 10 stolnotenisača u Švedskoj 6 je trenirala Branka Batinić. Foto: Pripreme za natjecanja u raznim kategorijama – Ann-Helen, Nils, Branka, Margarete, Christin (predsjednica BTK Bålsta), Loren, Ulrike, Johan, Gunilla i Mona u dvorani švedskog BTK Bålsta u prosincu 2021.
U mladosti ste bili dosta medijski popraćeni. Je li se ranije u medijima toliko naglašavao izgled sportašica, njihove toalete na nekim događanjima, dodjelama nagrada?
“Ako bi netko pravio dizajnersku analizu moje obleke na proglašenju najbolje sportašice 1975. i 1984. gledano iz današnje perspektive to bi bio modni promašaj, nosila sam klasični kostim. To je zapravo bila uniforma moje stolnoteniske ekipe. Sada su dodjele nešto drugačije, glamuroznije. Bilo bi lijepo da se na njih pozivaju i sportske legende. Onda su se dodjele održavale u Interkontinentalu, uvijek su nas pratili istaknuti pjevači poput Tereze Kesovije ili pokojnog Krunoslava Kiće Slabinca koji bi mi znao reći ‘mala, mala jesi li vidjela, ima i kulena’… Takva događanja su bila zapravo višesatna druženja do ranih jutarnjih sati, a tu su bili svi vrhunski sportaši. Moji rezultati su bili to što su mediji pratili, ponekad su me znali i ‘oprati’.”
Kako ste se nosili s tim?
“Teško kao i svatko. Meni je najteže kada izgubim, i još kada netko napiše nije se borila ili nije u formi, nije nikome drago.”
Branka Batinić na proglašenju najbolje sportašice Hrvatske prema izboru Sportskih novosti 1984.
Bi li sport izgledao drugačije kada bi se ženama u sportskim organizacijama davalo više prilika?
“U svakom slučaju trebalo bi im dati više prilike da se dokažu i nakon što im prestane aktivna karijera. Ja sam uvijek za više menadžerica, direktorica u sportskim organizacijama, klubovima, općenito da sportašice ostanu u svijetu sporta jer sigurno imaju što dati, kao trenerice, menadžerice, članice Uprava… I tu u obzir treba uzeti i sportašice s invaliditetom, paraolimpijke. Danas se promijenila brzina sporta i način života ali su metode rada, priprema, organizacija ostale iste i zato je iskustvo neizmjerno vrijedno i treba ga prenositi dalje.”
Sve prolazi, ali Vi i nakon pet i pol desetljeća trajete u sportu, aktivni ste još uvijek u natjecateljskom dijelu. Kako je društvo uzvratilo ovako dugotrajnom promicanju sportskih vrijednosti i ugleda države u svijetu?
“Cijeli svoj život sam nastupala i osvajala medalje. Od 1999. natječem se u veteranskom dijelu. Sada se pripremam za sljedeću godinu kada se održava Prvenstvo Europe i Prvenstvo Svijeta od 60 do 65 godina. Sedam puta sam prvakinja Europe, 4 puta pojedinačno, 3 puta u paru, dvaput prvakinja Svijeta. Vrhunac moje karijere bio je u bivšoj državi, međutim uvijek se jako dobro znalo da dolazim iz Hrvatske, Zagreba, Vinkovaca. Iza tih brojeva stoji odricanje, rad, rad, rad, rad i disciplina. Društvo ne bi smjelo dozvoliti da postignuća sportskih legendi padnu u zaborav.
Na žalost, Hrvatska nije uzela europske medalje u kategorizaciju za mirovinu. Uzeli su samo svjetske od 1984. i olimpijske (stolni tenis je postao olimpijski sport tek 1988.). Ja sam svoje najznačajnije rezultate postigla prije tog vremena i nemam pravo na sportsku mirovinu. Kroz mojih pet i pol desetljeća u sportu igrala sam i trenirala vani, kao i mnogi drugi sportaši, ali sam konstantno bila vezana uz Hrvatsku i Zagreb, u kojem se i dogodio najveći procvat moje karijere. Ja sam čovjek zagrebačkog sporta i mislim da mi je tu i danas mjesto”, zaključuje naš razgovor sportska legenda Branka Batinić.
